Izgleda da su neki izuzetni Splićani najvidljiviji post mortem, a da za života borave uglavnom u sjeni – like famous split shadows – ponajviše upravo svojim sugrađanima. Neki dan je scenu svijeta napustio jedan svjetski Splićanin, teniska legenda Nikola Pilić. Svojom je smrću pokrenuo lavinu tekstova o sebi u raznim novinama i raznoraznim portalima pa je tako posthumno dospio u centar medijske pažnje, kao zvijezda koja u trenutku svoga nestajanja emitira završni bljesak svjetlosti u svemir. Dvije teniske zvijezde, iza čijih uspjeha je stajao kao trener, Goran Ivanišević i Novak Đoković (prvi kao umirovljenik a drugi pred igračkom mirovinom), i dalje su na sceni, živi i živahni, a njihov sjaj će u svijetu tenisa trajati duuugo i nakon njihova odlaska na nebeske poljane.
Ivanišević će ostati zapamćen kao igrač s najvećim talentom za dramu (što je često kod splitskih genijalaca), što je njegove mečeve činilo izuzetno napetim: Goran je znao majstorski gubiti dobivene mečeve i dobivati izgubljene. Njegov fortissimo je bio super-brzi servis, kojim je ostvarivao početnu prednost kao od šale. Čuo sam, iz vlastitih ali i iz drugih splitskih usta, verbalne servise takve preciznosti, duhovitosti i brzine da na njih nitko ništa ne bi mogao uzvratiti. Evo jednoga osobnoga primjera. Bilo je to jednog ljeta na Peristilu, prijateljica koja je studirala u Italiji išla me je upoznati s nekim svojim talijanskim prijateljima na ljetovanju, a zadnji mi je pružio ruku mladić koji je sjedio na najvišoj stepenici i koji me je pogledao s visoka, što sam osjetio i u njegovom glas:. „Io sono Antonio di Roma“! U sljedećoj nano-sekundi ja sam rekao, smiješeći se: „Nobody is perfect. Io sono Antonio di Spalato“. To mi je bilo baš onako – ivaniševićevski!
Đoković je pak osvojio gotovo sve što se u tenisu dalo osvojiti i kao takav je najveći svih vremena. Ni on to ne bi bio da i iza njega jedno vrijeme nije stajao Nikola Pilić, koji je – kao svaki pravi učitelj – volio prepoznavati prave talente i onda ih brusiti do briljantne i dijamantne vrijednosti. Malo je takvih ljudi na ovim prostorima, ovdje se većinski prepoznaju talenti da bi ih se sputalo, onemogućilo ili barem usporilo u njihovo hodu prema zvijezdama. Svugdje je to hod po trnju – Per aspera ad astra – ali u Splitu je to hodanje bosim nogama; drugdje se hodi u tenisicama, cipelama ili barem japankama. Nešto od te trnovitosti dopalo je i Nikolu Pilića, koji se bio skrasio u Opatiji, gdje će i počivati njegove kosti. Vedrana Rudan, koja ponekad zaista ima riblju kost u ustima, dotakla se u kolumni odnosa Splita i Pilića na način koji je izazvao najpoznatijeg sportskog novinara za sport u Splitu, Zdravka Reića koji joj je javno uputio strogi ukor zbog nekorektnog javnog izražavanja, „kakvo ne dolikuje jednoj dami“. Što je stvar kojoj neće manjkati čitatelja, a ja bih manjini koja mene čita uputio samo jednu korektnu i složenu rečenicu.
Kad zaroniš dublje ispod površine nečijeg (sportskog i/li filmskog itd.) velikoga uspjeha, otkrit ćeš jednog Splićanina ili Splićanku, u drugom (ili trećem ii četvrtom) planu, a jedan je čak u petom (u petoj dimenziji) – klasični splitski odlikaš.
Korčulanski manjak paprika
Severina je opet u prvom planu, a mora dokle god – kao splitska carica estrade – može to biti. Svoj koncert idućeg mjeseca na Gripama naslovila je „JA SAMO PJEVAM“, referirajući se na ukor s državnog vrha zbog svoga političkoga istupa u Bruxellesu. Koji joj je poručio da se kani politike i da samo pjeva. Budući da je, jelte pjevačica i/li pevaljka (kako susjedi nazivaju svoje p/t/ice pjevačice). Da li je Seve ozbiljno shvatila i prihvatila poruku ili je samo ironizira iz dišpeta, ostaje nam tek da vidimo tj. čujemo. Koliko ja osobno poznajem samoga sebe, kao i ostale obilno nadarene Splićane/ke, od nas nije realno očekivati samo da pjevamo ili sviramo ili pišemo itsl. I to zbog onog nadrealnog splitskog viška u nama (a to je primarno višak energije, fizičke i psihičke). Koji mora naći svoj izraz, ventil ili odušak, kako vam drago. Na koncu konca, i Sanader je od tog splitskog viška patio pa ga je i platio, kao što ga i mi svi plaćamo, svatko na svoj način.
