Što se događa kada umjetnik prepusti dio svojeg rada nekome drugome i odrekne se kontrole nad konačnim rezultatom? Upravo je to polazište projekta Minus the World, koji okuplja 25 umjetnica i umjetnika iz Hrvatske i regije, spajajući tattoo umjetnost, kreativnu slobodu i humanitarnu notu.
Radovi će biti predstavljeni u Galeriji SKC od 16. do 22. studenoga te na Rijeka Tattoo Expo-u od 27. do 29. studenoga. Cjelokupan prihod od prodaje grafičkih otisaka izloženih radova bit će doniran Košarkaškom klubu osoba s invaliditetom Kostrena. Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 16. studenoga, u 19 sati u Galeriji SKC, nakon čega se druženje nastavlja u Palachu.
Idejni začetnik projekta Dimitri Vinck, poznat i kao Finch Tattoo, umjetnik je s adresom u Antwerpenu, a u razgovoru nam je otkrio kako su nastajali radovi, zašto su povjerenje, spontanost i ručni rad u središtu projekta, kakvu ulogu u svemu ima Rijeka te kako umjetnost može povezati različite ljude i zajednice
Naslov „Minus the World” otvara pitanja povlačenja, slobode i mogućnosti stvaranja izvan ustaljenih sustava. Što za tebe znači „Minus the World”?
Minus the World odnosi se na odbacivanje svega što stoji na putu stvaranju nečega iskrenog. Živimo u svijetu punom očekivanja, mišljenja, pravila i etiketa. Čini se da svatko ima vlastitu predodžbu o tome što bi umjetnost trebala biti, tko se može nazvati umjetnikom i što nečemu daje vrijednost. Ideja je sve to ostaviti po strani, makar samo na trenutak. Minus the World ne znači odbacivanje svijeta. Znači stvaranje prostora u kojem svijet ne odlučuje baš o svemu umjesto tebe. Riječ je o slobodi. I možda malo o pobuni.
Projekt okuplja 26 umjetnika iz Rijeke, od kojih svaki unosi vlastiti vizualni jezik u zajedničko umjetničko djelo. Kako je nastala ideja da druge uključiš u nešto što je u početku bilo isključivo tvoje?
Prepuštanje dijela kontrole zapravo je jedan od najzanimljivijih aspekata ovog projekta. Kao umjetnik, obično sam donosiš odluke. Znaš kamo ideš, ili barem misliš da znaš. Ali što se događa kada nekome drugome namjerno prepustiš polovicu te kontrole? Okupljanje različitih osobnosti, životnih iskustava i umjetničkih jezika stvara mogućnosti koje nikada ne bi postojale kada bi radio sam. Namjera nikada nije bila pronaći 26 ljudi koji će djelo razumjeti ili interpretirati na potpuno jednak način. Upravo suprotno. Ljepota leži u iznenađenjima, neočekivanim smjerovima i stvarima koje se nikako nisu mogle predvidjeti. Projekt postaje mnogo zanimljiviji kada prestaneš pokušavati kontrolirati ishod.
Umjetnik stvara prvu polovicu svakog rada, a drugu prepušta nekom drugome. U kojem trenutku djelo prestaje biti tvoje i postaje nešto potpuno drukčije?
Onog trenutka kada ga predaš dalje. Jedan umjetnik stvara prvu polovicu, ne znajući što će drugi učiniti s njom. Drugi umjetnik može nastaviti u izvornom smjeru, potpuno mu proturječiti ili odvesti djelo u sasvim neočekivanom smjeru. I upravo je u tome poanta. Na neki način, završeno djelo više ne pripada nijednom od umjetnika pojedinačno. Ono postaje nešto što je moglo nastati samo zahvaljujući doprinosu obojice. Nije riječ o zaštiti umjetničkog ega ili polaganju prava na svaki detalj. Riječ je o otkrivanju onoga što se događa kada kontrolu zamijeni povjerenje.
Misliš li da današnje društvo sve više prepoznaje tattoo umjetnike kao umjetnike? Kako ti, ako uopće, vidiš tu promjenu?
Percepcija se definitivno mijenja, iako se još uvijek čini da postoji neobična razlika između tetoviranja i onoga što se tradicionalno smatra likovnom umjetnošću. Netko može desetljećima crtati, razvijati vlastiti vizualni jezik i usavršavati tehnički zahtjevan zanat, a da ga se i dalje prvenstveno doživljava kao tattoo majstora, a ne kao umjetnika. No, površina na kojoj nastaje djelo ne bi trebala određivati njegovu umjetničku vrijednost. Bez obzira na to je li riječ o koži, papiru, platnu ili zidu, važno je samo djelo i ideje koje stoje iza njega. Naravno, nije svaka tetovaža automatski umjetnost, baš kao što ni svaka slika nije automatski dobra umjetnost. Prava razlika mnogo više ovisi o namjeri, originalnosti i umjetničkoj viziji nego o samom mediju.
