Osmo izdanje History Film Festivala, koje se održalo od 10. do 13. rujna u Art-kinu, zaključeno je jučer dodjelom nagrada i prikazivanjem još jedne runde dojmljivih povijesnih dokumentaraca.
„Izađite na ulice, pokrenite akcije!“ uzviknule su na velikom platnu članice planetarno popularne skupine „Pussy riot“. Prvi od tri filma koji se jučer prikazao, „Pussy Riot protiv Putina” (Pussy riot rage against Putin), u režiji Denisa Sneguireva više je od ode hrabrim ženama. Film prati razvoj punk skupine koja je svoju hrabrost odslužila u radnom logoru paralelno s najvećim građanskim prosvjedima protiv Putina i njegove stranke. Performans skupine „Pussy riot“ gledali su građani diljem Hrvatske kada su punkeri u policijskim uniformama utrčali na teren utakmice Hrvatske i Francuske u Rusiji 2018. godine. Bio je to ujedno i prvi performans koji je izveden ispred Putina koji je to promatrao iz svoje lože na stadionu zajedno s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.
Nadežda Tolokonnikova, Marija Aljohina i Jekaterina Samucevič žene su koje su svojim aktivizmom postale simbol otpora u Rusiji, ali i u svijetu. Politički otpor i aktivizam termini su koji u hrvatskom javnom diskursu rijetko pronalaze mjesto, što djelomično objašnjava zašto je film privukao mali broj gledatelja. Hrvatski kulturni obrazac pasivnosti i izbjegavanja sukoba ogleda se u popularnim izrekama poput „Šutnja je zlato“, „O mrtvima sve najbolje“, „Ne talasaj“, „Bit će kako bude“ i „Ne diraj u osinje gnijezdo“. Ove narodne mudrosti duboko ukorijenjene u kolektivnoj svijesti, oblikuju ponašanje koje često vodi k paralizi društvenog djelovanja, čije posljedice dugoročno skupo plaćamo. Na toj utakmici između Hrvatske i Francuske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, u francuskoj reprezentaciji igralo je nekoliko nogometaša afričkog podrijetla. Jedan od najistaknutijih igrača te večeri bio je je Paul Pogba čiji roditelji potječu iz Republike Kongo. Možda bi igrao finale s Hrvatskom za svoju zemlju, kao njegovi suigrači N’Golo Kanté ili Blaise Matuidi da kolonistička eksploatacija Francuske nije devastirala Kongo. Tek mali djelić te okrutnosti prikazan je u jučer u filmu „Kongo-ocean- krvava željeznica“ (Congo-ocean, railway of Blood) redateljice Catherine Bernstein. Dokumentarac istražuje jedan od najkrvavijih kolonijalnih projekata u povijesti ; izgradnju željezničke pruge Kongo-Ocean od 1921. do 1934. godine. Ova pruga, koju je izgradila francuska kolonijalna vlast, trebala je povezati Brazzaville i Pointe-Noire u tadašnjoj Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Za izgradnju 512 kilometara pruge, tisuće afričkih radnika bili su prisilno angažirani te izloženi nehumanim uvjetima rada. Procjenjuje se da je zbog loših uvjeta, gladi i bolesti život izgubilo oko 20.000 radnika. Film koristi arhivske snimke i svjedočanstva kako bi razotkrio brutalnosti francuske kolonijalne eksploatacije koja unatoč svojoj povijesnoj važnosti često ostaje zanemarena. Francuski intelektualci poput Andréa Gidea i novinara Alberta Londresa osudili su te zločine, što je izazvalo javni skandal u Francuskoj, iako izgradnja pruge nije zaustavljena. Nekada nismo svjesni da povijest, bez obzira na geografske i vremenske razdaljine, ostavlja tragove posvuda i utječe na naš svakodnevni život. Belgijski kralj Leopold II je odgovoran za masakre i brutalne eksploatacije u Kongu, koji je bio pod njegovom privatnom vladavinom od 1885. do 1908. godine. Leopold II je uspostavio vlast u Kongu kao dio svoje privatne kolonijalne tvrtke, poznate kao “Slobodno Država Kongo”, gdje su se događale teške zloupotrebe i zlostavljanje lokalnog stanovništva. Zlostavljanje uključivalo prisilni rad, mučenje i masovne pogubljenja, što je rezultiralo smanjenjem broja stanovnika. Estimacije govore da je nekoliko milijuna ljudi poginulo zbog tog brutalnog režima. Zanimljivo da je portret tog kralja visio na Korzu, u restoranu „As“ godinama bez ikakvih primjedbi.
