Ovih će dana Gradska knjižnica Rijeka postati bogatija za još jedno domaće izdanje – roman „Vi niste ovdje” riječke autorice Doris Pandžić, koji u samom startu privlači pažnju svojom premisom, ali i činjenicom da je riječ o rukopisu nagrađenom književnom nagradom Drago Gervais.
Kao autorica, prevoditeljica i RiLitovka, izrazito kreativna, otvorena i karizmatična Doris Pandžić na riječkoj književnoj sceni djeluje već dugi niz godina, a romanom „Vi niste ovdje”, kojeg će predstaviti u petak, 15. studenog u Gradskoj knjižnici Rijeka, izlazi iz dosadašnjeg okvira stvaranja i bavi se za sebe netipičnim tekstom. U njemu iznosi fragmente pandemijske svakodnevice, koji zbog blage vremenske distance od čitave situacije u trenutku izlaska romana postaju zanimljivi i bitni, uranjajući pritom u razne društvene i političke teme.
– Tekst je nastao tijekom korone i izolacije, kao zapis koji sam pisala u vrlo depresivno doba kada naprosto nisam imala volju pisati ništa drugo. Čupala sam to iz sebe, te zapise svakodnevnog života, i htjela sam to zapisati jer smo živjeli u totalnoj znanstvenoj fantastici. Nisam imala nikakvu ambiciju to pretvoriti u veći tekst, ali na kraju sam shvatila da ipak želim napraviti nešto od toga i oformila to u nešto veće. U tome nisam opisala samo te korona traume već i detalje svakodnevnog života, bez izričitog spominjanja stvari iz novosti. Htjela sam opisati tu začudnost koja nam se događala. Tu ima dosta stvarnih situacija i informacija, samo bez stvarnih imena.
Kada je sam tekst bio pri kraju, tijekom napada na Ukrajinu kada je nastala nova paranoja s kojom se više nisam imala snage baviti, odlučila sam tekst zaustaviti. Stavila sam ga sa strane i mislila da ga nikada neću objaviti, ipak ne liči na teme kojima se ja bavim. Slala sam ga Željku Beliniću za mišljenje, u međuvremenu sam ga prijavila i za nagradu Drago Gervais, ne očekujući apsolutno ništa, ali na kraju sam dobila validaciju u obliku nagrade. I drago mi je, ali taj me tekst baš iznenadio da je uopće izašao ispod mojih prstiju.
Čini mi se da je ovo odličan trenutak da ovakav roman izađe van. Dok je trajala prva karantena, a i koju godinu nakon, svi smo kroz film i knjige nekako bježali od koronaških tema i ozračja, što mi je potpuno razumljivo, ali sada nakon što smo sve donekle probavili i porazmislili je ipak druga priča.
– Svi su tada bježali od stvarnog života. To je bilo doba gledanja romantičnih komedija. Nismo znali koliko će trajati cijela situacija, kao da je ratno stanje, iako čak ni generacije koje poznaju vanredne situacije nisu tako nešto proživjele. Zadnje što se dogodilo je španjolska gripa koju nije proživjela ni moja baka. U tom smislu je to cijeli svijet uhvatilo na prepad, i kad je bilo razgovora o teorijama zavjere sam to opovrgavala jer sam imala dojam da nitko nema pojma što radi i da su svi u šoku. Bilo mi je to zanimljivo za gledati, tu masovnu paranoju, što sam u romanu pokušala opisati nepristrano, koliko je to moguće.
Ne znam kako je bilo kod drugih, ali ljudi oko mene su bili u dva vrlo žestoka tabora kada je riječ o cijepljenju. Tu su pucala prijateljstva, morao si paziti da u istu prostoriju staviš nekoga tko se cijepio i nekoga tko to ne želi.
Kao da su svi naglo dobili neki novi politički stav.
– Da, to mi je bilo nevjerojatno. Sjećam se da je Žmirić tada napisao da kad ga ljudi pitaju ‘jesi li se cijepio’ on kaže ‘jesam, a kad ga pitaju ‘nisi se valjda cijepio’ kaže ‘nisam’. Sve ovisi o ekipi u kojoj se nađeš. Na kraju krajeva, možeš reći da je to tvoja intimna stvar, ali možeš i izbjeći te neugodnosti među ljudima. Meni se evo dogodilo da mi je čovjek na pošti skočio da potpišem nešto protiv cijepljenja, a kad sam odbila se počeo derati da će mi izrasti rep. Baš je bilo svega.
U obrazloženju nagrade Drago Gervais, zbog čega i dolazi do objave romana u izdanju GKR, stoji da temama pristupaš originalno i provokativno. Što je iz tvoje perspektive provokativno u tom tekstu?
– U samom početku govorim o svojoj familiji, a tu postoji jedan mali detalj gdje kad sjedim s nekom ekipom i krene se o tome što su im bili preci, pa imaš partizane i one na drugoj strani, ja uvijek šutim jer su moji bili dezerteri. Nisam to puno u romanu spominjala, ali u tom kontekstu bi i taj dio mogao biti provokativan; ljudi još uvijek pričaju o ratu i tome čija je nešto zasluga a čija nije. Također, ima jedan dio gdje opisujem kako se gleda na žene u istočnoj Europi i u samoj našoj kulturi i umjetnosti, gdje je žena uvijek žrtva. Tu se onda bavim ženskim djelom svoje familije, a žene su tu ovdje uvijek bile dominantne. Moje pretkinje su bile feministice bez da su to znale. Od mene bi bilo licemjerno inzistirati da sam feministkinja s obzirom na povijest moje obitelji, tako da vjerujem da su i taj dio vidjeli kao provokativan, kao i to što prozivam da se žene uporno prikazuje kao žrtve. Feminizam bi trebao izaći iz toga, jer ako žene stalno prikazujemo kao žrtve, one će to nastaviti biti. Iz moje perspektive mi to smeta, možda i zbog mog stava iz kojeg se odmah vidi da ne mogu biti žrtva, i nije da se zbog toga ponašam kao muškarac, nego sam samo žena koja se ne da maltretirati. Meni to osobno nije provokativno, ali možda nekome je. Ja sam svoja prava dobila svojim rođenjem, jer su ih moje pretkinje izborile, i neću dopuštati da me netko vraća u drugačiji način razmišljanja.