Čini se da projekt dodatno propituje tradicionalnu ideju umjetničkog autorstva, a Minus the World opisuješ kao poziv na stvaranje bez pravila i očekivanja svijeta. Kako ovakvi projekti mogu potaknuti promjene?
Umjetnost ne mora nužno promijeniti svijet. Ponekad je dovoljno izazvati nas da stvari počnemo gledati drukčije. Minus the World propituje ideju da umjetnik mora kontrolirati svaki dio djela, da se sve mora uklopiti u određenu kategoriju ili da postoji samo jedan ispravan način stvaranja. Kada takva očekivanja nestanu, događa se nešto zanimljivo. Ljudi se manje opterećuju time rade li nešto ispravno, a više su spremni eksperimentirati, riskirati i istraživati nepoznato područje. Suradnja također stvara poveznice među ljudima koji inače možda nikada ne bi zajedno radili. I možda upravo tu počinje promjena. Ne velikim gestama i izjavama, nego jednostavnim činom da nešto napravimo drukčije.
U vremenu sve veće automatizacije, digitalizacije i AI generiranih slika, gdje je mjesto fizičkog čina crtanja i slikanja? Je li to prednost ili izazov?
Fizički čin stvaranja postaje još važniji u svijetu kojim sve više dominiraju digitalne slike i umjetna inteligencija. Tehnologija može generirati sliku u nekoliko sekundi. Može oponašati stilove, kombinirati ideje i proizvesti nešto vizualno dojmljivo. No, postoji temeljna razlika između generiranja slike i stvarnog stvaranja nečega vlastitim rukama.
U projektu Minus the World tehnologiji namjerno nema mjesta u procesu nastanka umjetničkih radova. Svaki je rad izrađen isključivo ručno, bez digitalnih intervencija ili dodataka. To je jedan od ključnih dijelova koncepta. Riječ je o umijeću stvaranja i neposrednoj povezanosti umjetnika, njegove mašte i materijala s kojima radi. Pri crtanju ili slikanju svaka odluka, svaka pogreška i svaki neočekivani trag postaju dio djela. U toj nepredvidivosti, otporu materijala i činjenici da stvari ne ispadnu uvijek onako kako smo zamislili postoji nešto fascinantno. To ne znači da treba potpuno odbaciti tehnologiju u umjetnosti. Međutim, namjera je ovog konkretnog projekta vratiti se samoj biti stvaranja: ljudskoj ruci, mašti i umijeću. Umjetnost nije samo konačna slika. Ona je i sam proces njezina nastanka. Upravo ta ljudska nesavršenost čini svaki rad jedinstvenim.
Rijeka ima prepoznatljivu nezavisnu kulturnu scenu i povijest alternativnog umjetničkog izražavanja. Što te privuklo upravo ovoj skupini umjetnika i je li sam grad utjecao na način na koji si zamislio i pristupio projektu?
Riječki Tattoo Expo posljednjih je deset godina važan dio mog umjetničkog puta. Tijekom tih godina razvio se velik krug prijatelja i poznanika među tattoo umjetnicima, kreativcima i ljudima sličnih interesa. Mnogi od njih nevjerojatno su talentirani pojedinci koji zaslužuju veliko poštovanje i divljenje, kako na osobnoj tako i na umjetničkoj razini. Upravo su te dugogodišnje veze postale temelj projekta Minus the World. Ideja je bila okupiti te ljude u zajedničkom kreativnom iskustvu, spojiti različite osobnosti, iskustva i umjetničke stilove, a pritom svakome omogućiti da zadrži vlastiti identitet i potpunu umjetničku slobodu.
Kako bi projekt dobio svoje polazište, proveo sam cijeli mjesec u Rijeci, potpuno izoliran od svakodnevice i poznatog okruženja. Tijekom tog razdoblja nastale su prve polovice 25 umjetničkih radova, bez znanja o tome kako će ih umjetnici koji sudjeluju u projektu naposljetku dovršiti. Taj mjesec samoće postao je neizostavan dio projekta. U doslovnom smislu značio je udaljavanje od vanjskog svijeta kako bi se stvorio prostor za nešto novo. Ono što je započelo kao individualni kreativni proces s vremenom se razvilo u kolektivno iskustvo, oblikovano talentom i osobnostima umjetnika koji su sudjelovali. Rijeka je zato mnogo više od same lokacije na kojoj se projekt odvija. To je mjesto na kojem se susreću godine prijateljstva, međusobnog poštovanja i umjetničke slobode.
