Denise Dantas: Glazba je za mene moja pupčana vrpca, zrak koji dišem

Postoje glazbenici koji će vam o glazbi govoriti kroz žanrove, harmonije, ritmove i aranžmane. Denise Dantas o njoj govori kroz kruh i maslac, grah, rijeke koje se ulijevaju u more, djecu koja izađu na ulicu kako bi se igrala i vrtuljak kojim upravlja duša. A kada je pitate koliko je zahtjevno nastupati u maloj postavi, bez velikog sastava iza leđa, vrlo će jednostavno objasniti i gdje leži opasnost: ako pogriješe notu – najebali su.

I nekako joj vjerujete i jedno i drugo.

Jer za brazilsku pjevačicu sa slovenskom adresom glazba očito nikada nije bila nešto što se može uredno zatvoriti u ladicu s imenom žanra. Ona je susret. Ljudi, kultura, iskustava i različitih glazbenih jezika koji pritom ne moraju izgubiti ono što jesu. Kruh ostaje kruh, maslac ostaje maslac, kaže Denise, samo zajedno dobivaju neki novi okus.

Već 22 godine živi na ovim našim prostorima, u Novoj Gorici, daleko od Brazila u kojem je odrasla, ali ono odakle je krenula nije ostavila iza sebe. Naprotiv. Nosi ga sa sobom i susreće s glazbom i ljudima koje pronalazi putem. „Glazba je moja pupčana vrpca, zrak koji dišem“, reći će nam u razgovoru.

U četvrtak će je taj put dovesti na Kantridu. Nastupit će uz gitariste Egona Boštjančiča i Zorana Majstorovića, u postavi dovoljno maloj da se nema kamo sakriti i dovoljno otvorenoj da svaki od troje glazbenika u nju unese vlastiti zvuk, kulturu i iskustvo.

Razgovor smo započeli Bahijom i pitanjem koliko je ostala prisutna u njezinoj glazbi. Prošli smo kroz identitet, tradiciju, obrazovanje, društvenu snagu umjetnosti i onu tanku granicu između glazbene slobode i rizika. A završili smo kraj mora.

I tek smo tamo upoznali Denise Dantas koju nismo očekivali, a koju ćete i sami moći otkriti u četvrtak na Morskom prascu, u sklopu još jednog Ljeta na Kantridi. Koncert počinje u 21 sat, ulaz je besplatan – nemojte propustiti nastup ove vrsne glazbenice.

Rođeni ste u Bahiji, prostoru u kojem se susreću afrički, europski i brazilski kulturni utjecaji. Kako ste se uopće zatekli u glazbi, što vas je kao mladu djevojku usmjerilo prema pjevanju? I koliko je Bahia i danas prisutna u vašem glasu i glazbi, nakon više od dvadeset godina života u Europi?

– Kao djevojčica odrasla sam okružena glazbom, ponajprije zahvaljujući svojoj obitelji. Mnogo se glazbe čulo i u ulici u kojoj sam živjela. Susjedi su je uvijek slušali. Uostalom, u Brazilu, u svim gradovima i svim brazilskim ulicama, glazba je općenito jako prisutna. Nakon zraka koji udišemo, dolazi glazba. Tako da sam rođena i odrasla u takvom okruženju.

Kada sam krenula u osnovnu školu, svirala je školska limena glazba i tada je u meni još više narasla želja da postanem glazbenica. I da, apsolutno, kako su godine prolazile, i tamo i ovdje – sada su već 22 godine otkako sam ovdje, u Gorici, Novoj Gorici – rasla je i moja želja za dijeljenjem, upoznavanjem drugih glazbenih kultura, glazbenika i ljudi. Moja glazba, moja umjetnost, oduvijek su bile takve.

Glazba je za mene moja pupčana vrpca, zrak koji dišem. Ona mi pruža potpuno, golemo zadovoljstvo. Za mene nema ničega važnijeg od glazbe.

Jednom ste glazbene žanrove usporedili s rijekama koje se na kraju ulijevaju u isto veliko more glazbe. Postoji li za vas ipak granica preko koje spajanje različitih tradicija prestaje biti susret, a počinje gubitak njihova identiteta?

 – Da, zapravo mislim da je to prirodan životni put ljudskih bića, nas koji živimo na ovom planetu.

