One Possible Option je obožavateljima alternative i rocka, ali i onima koji makar letimično prate domaću glazbenu scenu, dobro poznato ime. Bend čine vokal Deni Kasapović, gitarist Zdravko Kasapović Piggy, bubnjar Dejan Adamović Deva i basist Boris Brailo, a zajedno djeluju nešto više od deset godina.
Njihov posljednji studijski album „Eter” privukao je mnogo pažnje, nanizale su se odlične reakcije i recenzije, što im daje fin vjetar u leđa za nadolazeće koncerte. Sljedeći je na redu Palach, ove subote, 9. rujna, a što ta nova faza znači bendu i kako uopće pristupaju svojim live svirkama ispričao nam je frontmen benda Deni Kasapović.
– Dosta se stihijski radi, odnosno imaš vremena fokusirati se na jednu stvar. Imali smo period između No King i Etera kad zbog korone nismo odradili puno koncerata, pa smo se bacili odmah na rad na novom albumu. I nemaš čitav tim ljudi da možeš istovremeno isplanirati turneju, ali možda i bolje, sada ću već prošle recenzije, uspjeli smo i spotove zavrtiti. I „Eter” se čak dosta puštao na radiju, više nego drugi singlovi, možda zbog hrvatskog jezika.
Kako vam se dogodio taj switch na hrvatski?
– Ne znam je li dugotrajni switch, vjerojatno ćemo nastaviti raditi na oba jezika, kako kojoj pjesmi paše. Prvo dugo vremena to nisam htio, osjećao sam se najbolje na engleskom. Otac piše tekstove, a ja ih prevodim, i u tom prevođenju dosta posložim kako meni odgovara što se tiče fraza i izgovora. Ali počne te zanimati kakav bi bio kao izvođač na hrvatskom.
Meni se čini da je to teže. Ili?
– Mislim da je potrebna nekakva zrelost. Barem je kod mene bila potrebna. Ali mislim da je jednako teško napraviti dobru pjesmu na engleskom i hrvatskom. Kao pjevač se tražiš, i pjevanje nije samo točan ton, treba karakter izlaziti kroz to. S vremenom počneš bolje to potencirati van, i ljudi počnu bolje reagirati. Tu sam shvatio da možda postoji jezična barijera, gdje se možda ne osjeti koliko emocije dajem. Iako dobro govorim engleski, hrvatski ipak osjetiš direktno u tom momentu. Kad razumiješ tekst, i kad osjetiš boju kojom je nešto izgovoreno, to mi je falilo u pjevanju. Onda je nastao i problem prilagodbe, ni dečki iz benda to nisu očekivali, ali je mama napisala par tekstova koji su nam se jako svidjeli, i jedan od njih je bio Eter. Snimio sam cijelu stvar i pustio bendu, i reagirali su super. Sad nam je to možda najdraža stvar.
Jeste li ikada razmišljali o engleskom jeziku kao načinu otvaranja vrata za inozemstvo? Koliko ste kao bend u počecima maštali o tome da ćete jedan dan na Glastonbury?
– Naši tekstovi su angažirani, prirode su koja priča o nekim stvarima o kojima mi smatramo da bi trebalo pričati. Možda smo malo manje nametljiva verzija toga kako Rage Against the Machine priča o stvarima. Oni su direktniji kod progovaranja o kapitalizmu, a mi razmišljamo o tome što se neposredno u svojoj okolini može napraviti da bude sve bolje. Svijet je teško mijenjati, i možemo kukati koliko god hoćemo, ali ovi koji su dobro uhljebljeni u svojim mjestima neće ništa napraviti jer ne moraju. Ali ono što možemo promijeniti je kako se ophodimo jedni prema drugima. To je jedina promjena koju možemo napraviti i koja nešto donosi ljudima oko nas. Mislim da su dosta rafinirani tekstovi u tom smislu, i htjeli smo da svi imaju pristup tome. I zato je engleski. Bilo tko iz svijeta može naletjeti na našu muziku, i čak i imamo slušatelja po svijetu, i u tom smislu smo bili otvoreni za sve. Naravno da svaki bend želi imati dovoljno publike da otiđe negdje van i svira, i možda smo kao mlađi mislili da je sve to lakše, da ćemo moći pronaći izdavača vani, ali je s vremenom ispalo da to nije tako lako. Potrebne su veze, zbog praktičnosti dogovaranja koncerata i slično. Ovako samo uđeš u mail sandučić na koji nitko ne odgovara godinu dana. Probali smo i vani, ali sada su stvari drukčije, cijeli bend već dugo funkcionira zajedno i znamo kako je sjesti u auto i voziti se do Innsbrucka i vratiti se nazad u L profilu, imamo iza sebe kilometražu. Više je tu stvar logistike, bolje je onda svirati po regiji, jer pitanje je koliko kao bend iz Hrvatske možeš uložiti i u promociju da bi te netko negdje vani došao poslušati.
Oko dolaska ljudi doma vam onda nije frka? I postoji li trema kod sviranja pred svojim ljudima, čini mi se da to bendovima uvijek ispadne dvosjekli mač – ugodno ti je jer osjećaš podršku poznatih lica, ali s time dođe i određena doza treme.
– Ne razmišljam zapravo o tome haha. Moj zadatak na bini je da budem u pjesmi, da se prepustim emociji koju ta pjesma evocira, i da pokušam to što bolje prenijeti. Da čovjek nešto osjeti, a ne da to bude tupo, bezlično izvođenje. Meni je to lijepo, vidjeti poznata lica, a lijepo je vidjeti i kada se netko nov nasmiješi i uživa, lijepa je ta razlika, tome služi koncerti, da imaš stvarni, iskreni moment s ljudima. Ako to uspiješ dobiti bilo gdje je super.
Što kod vas bude drukčije uživo? I koliko se za to spremate, a koliko sve prepustite slučaju i tom momentu?
– Nismo bend koji traži nekakvu nenormalnu točnost na bini. Nije stil muzike takav. Kod nas je pjesma najbitnija, i bitno je samo da svatko od nas zna napraviti da to sve izlazi bolje, i radimo na probi na tome dok se svatko ne pronađe u svakom dijelu pjesme. Imaš momente koji zbog produkcije bolje funkcioniraju studijski, a neki bolje funkcioniraju live. I to je u principu usavršavanje svega toga, a na koncert idemo u momentu kad znamo da to funkcionira, i da je emocija dobro prenesena.
Imaš li neke izvođače koji su ti u tome inspiracija ili koji ti pomažu da se uživiš?
– Bendovi koje ja slušam su svi nastali u devedesetima, dakle sad su retro. Obožavam Soundgarden, Queense, Nine Inch Nails, Faith No More… Cijeli taj alternativni đir koji je isplivao između 1990. i 1995., tu funkcioniram najbolje i tu se vjerojatno rock usavršio. Svako malo ispliva neki odličan bend, ali nažalost me dosta brzo razočaraju. Puno se u svemu tome pokušava zaraditi, i onda se bendovi počnu prilagođavati.
Nakon Palacha imate još planova za svirke?
– Neki se ciklus završio s albumom i ovo je prvi krug turneje, nekih sedam, osam koncerata će biti do kraja godine. Posjetit ćemo sva najdraža mjesta, i Šibenik, Knin i Pulu, idemo prvi put i u Karlovac. Idemo napokon i u Zagreb, nismo tamo samostalno odradili koncert od prvog albuma. To jedva čekam.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
#Deni Kasapović #Eter #intervju #One possible option #Palach