Treći film koji se prikazao jučer bio je „Svi na scenu“ (Tutti in scena) Laure Caparotti. Film prikazuje talijanske migrante koji su iz Italije u Brooklyn donosili kulturu i stvarali kazalište sa specifičnom glumom i jezikom. Bogatstvo filma leži u poigravanju s riječi „migrant“. Iako su Talijani radili loše poslove, imali stigmu zločinaca i mafijaša, veliki broj Talijana Americi je podario kulturu. Postavlja se pitanje; jesu li više profilirali Talijani Amerikom ili obratno? Potom se publici predstavila redateljica koja je u razgovoru s Borisom Ružićem najavila svoju novu predstavu koju će režirati upravo u Rijeci.
Nakon prikazivanja sva tri filma, dodijeljene su nagrade za najbolja postignuća. Međunarodni žiri činili su američki filmski i televizijski producent Shawn Rhodes, američki redatelj John Alexander te austrijski redatelj i snimatelj Gernot Stadler. O nagradi publike odlučio je peteročlani žiri publike, sastavljen od petero filmskih zaljubljenika, koji ne rade u filmskoj industriji; Jasna Nekić, Renata Garbajs, Vivien Karlović, Ronald Puharić te Marin Lovrović. Tijekom dodjele nagrada, žiri je istaknuo da su svi filmovi izuzetno kvalitetni; vrlo je teško uopće upasti na festival. Konkurencija je ogromna, ove godine pristiglo je stotinjak filmova na natječaj, a odabrano ih je svega 17.
Nagradu Grand prix osvojio je film „Paklena naranča-proročanstvo“ (A Clockwork Orange, The Prophecy) u režiji Benoita Felicija. „Film nam daje uvid borbu autora, Anthonyja Burgessa, prilikom izlaska njegova romana te u polariziranu recepciju u društvu, dajući inspiraciju za sve nas autore da hrabro riskiramo s našim radom, a usto je upotpunjen uglađenim stilom i bogatom proizvodnom vrijednošću“ ustvrdio je žiri nadodajući da glavnu nagradu dodjeljuju tom filmu zbog zapanjujućeg kinematografskog i audiovizualnog pristupa na koji bi i sam Stanley Kubrick bio ponosan.
Nagradu za najbolji televizijski dokumentarni film dobio je film „Žene Afganistana“ (Afghan Women) redateljice Solene Chalvon-Fioriti. Ovo je neustrašivo novinarsko djelo koje prikazuje bezvremenski snimak života žena u Afganistanu, dajući glas onima bez glasa u vremenu kada su njihovi identiteti, dostojanstva i nade za budućnost otrgnuti iz njihovih života i zemlje. Nagrađena je učinkovita struktura svjedočanstava u prvom licu te čista hrabrost.
Nagradu za najbolji nezavisni dokumentarni film dobio je film „Vulkan“ (Volcan) redateljice Stefanne Prijot. Odličan svojim nevjerojatno iskrenim i autentičnim pristupom, ovaj dokumentarac čini publiku upućenu u intimne teme poput muhe na zidu, uranjajući gledatelje kao tihe svjedoke u intenzivne teme oko majčinstva. Film je nagrađen zbog naturalističkog pripovijedanja, prekrasne kinematografije i organskog angažmana u društvenim temama.
Nagradu za najbolju režiju, vještu i nenametljivu režiju, primili su Davids Ernštreits i Inese Klava za film „Patricija“. Dojmljiv primjer poslovičnog „pokaži, ne pričaj“ u vizualnom pripovijedanju, ovaj film se sastoji od scene za scenom živopisnog razvoja, uvlačeći gledatelja u sebe naizgled bez napora, dograđujući do mjesta gdje mi zapravo osjećamo da smo dio same priče, klizeći po snijegu zajedno s našim glavnim subjektom s kojim se osjećamo kao obitelj.
Nagradu za najbolji scenarij osvojila je flamanska pjesnikinja i književnica Els Moors za film „Naš kanal“ (Our kanal). Zbog svog majstorskog ispreplitanja različitih slojeva pripovijedanja dok prolazite kanalom koji postaje metafora za tekući tok povijesne svijesti, ovaj film buja u svim poetskim elementima i uspijeva bez napora plutati od osobnog preko povijesnog do političkog. Ona postaje još jača tamo gdje je izgovorena riječ odvojena od vizualne slike, stvarajući beskrajno provokativnu jukstapoziciju umjetnosti kroz svoje pisanje.
Nagradu za najbolju filmsku fotografiju osvojili su Frederic Balland i Pierre-Francois Didek za rad na filmu „Documerica, autoportret nacije na rubu“ (Documerica, self-portrait of a nation on the brink). Kinematografija je epska ne samo zbog odabranog omjera slike, već i zbog majstorski izrađenog kadriranja i redateljevog odabira panoramskih snimaka koji uzdižu objekte i stupanj destrukcije prikazan na slikama. Vizualni stil nas podsjeća na tipični američki žanr filmova: vestern. Samo u ovom filmu vesterna američki krajolici više nisu herojski, oni su na rubu razlikovanja.