Posebno su interesantni novi Splićani koji to nisu po rođenju već po pripadanju Splitu u kojega se, kada u njega dođu, zaljube na prvi pogled, a u ljubavi prema njemu ostanu na drugo (treće ili četvrto) slušanje. Takav jedan novoSplićanin (možda i najeksponiraniji u posljednje vrijeme) povjesničar je – i piciginaš – Dragan Markovina. To što je rođen i odrastao u Mostaru ne smeta Splićanina (ni na Bačvicama ni u Getu), možda ga tek službeni Split ne lajka ali to ipak nije stvar prvoga reda (do mora) pa se nećemo na njoj zadržavati jer to bi bilo driblanje bez gola (iliti ga – pimplanje, kako Splićani kažu). I on pokazuje taj splitski višak (ne mislim na kosu i bradu) koji ima (možda najdužu) ekstenziju na Korčuli, kao KAP, čije sedmo izdanje je (unatoč i glede nekim pokušajima zabrane) nedavno završilo s rekordnom posjećenošću, bez cvikanja..
Korčula je mladima najpoznatija po dileru Jakši Cvitanoviću zvanom Cvik (takva su nam vremena i njegova djeca u njemu), tek zatim po Marcu Polu. Negdje između se smjestio Oliver Dragojević (ali on je i Vele luke). Sredovječni i stariji znaju i pamte i Korčulansku ljetnu školu: druženje i filozofiranje (ponekad i u kupaćim gaćicama) domaćih praksisovaca (Kangrga, Supek itd.) i stranih prvaka marksističke filozofije tog doba (Fromm, Habermas itd.). Bilo je to dok je Jugoslavija bila živa (a Thompson se boji da je još živa pa ponavlja da je mrtva). Tada se ugodnije živjelo, a to – uz marksističku teoriju – podrazumijeva i hedonističku praksu koja, naravno, nije mimoilazila ljeti ni filozofe u Korčuli. Pa je jedan od njih (s njemačkog Sjevera, dakako ) u svega tri riječi sabio čari Juga u kojima su uživali: „Pršut, prstaci, pošip“. Na ovom KAP-u nije bilo ni pršuta ni prstaca ali vina je bilo i ja ću pamtiti taj plavac „Križ“ kojeg sam pio. Umjesto tih dalmatinskih delikatesa jeli smo jednostavnu, običnu hranu za obične ljude (gulaš, kobasice s kiselim kupusom, slanutak i inćune) i samo je na izletu u Vrnik bilo više mesa na roštilju.
Gozba (grčki: simpozij) ionako više vrednuje ono što je na duhovnom jelovniku od onoga što je na stolu. U tom smislu, ja sam se vratio sit s Korčule, a vjerujem da ni ostali nisu otišli gladni svojim kućama. Osobno bih najviše volio vidjeti pečene crvene paprike na tanjuru i pečene krumpire, srdele (pa neka budu i slane) i girice (dakle, mediteransko-morske kombinacije). Možda ću ih vidjeti i jesti idućega ljeta, na 8. KAP-u, barem pečene crvene paprike (što bože poslužiti i kao benigna, coolinarska provokacija za maligne likove u crnom). A mogu dobro figurirati i na plakatu, kao što su na ovogodišnjem crvena jedra na pozadini Sunca. Ako ništa drugo, te bi paprike linkale KAP s ekologijom, koja je danas sine qua non (naročito duhovna ekologija).
Ekološki epilog
U ekologiju splitskoga duha i spada priznanje „Zlatni Grgur“ koju je Maja Munivrana iz gradskog Odsjeka za kulturu, uručila Sveti Dalmatinskom koji je još 1983. počeo prašiti punk (a ni šank mu nije bio stran). Split je, eto, time odao priznanje tom pjevaču specifičnoga kova za njegov višedecenijski doprinos dinamici, vitalnosti i vrijednosti splitske muzičke scene. Koja je, proteklih decenija, izgubila sve svoje klubove, kao luke u koje su mogli baciti sidro da bi nam odsvirali i otpjevali ono što su vidjeli i doživjeli na svojim plovidbama morem života (koji ovdje oscilira u krajnosti totalne bonace i južine i fatalne oluje). Ostala im je samo jedna luka (spasa), klub „Porat“, u industrijskom predgrađu Splita, tog grada bez industrije i bez pogona žive muzike. No, barem se dogodila iznimka pa je Munivrana demantirala Rudanovu Grgurom za Svetu ante mortem.
„Sveto Dalmatinski i Novi normalni” (genijalno ime za bend ovog novog doba) odsvirali su i otpjevali, žestoko i pankerski direktno, i neke svoje stare stvari, o kojima naslovi i refreni govore sami za sebe: „Il si govno il si govnu brat“ i „Nitko više ljubavne pjesme ne piše“ npr. Novi singl izlazi uskoro, potom album – Svetin come back (u 61. godini života). Ništa čudno, i on je Splićanin na kojeg zakoni vremena i prostora djeluju malo drugačije nego kod staro i novo normalnih ljudi. Ta mala razlika stvara velike rezultate (kako lijevo -desno tako i gore-dolje). Nove, bolje budućnosti nema bez stare, dobre prošlosti. Razgovarao sam s jednim mladićem koji se rodio 1983., kada je Sveto počeo pjevati, i on mi je priznao (a da ga nisam – verbalno – šamarao) da je prvi put na Svetinom koncertu i da do tada nije znao za njega. Ali da mu je otkriće i da će ga nadalje pratiti.
I tako se jedino može prijeći u budućnost: preko generacijskog mosta iznad mutnih i opasnih voda. Tu leži sloboda! Koja može prohodati samo moji, tvojim, našim nogama. Inače ostaje u ležećem položaju.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Nikola Pilić #Split
