Američki nosač aviona došao je u Split skupa s jugom, što je osjetno uvećalo pritisak Splićanima. Oni kažu da po južini vani izlaze samo pacijenti koji nisu hospitalizirani na psihijatriji (zbog nedovoljnih kapaciteta) ali ovih se dana na ulicama mogu vidjeti i američki mornari i mornarke (u civilnoj šetnji centrom grada). Lako ih je razlikovati: prvi su mršavi i pognutih glava, a drugi su mišićavi i zvjeraju lijevo-desno. Ima još jedna razlika: naši su pacijenti isključivo bijelci, a među članovima posade (njih 5 tisuća !) ima i Afroamerikanaca (kako se danas veli). Dobro, Split tradicionalno ima jaku blues scenu pa vjerujem da se i oni osjećaju ugodno u našoj južnoj metropoli.
Ja pak tradicionalno osjetim dolazak južine dan prije ali dolazak ratnih brodova ipak još ne, sve dok nije kasno a brod već u luci ili, u ovom slučaju, ispred luke. Zbog svoje veličine (333 m) nije se mogao usidriti u splitsku luku: ipak je to najveći nosač na svijetu. Onda najvjerojatnije i najskuplji (16 milijardi dolara). I onda ima biti i najopasniji (nosi 75 lovaca-bombardera). Zove se „Gerald Ford“ (po bivšem američkom predsjedniku širokoga lica i čvrste vilice). Odmah nakon buđenja i jake turske kave, osjetio sam da nešto ne štima: jugo nije bilo još jako, a moj je južni spleen je bio prejak, uz dozu nelagode, kojoj nisam mogao skužiti uzrok. Sve dok se nisam prošetao do Rive, da popijem espresso, i ugledao konturu tamne „Fordove“ horizontale izvan luke. Onda mi je sve sjelo na svoje mjesto: normalno da će taj ratni kolos, svojom masom i oružanom silom, energetski djelovati na okolinu tj. na građane Splita, proporcionalno svojoj veličini i snazi oružja koje nosi.
Spadam među one senzitivne pojedince koji primaju vibracije iz okoline i toga su svjesni, iako ne mogu odmah shvatiti zbog čega se osjećaju kao da je 50.000 navijača u gradu zbog derbija, već tek kada izađu vani pa ih čuju i vide na ulicama, kako se ulijevaju i bučno slijevaju prema Poljudu. Tako sam se otprilike osjećao tog jutra kada je „Gerald Ford“ doplovio pred splitsku luku. Da je uplovio „Alan Ford“ to bi, naravno, bila posve druga priča: ova ja ratna, a ta bi bila artna! Nema tu ničeg čudnog: taj ogromni ratni stroj je napravljen je uništavanje protivnika ali njegovo energetsko zračenja djeluje i na saveznike. Djeluje, u stvari, na sve živo oko, iznad i ispod sebe. Kaže jedan splitski ribar da dva mjeseca nije bilo ribe u moru nakon što je, prije par godina, „Ford“ prvi put posjetio Split. Ne trebate biti ribar (možete biti i farmer) da vam je neugodno živjeti u blizini tvornice oružja, naročito ako je za masovno uništenje. Masu vam je neugodno, kako bi Splićani rekli.
Spavač koji budi
„SPLIT CALLING“ je festival suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom koji se treći put održao na splitskim ulicama i trgovima, u organizaciji udruge Cirkus Kolektiv. Namjera mu je bila centar grada revitalizirati kao mjesto susreta i komunikacije, spontanog druženja i razmjene emocija i informacija lokalnih stanovnika, koji su izgubili tu naviku (premda im je potreba ostala) a i tlo pod nogama (kojim već godinama šeću samo turisti u sve većim količinama). Umjesto sadržaja koji su nekada pripadali zajednici danas prevladavaju oni koji su orijentirani isključivo na profit, umjesto mjesta stanovanja danas je centar Splita jedno veliko rentalište pa ga građani izbjegavaju; ljeti zbog prevelikih gužvi a zimi zbog sablasne praznine. Ljudi su počeli gubiti grad iz svojih mentalnih mapa, to više nije njihovo ni malo ni velo misto i u njemu skoro ništa više nije isto. Na koncu, prijeti im i gubitak sjećanja na življu prošlost, na punktove gdje su se sastajali i bivali; tolika je brzina (kolika joj je nemilosrdnost) zahuktala promjena i prenamjena gradskih prostora da se brišu skoro svi tragovi negdašnjih sadržaja zbog kojih su građani u njega rado dolazili i tako ga svakodnevno prisvajali. Pada mi na pamet film „Rad zida grad“ Lordana Zafranovića, bio je crno-bijeli (netko može reći da su takva bila i vremena), a danas je sve šareni kolor (koji prikriva unutarnje crnilo ili, u boljem slučaju, sivilo). Da, radi se o razgradnji grada…
U taj i takav emocionalno i duhovno ispražnjeni prostor vapi za oživljavanjem (Split calling), a na taj poziv se prvo odazivaju umjetnici (ponajviše strani). Oni znaju dijagnozu i nude art-terapiju kao koktel suvremenog cirkusa, fizičkog teatra, izvedbenih šetnji, urbanih instalacija, razgovora s umjetnicima, filmskih projekcija i – što je najvažnije – prikupljanja priča i sjećanja o gradu, Upravo su sve to lokalcima ponudili izvođači ovog Festivala, kao svojevrsnu socijalnu artupunkturu koja će stimulirati splitske pacijente na oživljavanje njihovih ljudskih i građanskih funkcija, zamrlih dugogodišnjom apatijom i praksom odustajanja (od samih sebe i svoga grada). Tu se umjetnost pokazala kao atrakter koji potiče blokirane socijalne interakcije, a on u pravilu dolazi izvana, iz neke druge sredine. I to je razlog zašto takvu složenu (a opet tako jednostavnu) art-akciju, kao operaciju koja je uspjela i poslije koje je pacijent oživio, nisu mogli izvesti splitski umjetnici. Da im je to i palo na pamet i da su se usudili to realizirati, ne bi djelovalo na njihove sugrađane, ne bi ih se primilo jer nitko nije prorok u svome selu (a u ovome gradu je redikul).
