„Nestajanje” Melite Sorole Staničić: U Lipi sjećanja ne nestaju, ona nastavljaju živjeti

U sklopu programa „Subotom…”, kojim Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka obilježava 80 godina djelovanja, u Galeriji Juraj Klović predstavljen je umjetnički projekt „Nestajanje” riječke umjetnice Melite Sorole Staničić. Okupljene je pozdravio predsjednik HDLU-a Rijeka Damir Šegota, zahvalivši posjetiteljima te posebno sudionicama predstavljanja, Vani Gović Marković, Meliti Soroli Staničić i Ani Labudović.

Susret je započeo projekcijom videorada koji dokumentiraju nastajanje i realizaciju instalacije postavljene u listopadu prošle godine u Lipi, nakon čega su o samom radu, njegovoj umjetničkoj interpretaciji i širem programu „Prepoznavanje odsustva” govorile autorica instalacije, kustosica programa Vana Gović Marković i dizajnerica publikacije Ana Labudović.

Lipa je mjesto koje se ne može promatrati odvojeno od vlastite povijesti. U travnju 1944. godine nacisti i fašisti ondje su ubili 269 stanovnika, među kojima 96 djece, a selo opljačkali i spalili. Memorijalni centar Lipa pamti, otvoren 2015. godine kao područna jedinica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, čuva uspomenu na taj zločin, ali njegova misija nadilazi dokumentiranje povijesnih činjenica.

Kako je istaknula Vana Gović Marković, od samih početaka rada Memorijalnog centra postalo je jasno da se razmjeri ljudskog stradanja ne mogu izraziti isključivo povijesnim dokumentima, svjedočanstvima i brojkama. Jednako je važno bilo izbjeći svođenje kulture sjećanja na jednu godišnju komemoraciju.

– Nismo željeli da se kultura sjećanja u Lipi svede na jednu komemoraciju godišnje. Željeli smo da se sjećanje neprestano aktivira, da propitujemo što taj događaj znači za nas danas i kakva je naša odgovornost prema prošlosti, istaknula je Vana Gović Marković.

Iz takvog promišljanja nastao je umjetnički program „Prepoznavanje odsustva”, koji se provodi od 2017. godine i u sklopu kojega je realizirano više od petnaest umjetničkih radova. Njihova posebnost proizlazi iz činjenice da nastaju upravo u Lipi, u prostoru koji nije neutralna galerija, nego mjesto obilježeno tragedijom i sjećanjem. Umjetnici pritom ulaze u dijalog s prostorom, njegovom poviješću i današnjim stanovnicima, potomcima preživjelih.

Upravo je povezanost s lokalnom zajednicom jedna od temeljnih vrijednosti programa. Mještani sudjeluju u nastajanju radova, dijele vlastita i naslijeđena sjećanja, pomažu umjetnicima upoznati prostor i nerijetko postaju neposredni sudionici umjetničkih procesa. Tako sjećanje prestaje biti isključivo muzejska građa i postaje dio svakodnevnog života.

Vrijeme kao materijal umjetničkog rada

Instalacija „Nestajanje” Melite Sorole Staničić nastajala je tijekom duljeg razdoblja, kroz gotovo dnevnički proces bilježenja vlastite sjene. Umjetnica je na papirima iscrtavala obrise svojega tijela, bilježila datume i stvarala svojevrsni dnevnik prolaznosti, promjenjivosti i krhkosti ljudskog postojanja.

Radovi su potom postavljeni u prostoru Lipe i prepušteni djelovanju vremena, vjetra, kiše i ljudskog dodira. Papiri su se pomicali, mijenjali, oštećivali i postupno nestajali. Posebnu dimenziju instalaciji davalo je njihovo postavljanje u parovima, pri čemu su se obrisi na donjim listovima povremeno pojavljivali ispod gornjih, baš kao što se i potisnuta sjećanja katkad iznenada vraćaju na površinu.

