Predstava Majke, u izvedbi Kolektiva Igralke i režiji Rajne Racz, jučer je imala riječku premijeru u sklopu Riječkih ljetnih noći. Predstava je premijerno prikazana 11. srpnja u Kazalištu Ulysses i nakon repriza na Brijunima, sada je stigla i u susjedstvo, na improviziranu scenu u Parku Nikole Hosta. Riječ je o dokumentarnoj predstavi koja je, osim kroz istraživanje ove teme kroz umjetnost, povijest i teoriju, nastala iz osobnih iskustava i intervjua s ženama koje su se javile na javni poziv. Četiri izvođačice – Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić – progovaraju o tome što za njih znači (ne)majčinstvo, gdje stoje u odnosu prema toj odluci, i kako društvo oblikuje njihovo promišljanje. Rezultat je dirljiva, sadržajna i slojevita izvedba intimnog karaktera i univerzalne vrijednosti.
Redateljski rukopis Rajne Racz posebno dolazi do izražaja u načinu na koji predstava balansira između dokumentarnog i poetskog, između svakodnevice i refleksije. Ana Marija Brđanović vodi nas kroz imaginarni Muzej majčinstva, a svaki eksponat otvara jedno od pitanja čiji nas često teško uhvatljivi odgovor vodi bliže razumijevanju odluke o majčinstvu. Ako propitujem odluku o majčinstvu, znači li to da ja zapravo to ne želim? Ima li mi tko pravo govoriti da ću nemajčinstvo jednoga dana zažaliti? Gdje će biti moj identitet jednom kada postanem majka? Ako je ovo odluka koju radim za sebe u budućnosti, kako sada mogu znati je li ispravna?
U predstavi se tako susreću različiti glasovi: onih koje su majke, koje nisu i ne žele biti, koje su odrasle u vremenima u kojima se to ne propituje, koje to ne mogu biti, koje ne znaju na koja vrata ući u muzej. Žene koje pripadaju generaciji u svojim tridesetima možda su prve koje zaista imaju izbor, birati majčinstvo ili ne, i sada se nalaze u godinama gdje se razmišljanje o tome intenzivira. Međutim, izbor milenijalki još uvijek nije oslobođen pritisaka i sumnji, i upravo ta napetost između slobode i uvjetovanosti na neki način čini bazu predstave.
Uz nužno osvjetljavanje patrijarhalnih obrazaca koji guše slobodu tog izbora i ukazivanje na potrebu državnog aparata da održava takav ritam, jer nacija bez djece je ugrožena, pa stoga “rađajte se i množite”, Majke su zapravo rijedak primjer kazališta koje je ujedno osobno, umjetnički i dramaturški zaokruženo i društveno relevantno. Izvođačice se kreću bez zadrške, i scenski pokret i dijeljenje osobnih priča iz njih teče prirodno, a publiku kroz izvedbu vode sigurno i nježno. Njihovo međusobno osjećanje, različitost i izvedbena suradnja, prava refleksija termina kolektiv, čine kostur svih njihovih predstava, kao i dijapazon emocija i stanja koje uspijevaju prenijeti: duhovitost, bijes, ogoljenost, otpor, toplina, razumijevanje.
Osim vještine i uvjerljivosti izvedbe, vrijednost predstave leži u fokusu na vrlo konkretnu i univerzalno razumljivu temu, ali koja je i dalje prešućena, kao što je to obično slučaj sa ženskim iskustvima koja se stavljaju u prostor intime unatoč tome što su, s obzirom na društveni kontekst, istodobno neizbježno i politična. No scene i poruke iz Majki nisu pretjerano sugestivne, odnosno ne zalaze u dociranje ili zauzimanje strana – one ‘samo’ oslobađaju prostor mislima koje kolaju u svima nama, u većoj ili manjoj mjeri, prije ili kasnije, a često se nemaju kuda smjestiti.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