Projekt ima i humanitarnu komponentu…
Umjetnički projekt može imati utjecaj koji nadilazi sama umjetnička djela. Zajedno s kustosicom Katarinom Podobnik rodila se ideja da podržimo jednu važnu lokalnu inicijativu i na taj način nešto vratimo Rijeci, gradu koji je imao tako važnu ulogu u razvoju ovog projekta. Odabrana je inicijativa KKOSI Kostrena, lokalna košarkaška ekipa u kolicima. Ono što ovu poveznicu čini posebno zanimljivom jest činjenica da ekipa trenira u istoj sportskoj dvorani u kojoj se već više od deset godina održava Rijeka Tattoo Expo. Riječ je o lijepoj slučajnosti koja na jednom poznatom mjestu povezuje dvije vrlo različite zajednice. S jedne strane nalazi se umjetnička zajednica koja se ondje okuplja već godinama, a s druge skupina sportaša koju povezuju odlučnost, timski rad i zajednička strast prema sportu. Podrška ekipi činila se kao prirodan i smislen način da nešto vratimo zajednici. Ona povezuje umjetnost, ljudske odnose i iskren osjećaj zajedništva. U konačnici, Minus the World nije samo priča o onome što zajedno stvaramo, nego i o onome što možemo učiniti za druge.
Kada bi mogao pozvati baš bilo koga – umjetnika, djecu ili nekoga bez ikakvog umjetničkog iskustva – da sudjeluje u sljedećem izdanju projekta Minus the World, koga bi odabrao i što bi želio da ta osoba donese projektu?
Sljedeće izdanje projekta Minus the World već je u pripremi, ovoga puta u Antwerpenu u Belgiji, mom rodnom gradu. Deset umjetnika već je potvrdilo sudjelovanje u projektu. Glavna razlika u odnosu na riječko izdanje jest to što će se u Antwerpenu okupiti umjetnici iz mnogo šireg raspona kreativnih disciplina. Dok su svi umjetnici koji su sudjelovali u hrvatskom izdanju tattoo umjetnici, antverpensko izdanje uključivat će ljude različitih umjetničkih pozadina koji rade različitim tehnikama, materijalima i oblicima izražavanja. To otvara nove mogućnosti za neočekivane suradnje i kreativne susrete.
Na popisu želja nalazi se i nekoliko posebno zanimljivih imena. Jedno od njih je Steve Caballero, legendarni skateboarder, umjetnik i glazbenik. Njegov rad predstavlja fascinantnu poveznicu između skateboard kulture, glazbe i vizualne umjetnosti. Drugi je Mark deSalvo, umjetnik poznat po ilustracijama za brojne kultne punk rock omote albuma. Njegov je rad usko povezan s alternativnom i punk kulturom, koja je oduvijek bila važan izvor inspiracije. Marc Van Ranst, belgijski virolog, također bi bio fascinantan sudionik. Dolazeći iz potpuno drukčijeg profesionalnog okruženja, mogao bi donijeti sasvim neočekivanu perspektivu u ovu suradnju. Tu je i Johanna Van Parijs, stara prijateljica iz Kostarike, čije bi sudjelovanje projektu dodalo još jednu osobnu poveznicu.
No, osim svih tih imena, jednako bi zanimljivo bilo pozvati nekoga tko sebe uopće ne smatra umjetnikom. Nekoga koga nitko nije učio kako bi umjetnost trebala izgledati. Nekoga tko ne razmišlja o tehnici, kompoziciji ili tome je li nešto dovoljno dobro. Možda čak i dijete. Djeca obično ne pristupaju kreativnosti s istim ograničenjima kao odrasli. Ne osjećaju potrebu opravdavati svaku svoju odluku. Ona jednostavno stvaraju. I u tome postoji nešto iznimno vrijedno. Umjetnici godinama uče tehnike, razvijaju vještine i grade vlastiti umjetnički identitet. No, možda je pravi izazov naučiti ponovno zaboraviti neka od tih pravila.
I na kraju, upravo se o tome radi u projektu Minus the World: o povezivanju ljudi iz različitih svjetova i otkrivanju onoga što se događa kada ostavimo po strani očekivanja, pravila i umjetničke granice.
#Dimitri Vinck #Finch Tattoo #intervju #Minus the world project #Rijeka #SKC Galerija #Tattoo expo
