Kako bi zvučao san svakog ljubitelja književnosti? Vjerojatno kao šaroliki festival prepun književnih susreta, razgovora o knjigama, promocija, radionica, i koncerata. Upravo takav je „Vrisak“, književni festival koji svake godine okuplja pisce, čitatelje i sve one koji uživaju u pisanju i čitanju. Ove se godine “Vrisak” održava od 14. do 21. rujna, a donosi bogat i raznovrstan program u kojem će svatko moći pronaći nešto za sebe. O tome što nas sve očekuje na ovogodišnjem izdanju festivala, kako je tekao proces pripreme i koji su izazovi organizacije, razgovaramo s jednim od ključnih ljudi iza „Vriskove“ priče, programskim direktorom festivala Dragom Glamuzinom.
Što nas očekuje na ovogodišnjem „Vrisku“? Prema novostima koje ste podijelili, već se sad može zaključiti da je program izrazito zanimljiv i šarolik.
Stvarno smo se potrudili i, mislim, složili dobar program. Kao i protekle dvije godine „Vrisak“ će se najvećim dijelom odvijati u Art-kvartu Benčić, a institucije koje djeluju u Art-kvartu uključene su i u kreiranje programa. Ove godine imat ćemo čak četiri večernje scene – glavni stage će biti u velikoj dvorani na prvom katu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, i na njemu će se odvijati predstavljanja knjiga i pisaca, u manjoj dvorani na katu bit će predstavljanje knjiga iz područja likovne umjetnosti, a u dvorani Gradske knjižnice Rijeka održavat će se paneli koji će se baviti nekim aktualnim, intrigantnim ili neuralgičnim temama. Zadnji večernji program, pod nazivom Noćni u Dnevnom, zbivat će se u nešto opuštenijoj atmosferi Dnevnog boravka.
U Dječjoj kući odvijat će kao i dosad Vrisak junior u jutarnjim terminima, i on obuhvaća promocije dječjih knjiga i slikovnica te razgovore s autorima, radionice crtanja i slično. Program Brusilica za srednjoškolce održavat će se u riječkim gimnazijama te u novoj VBZ-ovoj knjižari na Korzu, a sastoji se od susreta gostiju Vriska sa srednjoškolcima, radionice crtanja koju će voditi Enver Krivac te čitanja priča riječkih pisaca. Tu je i ove godine Studentski Vrisak koji će se održati u Dnevnom boravku na kojem će studenti čitati svoje priče, a u VBZ-ovoj knjižari održat će se i susret Kristiana Novaka sa slavistima iz Njemačke. Dakle, nastojali smo složiti vrlo širok program za čitatelje svih uzrasta.
Kako osiguravate da festival bude inkluzivan i privlačan različitim generacijama i književnim ukusima?
Vrisak želi biti otvoren, uvijek živo pulsirajući festival u kojem nešto za sebe mogu pronaći sve generacije i grupacije čitatelja. I time se vodimo kad radimo program. Naravno, postoje i stvari i stavovi koje ne želimo vidjeti i čuti na Vrisku, mislim na svaki oblik isključivosti, netolerancije prema drugima, šovinizma i mržnje.
Gosti ovogodišnjeg festivala su vrlo zanimljivi, svakako valja istaknuti Borisa Akunina (Grigorija Čhartišvilja). Lana Bastašić je također na popisu. Nije riječ o samo izuzetnoj spisateljici već i o izrazito hrabroj ženi koja je izgubila nakladnika jer je javno osudila genocid u Palestini.
Boris Akunin je veliki ruski pisac čije se knjige prodaju u milijunskim nakladama, ima nekoliko književnih pseudonima pod kojima objavljuje različite vrste knjiga, a najpoznatiji je upravo po pseudonimu Boris Akunin, pod kojim objavljuje kriminalističke romane koji su, svojim stilom, posveta velikim ruskim piscima poput Dostojevskog i Tolstoja. On je inače japanolog, bavi se japanskom kulturom i prevodi s japanskog jezika, a napisao je i veliku povijest Rusije. Također je i otvoreni kritičar Putina zbog čega kao disident već godinama živi u Velikoj Britaniji. Lana Bastašić je izvrsna spisateljica i hrabra aktivistica i jako nam je drago što će nastupiti na Vrisku.