Nagradu za najbolju montažu osvojio je Seamus Haley za rad na filmu „Paklena naranča-proročanstvo“ (A Clockwork Orange, The Prophecy). S besprijekornim ispreplitanjem tradicionalnih intervjua, animacije i isječaka iz filma iz 1971., ovaj ambiciozni čin montaže nastoji obuhvatiti široki dio izvornog materijala te itekako uspijeva. Pod čarolijom njegove glatke montaže, publika se nađe uronjena u materijal, koji je sa svojim bavljenjem nasiljem u društvu jednako relevantan danas kao što je bio u prošlim desetljećima.
Nagradu za najbolju glazbu osvojili su Darko Rundek i Ana Kovačić za svoj rad u filmu „Zagrljaj“ (Hug). Zajedno sa zadivljujućom kinematografijom, glazbeni zapis ovog filma iznio je niz emocija dok je glazbu preveo u prirodu. Ritmovi su oživjeli prekrasne elemente pejzaža i stvorili vizualnu opijenost.
Nagradu za najbolju produkciju, koja nosi ime osnivača festivala Bernardina Modrića, osvojili su Benoit Tschieret i Guillaume Vincent za film „Documerica, autoportret nacije na rubu“ (Documerica, self-portrait of a nation on the brink). „Svi smo jako zahvalni Bernardinu Modriću što je osnovao ovaj festival koji nam se čini kao kulinarski festival na kojem se iz bilo kojeg razloga prikazuju i filmovi. Da budem ozbiljan; Bernardin je prepoznao i važnost bavljenja poviješću kao filmaša i istovremeno dobrog nahranjivanja filmaša kulinarskim blagom. Bernie je odabrao Rijeku kao savršeno mjesto za festival povijesnog filma jer se Rijeka nikada nije preselila, ali je povijest uvijek dolazila u Rijeku. A sigurno bi bio ponosan na svoju kćer Tihu“, izjavio je Shawn Rhodes. „Sigurni smo da bi se Bernardinu svidjela raznolikost filmova odabranih za festival te da bi mu ovaj impresivni dokumentarac vjerojatno bio jedan od favorita.”
Nagrada publike dodijeljena je dokumentarnom filmu „Mamula All Inclusive“ redatelja Aleksandra Reljića. Utemeljen na gotovo nevjerojatnoj priči sa svjedocima iz izrazito mračnog razdoblja ljudske povijesti, ovaj film vodi nas na putovanje od zarobljeničkog logora iz Drugog svjetskog rata do divlje transformacije u sveobuhvatno odmaralište. Kroz svoje uvjerljivo pripovijedanje i prekrasnu kinematografiju, film postavlja pitanja o tome kako bi mjesto koje je toliko važno prošlim generacijama moglo biti tako potpuno transformirano od strane sljedećih generacija. Publika razmišlja je li sveto povijesno značenje mjesta urođeno ili leži u ljudima koji ga nastanjuju. Ovaj nas film tjera na razmišljanje o važnosti osvještavanja prošlosti i učenja poštivanja povijesti.
„Ovo je bilo veliko iznenađenje i zaista nisam očekivao tako kvaliteno obrazloženje žirija. Ova nagrada zaista puno znači. Ovo je druga nagrada koju sam dobio od HFF-a, ali je u svakom slučaju posebna jer vidim da je nagrada publike. Zahvalan sam na svemu, na ovom doživljaju Rijeke. Od najmlađih dana, mnogo toga me povezuje s Rijekom. Recimo koncert Denis & Denis, Marina Perazić je došla večeras da me podrži, Zlatko koji je svirao nekada u mom bendu u Novom Sadu… S ovom nagradom je zaokružena moja ljubav prema Rijeci“, izjavio je nagrađeni redatelj Aleksander Reljić.
„Nije me iznenadila pobjeda ovog filma. Postoji jedna vrsta senzibiliteta koju dijele ovi narodi bez obzira što su granice prije tridesetak godina drukčije ucrtane nego je to bilo povijesno dominantno. Postoji jedna srodnost senzibiliteta i prepoznavanja tih nekih prekarnih hranjivih pozicija između naših naroda, dijelimo istu povijest i vrlo slične sadašnjice. I te sadašnjice u smislu ekvivalencije kao što u ‘mamuli’ prikazuju rušenje naših dragulja, naših sjećanja. Možemo se solidarizirati s tim, možemo to razumjeti, možemo se s time poistovjetiti. Osobno vjerujem da je to nešto što je bio prirodni odabir i osobno mi je drago zbog njega zato što nemamo često filmove iz regije koji se prijavljuju na festival“, zaključio je ovogodišnji selektor festivala Boris Ružić.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
