Čitati o iskustvima i perspektivi generacije Z iz prve ruke nije česta prilika kod nas, a pogotovo ne kada je riječ o promišljeno uobličenom štivu čiju su vrijednost istaknula imena domaće knjiške scene poput Kristiana Novaka i Ivane Šojat. Petra Prtajin rođena je 2003. godine, roman Samo jedna od njen je prvijenac objavljen prošle godine u izdanju naklade Ljevak, a sudeći po interesu i uspješnosti, ovo je tek sjajni početak.
Specifičnost romana leži u tematici – jednostavnoj, aktualnoj, a opet nedovoljno istraženoj na ovaj način – a to je svakodnevica života današnjih tinejdžera, generacije digitalnog doba.
Roman nije autobiografski, ali su momenti i dijalozi izneseni u njemu očigledna refleksija autentičnih iskustava. Autorica priču gradi kroz perspektivu Pije, srednjoškolke koja se u potrazi za pripadanjem suočava s vršnjačkim nasiljem i surovim kutkom svijeta generacije Z. U središtu nije specifični događaj ili zapetljana dramatična fabula, nego niz svakodnevnih emotivno nabijenih trenutaka koji oblikuju unutarnji svijet protagonistice – njen strah, izolaciju, nepovjerenje i potrebu za povezivanjem s drugima. Situacije su naizgled banalne, svakodnevne, ali ipak grade odraz modernog društva u našim krajevima. Ne negdje u jednoj Americi, nego u Zagrebu. Pia tako odlazi na partije, upoznaje vršnjake i njihove navike, poneke intrigantne a mnoge odbojne i zastrašujuće, pronalazeći svoje novo „ja” u kontekstu drugih. U tom svijetu digitalne mreže postaju arena u kojoj se oblikuje identitet, nešto nezamislivo generacijama koje su odrasle bez njih. Točnije, nezamislivo je (ili bar mučno) zamišljati da se nesigurnost, izazovi i eksterna vrednovanja sebe u toj dobi pretaču u digitalni svijet u kojem je sve vidljivo i moguće, u džungli informacija gdje se brišu granice između mišljenja i znanja, a komunikacija je svedena na emojije i viralne trendove. I premda se o ovome romanu pišu kritike koje ističu okrutnost takvog svijeta, stvarna opasnost konkretnih slučajeva (npr. samoozljeđivanja i sličnih „trendova”) ide još dublje od Pijinih okolnosti. Pia prvenstveno doživljava društveni pritisak, izolaciju i ismijavanje, što je ipak dovoljno snažan temelj za izgradnju uvjerljive bolne priče o odrastanju i konformizmu.
“Mama misli da lažem. Mi mladi samo filozofiramo. Nismo se rodili anksiozni; anksioznost se rodila s nama.”
Narativne poruke romana iznesene su nenametljivo, ali vidljivo: autorica ne moralizira niti nudi jasne lekcije, nego pokazuje kako sustavi – školski, društveni, digitalni – proizvode hijerarhije u kojima je lako postati višak. Roman sugerira da nasilje ne mora biti eksplicitno da bi bilo razorno; ono se često očituje kroz ignoriranje, isključivanje i normalizaciju okrutnosti. Istodobno, tekst upućuje na važnost prepoznavanja vlastite vrijednosti izvan kolektivnih mjerila uspjeha i popularnosti. Poruka romana nije u ideji pobjede ili potpunog iscjeljenja, nego u pomaku: u pravu na glas, na ranjivost i na odbijanje uloga koje su nam unaprijed dodijeljene. U tom smislu, Samo jedna od progovara i mladima i odraslima – kao upozorenje, ali i kao poziv na pažljivije čitanje onih koji su prečesto svedeni na to da budu tek jedni od. Unutarnji svjetovi Pije i drugih likova, iako njihovi razgovori ponekad upućuju na drugo, nisu plitki. Dijapazon emocija je širok i, kako priliči toj dobi, zbunjujuć, a srž “problema” i potrebe donekle prelaze iz generacije u generaciju, ali se načini na koji se svatko s njima suočava, te kako se oni manifestiraju i prepoznaju, razlikuju. S tog aspekta život generacije Z može nam biti poznat koliko i potpuno stran, i baš ga zato vrijedi upoznati – ako ne direktno, onda kroz književnost.
Što se tiče jezika, autorica kombinira pomno (možda na trenutke i pretjerano) stilizirane rečenice koje pokazuju njezine vještine ali često nepotrebno koče tok teksta, sa prirodnim street talk dijalozima, povremeno i rečenicama iz WhatsApp poruka. Rezultat su odlična dinamika i (ipak) tečnost i brzo čitanje, a broj stranica za takav tip priče je idealan. Zbog svega toga je završni dojam zaokružen, unatoč tome što sama priča i likovi nisu naročito upečatljivi. No budući da je riječ o rijetkom glasu generacije Z i prikazu svijeta u koji je interesantno zaroniti na ovaj način – zaviriti iza zavjese – i iznutra sagledati svjesnost o snagama i manjkavostima „novog vremena” kojeg se mnogi odrasli opravdano ili neopravdano plaše, ali o njihovim glavnim likovima zapravo ne znaju ništa.
“Plamteća svijeća. Neka zauvijek gori za malu utopljenu Piju. Tirkizni most osvijetlit će njezin put. Krvnika više nema. Boji se vatre.“
Istaknuta fotografija: Franka Blažić
#Petra Prtajin #recenzija #Samo jedna od