Dolazi nam još puno izuzetnih pisaca: Semezdin Mehmedinović, Srđan Valjarević, Kristian Novak, Jurica Pavičić, Eliza Clark, Magdalena Blažević, dobitnik ovogodišne NIN-ove nagradade Stevo Grabovac, Lidija Dimkovska, pa zatim glazbene legende osamdestih koji su sada zanimljivi pisci Zoran Predin i Zoran Kostić Cane i mnogi drugi.
Je li ikada bilo pritisaka ili pokušaja cenzure sadržaja na festivalu?
Ne. Nikad nitko nije pokušao utjecati na program festivala.
Je li san pisca organizirati festival književnosti?
Festival je ogroman posao. Na njemu će sudjelovati oko 80 ljudi i to se priprema mjesecima. To je, naravno, uzbudljiv i lijep posao, jer susrećete veliki broj izuzetno kreativnih umjetnika, i družite se, dogovarate nove projekte, svake se godine dogode susreti koje pamtite godinama, čujete iznimno zanimljive stvari… Ali, istovremeno, cijelo ste vrijeme svjesni da je to veliki posao.
A uz svu tu organizaciju festivala i uredništvo, aktivno i pišete. Posljednju knjigu objavili ste ove godine.
Objavio sam knjigu Noćni portir, neku vrstu romana u formi dnevnika.
Koliko je teško „izbaciti“ nešto najintimnije iz sebe, pustiti roman da živi svojim životom?
Svaki roman je kompleksna tvorevina i zahtijeva puno predanog rada. Osim toga, volim pimplati po tekstu, imam puno verzija svakog teksta, stalno se vraćam i ponovo iščitavam i popravljam pojedine dijelove. Zato, kad ga završim, najprije osjetim veliko olakšanje, ja sam svoje napravio a što će biti dalje ne ovisi o meni. Ali naravno, niste indiferentni prema onom što se poslije s tekstom događa, uvijek vas zanima kako tekst rezonira s čitateljima, što su oni u njemu pročitali. Nekim čitanjima se i iznenadite, neka i vama nešto otkriju, to je također jedan dinamičan proces, koliko se god ja gradio da to nije više moja stvar.
S obzirom na to da pišete duže od dva desetljeća, treba li Vam sve manje vremena za nove projekte? Jeste li do kraja definirali svoj stil ili još uvijek eksperimentirate?
Mislim da svaki pisac traži svoj glas i to zahtijeva neko vrijeme. Nekome treba više, nekome manje vremena, netko ga nikad ne nađe. Ali i ako ga nađete, to ne znači da imate formulu koja vam olakšava pisanje, jer svaka nova knjiga je novi izazov i taj glas treba prilagoditi materijalu. Osobno, mislim da sam davno napipao svoj put u književnosti, ali opet kad god završim neku knjigu, postoji jedan trenutak kad se pitam hoću li ikad više nešto napisati. Ali na toj zanatskoj razini, s obzirom na to da kao urednik svakodnevno radim na tekstovima, nakon toliko iskustva sigurno mi je lakše riješiti neke probleme na koje naletim u tekstu.
Da li vam se i nakon toliko godina rada s tekstovima često dogodi da Vas neki književnik oduševi?