Imamo početak, izvor: voda izvire negdje ispod zemlje, iza neke planine, zatim nastaje rijeka koja na kraju dolazi do mora. Postoji taj zanimljivi prirodni put koji završava u velikom oceanu. Tamo voda postane slana, ali može ponovno postati pitka, slatka. Takve su umjetnost i glazba.

Mislim da je to vrlo zanimljivo. Ono o čemu sam prije govorila jest pupčana vrpca svakoga od nas, svakog pojedinca. Ne vjerujem da se identitet gubi. Jer čak i ako pomiješate kruh i maslac, kruh će i dalje imati okus kruha, a maslac okus maslaca. Zajedno imaju malo drukčiji, jako dobar okus, ali savršeno dobro razumijemo i osjećamo da su to kruh i maslac.

Isto vrijedi, primjerice, i za razvoj feijoade. Feijoada je jelo koje je nastalo kako bi se nahranili crni ljudi koji su se nalazili u strašnim uvjetima. Za mene je velika brazilska sramota to što su dobivali ostatke onoga što Portugalci više nisu mogli pojesti. Začinjavali su ih na razne načine kako bi promijenili miris i učinili ih jestivima. A onda je s vremenom, malo ovoga, malo onoga, začinskog bilja i svega ostalog, od toga nastalo izvrsno jelo. Danas je to naše jelo, jelo koje identificira brazilski narod.

I dalje je to narodno jelo, ali je izvrsno, a danas se pojavljuje i u velikim restoranima diljem svijeta. Balkanski grah i brazilski grah isti su grah, samo začinjen i pripremljen na drukčiji način. Korijen je isti – grah. To je sve.

U vašoj se glazbi samba susreće s jazzom, improvizacijom i europskim glazbenicima. Kada pjevate brazilsku tradiciju s glazbenicima koji nisu odrasli u Brazilu, što vam je važnije – da razumiju njezin ritam ili da razumiju ono iz čega je taj ritam nastao?

– Na kraju, mnogo toga je važno. Kada sve stavite na vagu, sve je vrlo važno, a istodobno ništa nije toliko važno. Jer za mene je glazba susret ljudi. Kao kada djeca izađu na ulicu i počnu se igrati. Ja predložim neku igru. Netko možda ima poteškoća s njom, netko tko je previše zreo ili iskusan može tu igru smatrati glupošću ili nečim nevažnim. Ali poanta prijedloga jest uključiti se, upoznati se i igrati se.

Imala sam priliku svirati s velikim glazbenicima koji su imali poteškoća s izvođenjem moje glazbe, brazilske glazbe. A upoznala sam i glazbenike koji nisu bili toliko obrazovani ili pripremljeni, a nisu imali nikakvih problema s njom.

Zato mislim da je ono što je važno vrijeme koje provedeš zajedno s tim umjetnicima i glazbenicima, razmjena informacija i radosti. I onda, u jednom trenutku, ono što je prije bilo neobično ili teško postane ugodno, toliko prirodno i lijepo da sve počne dolaziti samo od sebe. To je zaista poput dječje igre.

Znanje je važno, poznavanje stvari uvijek je vrlo važno, ali u glazbi je glavno pravilo duša. Ona govori, vodi, upravlja tom vrtuljkom na kojem se vrtiš, smiješ, uzbuđuješ, a ponekad se i bojiš.

Zato je za mene sve važno, a istodobno ništa nije presudno.

Pjevate i o povijesti, duhovnosti i identitetu Brazila, a u vašem se repertoaru pojavljuju i društveno angažirani tonovi. Može li glazba danas još nešto stvarno promijeniti ili joj je važnija uloga pomoći ljudima da izdrže vrijeme u kojem žive?

– Ja sam pedagoginja. Dolazim iz obitelji pedagoga i profesorica i kao profesorica mislim da sam pronašla metodologiju kojom mogu nastaviti obrazovati ljude, razmjenjivati informacije i pridonositi sazrijevanju i razvoju pojedinca, kako bi on mogao nastaviti dalje, učiti druge i obrazovati ljude. Jer život je krug koji se neprestano nastavlja. Vrti se, vrti, vrti, poput broja osam.