Misliš li da se autorice koje poznaješ i čitaš sputavaju u pisanju? Zbog utjecaja prikaza žene o kojem pričamo, percepcije termina ženskog pisanja u društvu ili nečeg trećeg?
– Osobno ne vjerujem u žensko i muško pisanje. U romanu na kojem trenutno radim pišem iz muške perspektive, i prijatelj koji je pročitao je komentirao da je kao da je on napisao, da sam baš ušla u muški lik. Zašto bismo to dijelili? Mislim da smo to prošli. Postoji samo pisanje. Uzmimo za primjer Elenu Ferrante – nitko ne zna tko je ona. Znamo li da je žena odnosno da nije muškarac, i hoćemo li njene romane nazivati ženskim pisanjem?
Što se sputavanja tiče, mislim da se dosta pisaca općenito sputava u pisanju, pogotovo kada su u pitanju rezidencije. Tu postoje mnoga očekivanja, i pisci pišu ono što se od njih očekuje, kao što žene mogu vjerovati da se od njih traži feministički fokus i da se zbog toga ponekad preusmjeravaju na te tračnice. Neke autorice to sigurno i žele, ali možda ima onih koje to rade zbog očekivanja. Danas nije lako niti objaviti knjigu niti dobiti dobre kritike, i onda se kod svih pisaca događa potreba za zadovoljavanjem forme i onoga što kritičari, izdavači i urednici misle i žele, tematski, stilski i na sve druge načine.
Ako književnost sagledamo kao način ulaženja u iskustvo drugoga, onda roman može dati uvid i u autentično žensko iskustvo. I onda se dogodi da muškarci u značajnom postotku ne kupuju knjige koje su napisale žene, ili da roman koji se bavi temom kao što je nasilje nad ženama ne dolazi do muške publike.
– To je istina. Primijetila sam da muškarci rijetko vole čitati ženske pisce, čak bih od muškaraca koji čitaju dobila izjave da ne vole čitati žene. Je li onda hendikep ženama kad pišu takve teme, ali o takvim temama se mora pisati.
Trenutno radim u domu za odgoj s djecom koja su zlostavljana, i ima djevojaka koje nisu imale lijepo odrastanje, bile su unutar vrlo patrijarhalnih obitelji i proživjele svakakve situacije. O takvim se stvarima treba govoriti i pisati, ali odjek od muških recipijenata tu nije dobar. Po tom bi pitanju cijelo društvo trebalo senzibilizirati.
Tu ulogu igra i moment empatije koja se javlja u čitanju, a u opisu tvog romana spominje se metoda obrnute empatije koja mi je zapela za oko.
– Emocijama sam u romanu pristupila vrlo promatrački, pa zapravo nisam sigurna što su pod time mislili. Uvijek je zanimljivo čuti kako netko percipira tvoj tekst. Tu bih opet spomenula Žmirića koji je pričao da je u jednom svom gostovanju od djece saznao nešto sasvim novo o svom tekstu. Način na koji netko intepretira tekst je zapravo vrlo individualan, i recepcija mi je uvijek jako zanimljiva stvar.
Nedavno si sudjelovala u snimanju filma o Ri Litu koji će uskoro izaći, kakav je onda osjećaj prikazati i interpretirati sebe u dokumentarnoj formi? Koliko ćemo moći vidjeti tipičnu tebe?
– Ovo će definitivno biti tipična ja. Ali cijelo to iskustvo snimanja, glume i ponavljanja iste scene mi je bilo užasno naporno, svaka čast glumcima, ali ja to ne bih nikad mogla raditi. Još sam se to jutro snimanja nevezano za išta probudila s takvom mučninom i vrtoglavicom, ne znam kako sam uspjela sve preživjeti, tako da naporno ali opet zanimljivo iskustvo. Redatelj filma Anđelo Jurkas je pročitao sve naše tekstove i sjeo s nama da vidimo što svi želimo, i mislim da je poprilično pogodio moj stil, to mi se strašno sviđa. Ali ja nisam glumica, i čudno je kad bez iskustva uđeš u tu sasvim drugu umjetnost. Međutim on je bio jako strpljiv s nama, i po onome što sam dosad vidjela, film je jako dobro napravljen. Još je uvijek u montaži, pa svi čekamo da vidimo do kraja. Predložak po kojemu je rađen moj dio filma je jedan od mojih tipičnijih tekstova kojeg sam čitala na Noći velikog čitanja prije nekoliko godina, i drago mi je da sam se odlučila baš za to. Mislim da smo ga jako zanimljivo interpretirali.
Istaknuta i ostale fotografije: Doris Pandžić
#Doris Pandžić #GKR #Nagrada Drago Gervais 2023 #Vi niste ovdje