Kao urednik radim dvadeset pet godina i više me nije lako oduševiti, ali kad toga ne bi bilo, vjerojatno ne bih radio ovaj posao. Tako da je odgovor – da, još uvijek nailazim na pisce koje osjećam kao jako bitne ili bar meni jako bliske: po senzibilitetu, idejama kojim se bave, načinima na koji grade svijet, načinima na koji pišu. Vlastito pisanje je uvijek i dijalog s piscima koji su na neki način utjecali na tebe. Jedan od takvih pisaca je i Isaac Bashevis Singer, američki pisac koji je pisao na jidišu. Čitao sam sve njegovo što je kod nas objavljeno još na fakultetu, ali nedavno sam uređivao roman Sjena nad Hudsonom, i on me posve preuzeo i natjerao da ponovo pročitam većinu Singerovih najvažnijih romana i priča. I dobio je puno prostora u Noćnom portiru. Ima nekih knjiga koje su mi važne kao i najvažniji događaji u životu.
Primjećujem da s godinama sve više čitam žensko pismo, a Hrvatska zaista ima jaku književnu scenu kada su žene u pitanju. Recimo, Marina Šur Puhlovski koja je na neki način slavu stekla upravo na „Vrisku“.
Ne bih rekao da je Marina Šur Puhlovski postala poznata preko Vriska, ali sigurno je za njenu vidljivost kao književnice puno učinila VBZ-ova nagrada za najbolji roman koju je dobila za roman Divljakuša. Nadao sam se da će za ovaj Vrisak biti gotov drugi dio Marinine romaneskne trilogije Virus, potres brak, ali neće, pa ćemo taj roman na Vrisku predstaviti vjerojatno sljedeće godine. Autorice su sve prisutnije i vidljivije na književnoj sceni, i u svijetu i kod nas. Mislim, naravno, da je to dobro, i da je proces nepovratan, odnosno da će vrlo brzo dominirati na književnoj sceni.
Priče koje smo pročitali u brojnim romanima različite zvuče kada proizlaze iz pera drugoga spola. Iako se čini da teme imaju mnogo zajedničkog, njihove ideje su potpuno različite. Otvaraju različite perspektive, raslojavaju pisce podcrtavajući njihova neslaganja. Kao romani Dore Šustić i Zorana Ferića.
Svaki pisac unosi u svoje knjige svoj identitet, sve ono što on je, odnosno sve ono što ga je formiralo kao osobu. Naravno da i rod tu ima veliku ulogu, ali osim onoga po čemu smo drugačiji od drugih, postoji i puno onoga što nas spaja. Svi smo suočeni sa smrću, svi se pitamo ima li život smisla, svi se suočavamo s različitim nepravdama, i da ne nabrajam dalje. Najuspješnija književna djela uspijevaju dohvatiti to univerzalno, i u njima se upravo zbog toga mnogi prepoznaju. A što se tiče romana Dore Šustić i Zorana Ferića, koliko god bili različiti, meni su oba romana dobra.
Jeste li u žiriju koji bira najbolji neobjavljeni roman? Radi se o konkretnoj nagradi, pogotovo kad se u ovoj državi od književnosti ne može živjeti.
Da, u žiriju sam VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. To je najveća novčana nagrada za književnost u Hrvatskoj i iznosi 15.000 eura te uključuje objavljivanje romana. Posebnost te nagrade je da je cijeli proces anoniman. Pisci šalju svoje tekstove pod šifrom, te šifre su u posebnim kovertama koje mi, nakon što odaberemo pobjednika, otvaramo kod javnog bilježnika koji nadgleda cijeli proces, i tek tada saznajemo tko je dobio nagradu. Na taj natječaj javljaju se mnogi etablirani pisci, ali upravo zbog toga što je natječaj anoniman, javljaju se i pisci koji su tek na početku svog spisateljskog puta. Startna pozicija je ista pa se ljudi vjerojatno lakše odlučuju.
Znači li to da je bilo i prvijenaca odnosno nagrađenih pisaca koji se prije toga nisu još etablirali na književnoj sceni?
Da, bilo je i prvijenaca koji su dobili nagradu i pisaca koji su već objavljivali, ali uglavnom kod manjih ili lokalnih izdavača pa smo nakon otvaranja šifri guglali o kome se radi. Drugi put dobije već renomirani autor, pa je i nama u žiriju uvijek uzbudljivo pratiti to otvaranje šifri. Ponekad po stilu naslućujemo tko je autor, ali znamo se i prevariti.
