„Šutnja je kancerogena“. Tišina nije. Naprotiv: ona je iscjeljujući izvor ozdravljujućih misli, emocija i riječi. I zato bismo, ako zaista želimo biti duhovno, emocionalno i fizički zdravi, trebali svakodnevno zaranjati u tišinu i slušati je, kao što se svaki dan ujutro umivamo: ona je stvar unutarnje higijene. Najveći i najdublji od oceana je Tihi ocean, a tiha voda brege valja. Buka ne valja, nezdrava je: bol u nekom dijelu tijela je buka oboljelog organa (ne čujemo nijedan dok smo zdravi). Tišina centra Dioklecijanove palače je trajna i duboka: tihi otok usred turističke ljetne vreve i žamora. Ona izvansezonske je jos dublja i u njoj možete čuti vlastite misli svaki dan a osobito noću (naravno, ako ste skloni razmišljati svojom glavom (naravno, na vlastitu odgovornost).
Svako rock-koncert (pa i poneki druge vrste) u Splitu se bolje čuje nego u ostalim gradovima: splitski poklonici te muzike imaju najgladnije uši! „Električni orgazam“ je stoga komotno mogao računati na punu dvoranu: svirao je u amfiteatru na prvom katu MKC-a, a trebao je u klubu „Kocka“ u njegovu podzemlju. Meni je, u svakom slučaju, draže nadzemlje pa mi je ta promjena mjesta događaja bila prvi predznak da će to biti dobar doživljaj. No, prvi znak kojeg sam ugledao na jarko osvjetljenim vratima MKC-a, u vidu dvije krupne, a zaobljene, muške konture dvojice mojih poznanika, signalizirao mi je vjerojatnost drugačijeg razvoja događanja beogradskog rocka pred splitskom publikom. Izgledali su, naime, kao Olio i Olio tj. Debeli i Debeli, oba s isturenim stomacima kao da nose blizance, a nisu ni blizu bilo kakvog rađanja u duhovnoj dimenziji. Dakle, prizor ne samo opominjući već i zabrinjavajući: nešto je temeljno naopako (pa onda i zlo) u kombinaciji istoga s istim.
To je u startu gubitnička kombinacija (kao što je i Stanlio i Stanlio tj. Mršavi i Mršavi). A ja sam se počeo udaljavati od gubitnika (po njihovome vlastitome izboru) te sam ih pozdravio normalno, čak sam debljega uspio nasmijati jednom dosjetkom, ali nisam krenuo za njima u amfiteatar nego sam si uzeo vremena da vanka procesuiram svoje viđenje tog debelog problema i dovedem ga do uvida i pretvorim u tekst čitanje kojega mršavi. Dakle, stvar jasna: oba su veliki Hrvati i oba su hadezeovci (veći i deblji još od alanfordovskih godina svoje naivne mladosti) i kao takvi se fizički šire a duhovno sužavaju pa je štetna pretilost neizbježna posljedica takvog stanja mršave samo/svjesnosti i debelg nesvjesnog. Manji Olio je već platio svoju cijenu: dva stentona u srcu, a veći Olio je nedavno imaju operaciju pri dnu stomaka ili ispod njega. No, ni kod jednoga ni kod drugoga, unatoč oštrim i jasnim porukama skalpelom, nije došlo ni do kakve unutarnje promjene nego su nastavili po starom. Znači, hadezeovac se mijenja samo izvana, iznutra ostaje isti pa dokle traje formula „ U se + na se + poda se = zna se, prase“, on će je prakticirati. I trajno ostati zarobljen gravitacijom masne trijade „Vlast, mast, slast“.
Debelizam i nacionalizam
To je evidentno. Ali šta ćemo sa činjenicom da isti taj XXXL Olio lik, skupa sa svojim XXL prikom, ne propušta nijedan koncert na kojem beogradski bendovi praše, da napamet zna sve najduhovitije replike (a one su većinom na ekavici) iz jugoslavenskih filmova, da redovno prati srpske podcastove, da je bolje informiran o stanju na medijskoj sceni Srbije nego o mentalnom stanju svoje nacije Kroacije, da je trajno fasciniran dosezima jugoslavenske umjetnosti i kulture iz perioda socijalizma, a pri svemu tomu ostaje veliki Hrvat velikoga posjeda (koji mu omogućava džabalebarenje do kraja života) i, naravno, katolik (deklarativnog i ritualnog tipa) koji, istini za volju, pokazuje sve izraženiju tendenciju da postane alkoholik. A šta će, nečim mora ispuniti unutarnju prazninu. Manji Olio, s kojima nastupa u paru na javnoj sceni (od otvaranje nekih izložbi do nastupanja nekih bendova), ipak je i suprug i otac pa je ne samo manje debeo nego je i više zreo u njihovim odnosu vlada zakon mase i masnoće pa veća debljina velikog Olia ima jači utjecaj na Olia manjeg. Tako da su smiješan i infantilizirani par (zapeli u razvoju u 90-ima).