Grupa od četvero francuskih izvođača je izvela pokretnu urbanu intervenciju „Odiseja“ na centralnim lokacijama grada ispred Srebrnih vrata, na Peristilu i na Rivi, na kojima su postavili svoj jednostavni namještaj (drvene stolice i stolove i jedan krevet), kao poziv prolaznicima na predah, razgovor, igru i druženje, riječju, na participaciju u iskorištavanju prilike za spontanost i radost svakodnevnog urbanog življenja. Kada na Peristilu čovjek leži u krevetu i „spava“, a u blizinu su raspoređena dva stola sa slobodnim stolicama, onda je sav taj sakralni i monumentalni prostor očuđen, u njega je unesena osvježavajuća energija iznenađenja (kao lijek protiv rutine i automatizacije života), a „spavač“ pobuđuje buđenje onih koji spavaju otvorenih očiju u prolazu. Na taj su način umjetnici intimizirali prostor Peristila i privremeno ga vratili građanima (a nekada, prije masovne turističke invazije, pripadao je sav njima).
Sjećanje koje oživljava
Većina turista, koji su u to vrijeme defilirali pozornicom Peristila, nije ni primijetila drveni namještaj u tom bazenu od monumentalnoga rimskoga kamena, ili su se pravili da ne vide, ni „spavača“ u krevetu ni sjedače na stolicama, pa su ignorirali taj živi i neponovljivi događaj, dajući primat mrtvom kamenju, kako im je i upisano u program kompjutora u glavi. Jedan mi je dugokosi i mršavi Sjevernjak posebno upao u oči: sa svoje „duhovne“ i nadmorske (od blizu dva metra) on nije ni primijetio „spavača“ (koji je ležao u visini njegovih koljena) već je svoj top od foto-aparata uperio u korintske stupove ispred Vestibula (kao snajperist u jelena ili čovjeka, ovisno o uniformi, nosi li je ii ne) i ispucao seriju snimaka na svoju metu (slijep i gluh za sve što se događa oko njega). Uniformirano gledanje. Kao olakotnu okolnost uzmimo mu to što je najvjerojatnije došao iz neke urbano bezlične vukojebine pa je ostao fasciniran tolikom koncentracijom rimske arhitekture na tako maloj površini pa mu je ona pogled učinila još užim i površnijim.
French connection je povezala sadašnjost i prošlost Splita vertikalnom relacijom „Odiseje“ i socijalnog happeninga „Probuditi uspomene: prikupljanje priča građana o Splitu“, autorice Tille Giro, održanog u dva navrata na Starom pazaru. Pa da, u vremenima kada skoro svi govore engleski i gotovo se svi prave Englezi po gotovo svim društvenim pitanjima i problemima (što Splićanima ide lako od ruke, po onoj staroj „Ća je pusta Londra kontra Splitu gradu”), jedino smo od Francuza i mogli očekivati poziv na buđenje i sjećanje. Ja sam godinama pokušavao oformiti neformalnu grupu umjetnika i građana koji bi se sastajali jednom tjedno i – sjećali se! Koji bi se sjećali sebe, svoga grada, 90-ih, svoga djetinjstva i mladosti, ukratko: osobne i kolektivne prošlosti. Pod radnim naslovom „Split Amarcord“. Nisam uspio, nije bilo odaziva: zov sebe/zaborava je bio jači od zova sebe/sjećanja.
I onda dođe jedna francuska umjetnica u gradu jer Split je nečujno zove jer je treba (a da ni jednoga ni drugoga nije svjestan) i ona se na „SPLIT CALLING“ odazove. Da bi prikupila naše rasute, progutane i neispričane priče o našem gradu i nama samima. Po/kazujući nam tako što trebamo sakupljati i čuvati, da su one humus iz kojeg raste stablo našeg života. Umjetnost je moćna, ona se nudi svakomu (naročito najpotrebitijima) a nikomu se ne nameće, oživljava zamrle, osvježava uvenule i pokazuje putokaze zalutalima. Ponekad stiže u posljednji čas ali uvijek djeluje. Ovaj put je stigla u Split istovremeno s američkim nosačem aviona ali on, radi svoje ratne veličine, nije mogao ući u splitsku luku, ali je zato ona – miroljubiva i mala – ušla i u grad i u njegove građane. Prišla je običnim malim ljudima , objeručke im nudeći svoje neobične darove i radove, i neki su ih sa zahvalnošću prihvatili.
To je sjeme koje će sigurno roditi plodovima, a oni će nam pomoći da se preporodimo. I to samo ako budemo – i nakon odlaska ovog „cirkusa“ iz grada – vježbali sjećanje i autentično življenje, najbolje bi bilo svakodnevno.
Istaknuta fotografija: Ante Kuštre
#dnevna doza umjetnosti #Split