Je li pobjeda na ovom natječaju jedini način da V.B.Z. objavi roman?
Naravno da ne, mnogi pisci nam tijekom godine šalju svoja djela, ali tih rukopisa je jako puno, sigurno više od stotinu godišnje, i često čekaju jako dugo da ih netko pročita, pa ja svima koji se jave i pitaju mogu li poslati rukopis predlažem da stave svoj tekst pod šifru i pošalju ga na natječaj. Sve tekstove prispjele na natječaj žiri pročita u nekoliko mjeseci. Osim što izabere pobjednika, žiri ima pravo da upozori izdavača na bilo koji kvalitetan rukopis i predloži njegovo objavljivanje. Nadalje, iz dosadašnjeg iskustva, gotovo svi rukopisi koji uđu u polufinale u nekom trenutku budu objavljeni kod nekog izdavača, a činjenica da su bili u užem izboru VBZ-ove nagrade je referenca koja im pomaže da lakše nađu izdavača.
Jesmo li nacija koja malo čita, ali puno piše?
Doista, čini mi se da se piše sve više i da svake godine dobivamo sve više rukopisa, Iako, to ne znači da je kvaliteta rukopisa viša. Ali ja se ne bih žalio kako u Hrvatskoj nitko ne čita. Sve više je novih izdavača i jako puno ljudi u tim izdavačkim kućama živi od toga što ljudi ipak čitaju.
Puno se priča o nekoj instituciji na kojoj bi se izučavalo pisanje. Smatrate li to potrebnim?
U Hrvatskoj je sve više radionica kreativnog pisanja, a ne bi ih bilo da ne postoji interes. Znam da je postojala inicijativa da se kreativno pisanje uvede i na fakultete, kao što je slučaj u SAD-u primjerice, ali zasad to nije realizirano. Mislim da radionice ne mogu stvoriti pisca iz ničega, nije dovoljno biti uporan i raditi da bi se postalo piscem, potreban je i talent, ali te radionice pomažu da se taj talent lakše realizira.
Kako je uopće moguće biti objektivan i prepoznati različite kvalitete?
To nije egzaktno mjerljivo. I najbolje knjige se ne sviđaju svima, nešto odgovara Vašem senzibilitetu, nešto ne, u nekim knjigama se prepoznajete, u nekima ne. Nijedan urednik ne radi samo knjige koje mu se sviđaju, ali urednik možete vidjeti zna li pisac što radi u tekstu, da li zna kamo ide i kako do tamo doći. Čak i kada nije riječ o tipu teksta koji preferirate, možete prepoznati je li to u zanatskom smislu kvalitetno napisano.
Kako ocjenjujete interes mladih za književnost?
Neko je opće mjesto da mladi manje čitaju a više gledaju, ali ja se ipak ne bojim za književnost. Preživjela je i teža vremena, doba kad gotovo nitko nije bio pismen, pa će sigurno nadživjeti i naše doba. Štoviše, mislim da živimo u takvom informacijskom kaosu i tako kompleksnom svijetu da će nam književnost biti sve važnija ako ga želimo razumjeti.
Kako Vi osobno doživljavate ulogu pisca u suvremenom društvu? Treba li književnost biti larpurlartizam ili angažman?
Mislim da književnost ne treba biti ni larpurlartistička ni angažirana, odnosno vidjeli smo puno puta da tendenciozni angažman kako bi se kritizirale razne društvene nepravde ne proizvodi dobru književnost. Književnost ne bi trebala biti služavka nekom višem cilju jer to onda obično nije dobra književnost. Ali, mislim da dobra književnost itekako utječe na ljude i svijet u kojem žive.
Istaknuta fotografija: Tanja Kanazir
#Drago Glamuzina #intervju #književnost #Vrisak