A glazba tu ima jednu važnu prednost: kroz nju učimo lakše. Nije isto kao kada satima sjedite u zatvorenoj učionici i morate izvršavati zadatke i dostizati određene ciljeve. Učenje je kroz umjetnost lakše, ugodnije. Prema mom mišljenju, kao pedagoginje, umjetnost je iznimno važno sredstvo obrazovanja, način da pomognemo čitavoj civilizaciji na ugodniji način. Glazba nam to omogućuje.

Između nota, akorda i arpeggia postoje dijalozi, postoje razgovori.

Jedna stvar koju uvijek nastojim imati na svojim nastupima jest razgovor s publikom. Čak i kada ne govorim dobro jezik, pokušavam pronaći nekoga tko mi može pomoći s prijevodom. Taj mi je dijalog važan.

Mislim da je sve to povezano. To je društveno, to je pripovijedanje, bajka… sve je to vrlo važno.

Znanje je važno, poznavanje stvari uvijek je vrlo važno, ali u glazbi je glavno pravilo duša

Denise Dantas

Na Kantridi ćete nastupiti uz dvije gitare, Egona Boštjančiča i Zorana Majstorovića, dakle u vrlo ogoljenoj trio-formaciji. Što takva mala postava daje vašem glasu i glazbi što veći sastav ne može – više slobode, više improvizacije ili možda više rizika?

– Kada se glazbena postava iz bilo kojeg razloga smanji – pa makar i zato što to želimo – pojavljuje se izazov kako skladbe koje već imaju svoje aranžmane prilagoditi takvoj postavi, kako ostaviti vlastiti trag, stvarati nove zvukove i određenu intimnost kojom ćeš ispričati tu poeziju, učiniti neke zvukove nježnijima i ugodnijima. To je vrlo posebno.

Mislim da je mnogo teže nastupiti u maloj postavi nego, primjerice, s big bandom. Big band je prekrasan: imate aranžera kojem prenesete svoje ideje, a on ih pripremi. Ali među nama troje postoji drukčiji izazov. Svatko od nas spreman je i pripremljen u svojoj glazbi i svojoj kulturi, ali u tom trenutku nastaje susret u kojem će svatko unijeti vlastitu kulturu, vlastitu glazbu i vlastiti zvuk.

I zato moramo biti vrlo pažljivi. Igra postaje zanimljivija, teža, a ponekad može postati i opasna. Jer ako pogriješimo notu – najebali smo!

Odrasli ste uz brazilski Atlantik, godinama živite uz Jadran, a u četvrtak ćete pjevati praktički nekoliko metara od mora na Kantridi. Je li more za vas samo mjesto uz koje se živi ili je na neki način ušlo i u vašu glazbu?

– Zapravo sam rođena u gradu koji se zove Feira de Santana, u vrlo sušnom području poznatom kao sertão. Ja sam žena brazilskog sjeveroistoka, iz sertãa. To je gotovo pustinja. Mjesecima zna ne pasti kiša, voda se uvijek morala racionalno koristiti, a tako je i danas. To je područje koje je, ugrubo govoreći, nalik Sahari. Za nas voda znači zlato.

Sjećam se da me, kada sam imala šest ili sedam godina, tata odveo u Salvador u Bahiji, glavni grad savezne države, da upoznam more, da ga prvi put vidim. Sjećam se da sam s njim prišla vodi, a on mi je rekao: „Stavi je u usta.“ Pogledala sam ga i pitala: „Ali zašto?“ Rekao je: „Vidjet ćeš.“ Bila sam naviknuta na riječnu vodu. A onda – slano! More je slano! Ostala sam iznenađena.

I za mog oca, koji je rođen u istoj regiji, more je uvijek predstavljalo nešto posebno. Kada sam ugledala taj beskrajni svijet vode, a tata mi počeo objašnjavati njegove opasnosti, njegove dobre strane i sve njegove tajne, to je ostalo u meni. Kada sam odrasla, preselila sam se u Salvador u Bahiji radi studija i more je ostalo uz mene. Odatle sam poslije došla ovamo.

Zato mi je more, bilo ono Atlantsko, Jadransko, Crveno, Bijelo ili Crno, iznimno važno. More je velika tajna. Ono je velika posuda u kojoj su skrivena blaga, i duhovna i materijalna. Zaista je fantastično. Biti blizu mora za mene je kao biti blizu glazbe. Volim ga jako, jako, jako, zaključit će Denise Dantas.