Kao takvi su znakovit primjer hrvatskog debelizma (drugo „e“ u ovoj novoj kovanici iz moje majstorske radionice nije tu slučajno). Taj „izam“ je vladajući jer je većinski, a ovaj debeli & debeli duo predstavlja splitsko-dalmatinski odsjek isto debelizma, kojemu je Coce bio idol i kojega bi, da nje već mrtav, trebalo ubiti kao takvog: „Kill your idols“. U sebi je taj debeleizam podvojen na svjesno, prenaglašeno hrvatstvo i nesvjesno, potisnuto srpstvo – jugoslavnstvo. Kako se ta podvojenost očituje? Pa jednostavno i često: slušanjem srpskih cajki, đuskanjem na stare rifove beogradskih bendova, drkanjem na Cecu i Karleušu, da ne nabrajemo dalje (inače bismo upali u živo porno blato). Tu bi trebala čitava divizija psihoanalitičara i psihoterapeuta raditi prekovremeno par godina da bi se počeli manifestirati znaci ozdravljena debelizirane nacije). Možda bi nabolje bilo poeti od Wilhelma Reicha i njegove knjige „Masovna psihologija fašizma“. Nije debela pa je može pročitati i hadezeovac (koji nije predebeo).
Teški i laki metal
Na samome koncertu sam se zadržao početnih 15-ak minuta: već sam to bio čuo u pravo vrijeme, a znam da se ono ne može vratiti ma koliko mi to željeli i ma koliko se trudili da nam stajling (koža, crno bude pogon za vremeplov). Pa sam (rasterećen od prtljage nostalgije i oslobođen zavodljive iluzije koja mi pjeva u uho „Forever young“) izišao van, kupio bocu piva i pijuckao ga, pušeći i dumajući. Uskoro mi se pridružio frend kojeg dugo nisam vidio, a izgledao je normalno tj. s outfitom usklađenim s njegovom dobi pa smo obojica, razgovarajući, bili na dobitku ( a nešto smo konkretno i dogovorili ). Tako da smo propustili i „Rokenrola igra cela Jugolavija“, bez grižnje savjesti. Kao tada, nikada nismo razgovarali, a „Električni orgazam“ je svirao svoje stvari onako kako ih uvijek svira.
Po završetku koncerta interesantno mi je bilo promatrati publiku na izlasku iz amfiteatra koji je, usput budi rečeno, posve neadekvatan prostor za takva muzička događanja, a recimo i to da u Splitu nema više ni jednog jedinog prostora za klupsku svirku uživo pa onda nema ni rokerskog ritma života u gradu. Posebno mi je upao u oči jedan sijedi lik s bradom, i zaokruženim stomakom, preko kojeg je bila nategnuta crna majica s natpisom „Heavy metal is my religion“. Smiješno-tužan prizor. Prvo, ja nisam religiozan a s religijom sam (citiram debljeg Olija) „raskrstio još 41.“ Drugo, da jesam metalno religiozan tip, na mojoj bi majici pisalo: „Light metal is my religion“. Tim teškometalcima, i kao sviračima i njihovim fanovima, mora da su djetinjstvo i mladost bili teški a ni starenje im ne pada lako. My childhood & youth wewr light, so, I can¸t be heavy metal character. I treće: smiješni su mi, manje ili više, svi ostarjeli rokeri i metalci koji u svojim šezdesetima sviraju i pjevaju u istom fazonu kojim su to radili kada su imali 20-30 godina. Pa još kad na svoje trbuhe navuku uske majice kratkih rukava: šta je previše, puno je. Od takvih mogu još podnijeti samo „Status Quo“ koji su i dalje mladićki vitki, a muzika im je uvijek solidno ista. I baš na njih sam naišao na televiziji u kafiću gdje sam kupio pivo da se osvježim. Mišak bi rekao da je to bio sinkronicitet, a ja mu ne bih proturječio.
Vrijeme se ne da zajebati, samo nadjebati i samo tako da svevremenskom kvalitetom svoga arta uplovi u vremenski evergreen ocean. Svi liftinzi, botoxi i rock & roll rollexi tu ne pomažu nego samo naglašavaju uzaludnost takvih pokušaja i ocrtavaju njihovu smiješno-tužnu stranu, kako u muškoj tako i u ženskoj varijanti (a ni treći spol ne može izbjeći tom d/efektu). Stoga, braćo i sestre (citiram Baru) i draga Kroacijo (parafraziram Gopca), nemojte se više zalud krečiti niti ludo bečiti, a svoje idole na vrijeme prepoznajte i ubijte.
#dnevna doza umjetnosti
