Izložba Andree Muse „Uzorci pohranjenog vremena II“, koja je otvorena u petak u Kaštelu Grobnik, definitivno se može ubrojiti u one izložbe koje nas uspiju usporiti ili bolje rečeno zaustaviti u prostoru. Barem nakratko. Njezini crno-bijeli radovi, videoinstalacija i tekstovi stvaraju gotovo meditativnu atmosferu, u kojoj se krajolici, osobna sjećanja i prolaznost vremena povezuju u jedinstveno umjetničko iskustvo.
Već je na otvorenju Ivo Bogović, domaćin i moderator, istaknuo koliko su mu planine i priroda osobno bliske te kako je upravo u Andreinim radovima prepoznao osjećaj koji se javlja kada nakon hodanja ili uspona zastanemo i dopustimo mislima da se smire.
– Pozivaju nas da posvetimo pozornost onome pokraj čega često prolazimo prebrzo, kazao je Bogović, izdvojivši travu, snijeg, svjetlost i vodu kao motive koji u prirodi dobivaju sasvim drugačije značenje.
Dvadeset godina iskustva pretočenih u umjetnost
Kustosica Katerina Jovanović naglasila je da izložba povezuje tri umjetnička izraza – slikarstvo, video i poetične tekstove – koji o vremenu i prolaznosti govore iz različitih perspektiva.
– Izložba je zapravo materijalizacija arhiva koji Andrea prikuplja posljednjih dvadeset godina. Polazeći od crne pozadine, ona oslobađa svjetlost i dopušta da se sve ono što nosi u sebi, ali i u fotografijama i videosnimkama, prenese na platno, istaknula je Jovanović, za koju je posebno važan odnos između vremena koje doživljavamo u urbanom prostoru i onoga koje osjećamo u prirodi. Iako sat svugdje jednako otkucava, čovjekova percepcija vremena bitno se mijenja ovisno o okruženju.
Sličnu je misao u svom obraćanju istaknula i Silvana Demark, predsjednica Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine, koja je otvorila izložbu, pozvavši posjetitelje da zastanu, prepuste se slikama, tekstovima i glazbi te dopuste svim osjetilima da sudjeluju u doživljaju umjetnosti.
Andrea Musa zahvalila je domaćinima na iznimno toplom prijemu, naglasivši kako je izložba u Kaštelu njezina 27. samostalna izložba. Posebno emotivno govorila je o suprugu Jošku i sinu Davidu, koji su joj danas nezaobilazna podrška.
– Slikarstvo je samotnjački posao. Radovi nastaju u tišini ateljea, a onda ih na izložbi odjednom otvarate cijelom svijetu. U tom trenutku oni na neki način prestaju biti samo moji. Nastavljaju živjeti u interakciji s drugim ljudima i prostorima, kazala je umjetnica.
Priroda usporava vrijeme
U razgovoru nakon otvorenja Andrea Musa otkrila je da meditativnost njezinih radova nije bila unaprijed postavljen cilj, nego prirodan rezultat dugotrajnog procesa stvaranja.
– Ovu seriju radim posljednje četiri godine, ali koristim arhiv koji je nastajao dvadeset godina. Sama tehnika zahtijeva sporost i potpunu prisutnost. Radim u prozirnim slojevima, a pogreška može uništiti sve ono što sam gradila tjednima. Ta sporost tako postaje sastavni dio rada, baš kao i tema vremena kojom se bavim, objasnila je.
Za nju vrijeme nije samo nešto što mjerimo satovima, nego unutarnja sila koja se očituje kroz promjene u prirodi, ljudima i krajolicima.
– Primijetila sam da vrijeme u prirodi prolazi drugačije nego u gradu. Kada krenem na planinu, sve ono što me opterećivalo ostaje negdje iza mene. Važan je sam uspon, proces, a ne osvajanje vrha. U takvim trenucima postoji samo sadašnjost, rekla je umjetnica.
Upravo su planinarenje, alpinizam, speleologija i biciklizam tijekom proteklih dvadesetak godina postali neiscrpan izvor njezinih umjetničkih motiva. Snimke koje je spontano bilježila tijekom tih aktivnosti danas čine osnovu videoinstalacije prikazane u Grobniku.
Posebnu zanimljivost predstavlja glazba Timothyja Isherwooda. Nadahnut njezinim tekstom „Panta rei“, koji je pročitao prije desetak godina, glazbenik je spontano snimio deset klavirskih kompozicija, bez naknadne produkcijske obrade. Tri od njih danas prate videorad, zaokružujući umjetničku priču koja je godinama nastajala bez unaprijed zamišljenog plana.
Vjetar i vrijeme
Govoreći o motivima koji je neprestano zaokupljaju, Andrea Musa posebno je izdvojila vjetar, koji se provlači kroz njezine slike, tekstove i videosnimke.
– U jednom sam trenutku shvatila koliko su vjetar i vrijeme slični. Ni jedno ni drugo ne vidimo, ali ih osjećamo i vidimo njihove učinke. Upravo me ta nevidljivost i nemogućnost da ih u potpunosti razumijemo stalno intrigira, rekla je.
Zanimljiv je i njezin slikarski zaokret. Umjetnica koja je godinama bila prepoznatljiva po izraženom koloritu posljednje se četiri godine gotovo potpuno posvetila crno-bijelom slikarstvu.
– Shvatila sam da bi boja u ovoj seriji bila distrakcija. Željela sam ostaviti čistu emociju, psihološki i duhovni doživljaj. Boja bi previše sugerirala, a ovako promatrač ima slobodu da u slici pronađe nešto svoje, objasnila je priznavši da je i sama znatiželjna kako će izgledati njezin povratak boji nakon toliko godina provedenih u crno-bijelom svijetu, koji doživljava kao svojevrsno pročišćenje.
Izložba „Uzorci pohranjenog vremena II“ tako nije samo prikaz krajolika niti zbirka uspomena s putovanja. Ona je pokušaj da se ono prolazno učini opipljivim, da se iskustva skupljana tijekom dvadeset godina pretvore u slike, zvukove i riječi koje nastavljaju živjeti vlastitim životom.
A možda je njezina najveća vrijednost upravo u tome što od posjetitelja ne traži da razumije svaku sliku ili pronađe odgovor na svako pitanje. Dovoljno je zastati, pogledati, poslušati i dopustiti vremenu da barem nakratko teče nekim drugim ritmom.
Navratite do Galerije suvremene umjetnosti Grobnik, „Uzorke pohranjenog vremena II“ moći ćete pogledati do 15. prosinca.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