Vana Gović Marković posebno je naglasila da vrijeme u ovom radu nije tek okolnost njegova nastanka, nego jedan od njegovih osnovnih materijala. Usporeni proces stvaranja i postupnog nestajanja pritom korespondira sa samom prirodom sjećanja, njegovom slojevitošću, krhkošću i neprestanim mijenjanjem.

Instalacija je uključivala i pet monokromnih platana povezanih s elementima vatre, vode, zraka, zemlje i etera, čime se osobno iskustvo umjetnice otvara prema univerzalnim pitanjima postojanja, gubitka i obnove.

Melita Sorola Staničić istaknula je kako se istraživanjem vlastite sjene počela baviti i prije sudjelovanja u programu „Prepoznavanje odsustva”, ali je upravo Lipa tom procesu dala novu dimenziju.

– Tijekom cijele 2025. godine kroz gotovo svakodnevno iscrtavanje vlastite sjene pokušavala sam prenijeti osobna stanja, osjećaj krhkosti i promjenjivosti, kako duhovne tako i fizičke, kazala je umjetnica.

No priča o „Nestajanju” nije završila uklanjanjem instalacije. Od oštećenih papira nastalih tijekom umjetničkog procesa na radionici u Memorijalnom centru izrađen je novi, ručno rađeni papir u koji su umetnute sjemenke bilja. Posjetitelji su mogli ponijeti dio tog papira kući i posaditi ga, dopuštajući da iz materijala koji je simbolizirao nestajanje nastane novi život.

Time je umjetnički rad dobio još jednu, neposrednu dimenziju. Sjećanje je simbolički napustilo prostor Memorijalnog centra i preselilo se u domove njegovih posjetitelja.

Publikacija kao nastavak umjetničkog procesa

Poseban povod riječkom predstavljanju bilo je objavljivanje publikacije koju je oblikovala Ana Labudović. Budući da umjetničke intervencije u Lipi, kao zaštićenom memorijalnom prostoru, nisu trajne, njihovo dokumentiranje iznimno je važno.

Labudović pritom nije željela oblikovati tek klasičan katalog radova, nego pronaći vlastiti dizajnerski odgovor na Melitinu umjetničku ideju. Izduženi format publikacije, pažljiv odabir materijala i način obrade fotografija nastoje sačuvati vizualnu osjetljivost izvornog rada, njegovu prozračnost i prolaznost.

– Nije bilo jednostavno interpretirati rad koji ima vlastiti vizualni jezik i koji se toliko oslanja na prolaznost i krhkost. Željela sam da publikacija zadrži vjernost umjetničinu radu, a da istodobno bude zasebna interpretacija u mediju dizajna, objasnila je Ana Labudović.

I sama publikacija tako postaje svojevrstan nastavak „Nestajanja”, još jedan oblik njegova trajanja.

U završnom razgovoru otvoreno je i pitanje odjeka ovakvih umjetničkih projekata među publikom. Vana Gović Marković istaknula je kako radovi nastali u Lipi često pronalaze put do ljudi koji inače ne prate suvremenu umjetnost, ali i nastavljaju živjeti kroz nova predstavljanja, interpretacije i umjetničke projekte.

Upravo se u tome možda najbolje očituje vrijednost svega što se već godinama radi u Memorijalnom centru Lipa pamti. Jer Lipa nije samo mjesto strašnoga zločina i bolnog sjećanja. Ona je i mjesto u kojem se život nastavio, u kojem se umjetnošću pokušava razumjeti ono što je gotovo nemoguće razumjeti, a prošlost ne prepušta zaboravu.

U vremenu u kojem nas svakodnevica ponovno suočava s ratovima, nasiljem i nepoštivanjem ljudskih prava, takvi napori dobivaju dodatnu važnost. U Lipi se ne čuva samo uspomena na one kojih više nema. Čuva se i svijest o tome koliko je važno da se ono što im se dogodilo nikada ne ponovi. Nikome. Nigdje. Iako se događa.