„Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“
„Generaliću“, tako bi se u narodu znalo kazati kada bi se neku personu htjelo upozoriti da je naivan. Referenca je to dakako na velikog slikara Ivana Generalića, začetnika suvremene naivne umjetnosti u Hrvatskoj te najistaknutijeg pripadnika Hlebinske slikarske škole. Prema zapisima Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Hlebinska slikarska škola je dobila naziv po umjetničkom pokretu na početku trećeg desetljeća 20. stoljeća, kada je u Hlebinama, selu nedaleko Koprivnice, Krsto Hegedušić počeo 1930. sa seljacima Ivanom Generalićem, također iz Hlebina, i Franjom Mrazom iz Hlebina, koji su činili okosnicu ove grupe, intenzivno slikati tehnikom ulja na staklu. Godine 1931. prave izložbu koja im donosi javnu prepoznatljivost i naivna umjetnost postaje popularan oblik umjetničkog izražavanja u Hrvatskoj, ali i na prostoru bivše Jugoslavije, iznimno naglašavajući socijalnu grubost seoskog načina života. Nakon II. Svjetskog rata sljedeća generacija Hlebinskih umjetnika fokusira se na stilizirano prikazivanje seoskog života preuzetog iz mašte. Ivan Generalić ostaje i dalje dominantna ličnost Hlebinske škole i podučava većinu predstavnika tzv. druge generacije kojoj pripadaju: Mijo Kovačić, Ivan Večenaj, Ivan Lacković Croata, Dragan Gaži, Franjo Filipović i Martin Mehkek kao i njegov sin Josip Generalić.
Hrvatsko društvo naivnih umjetnika (HDNU), osniva se 1963. godine, Galerija društva “Mirko Virius”, otvorena je u 17. prosinca 1986. Godine, smještena u srcu pješačke zone Zagreba, u Tkalčićevoj ulici, na kućnom broju 14. Galerija je locirana u prizemlju romantične jednokatnice iz razdoblja baroka (kraj 18. stoljeća) i već s ulice plijeni pozornost kamenom skulpturom ispred prozora galerije, koja je rad jednog od naših eminentnih naivnih umjetnika Miroslava Župančića – širem puku skulptura je poznata kao oslikano jaje, odnosno pisanica pored koje su se fotografirali brojni turisti lunjajući centrom naše metropole.
DRŽAVA KOJA NE MARI ZA SVOJE
Politički magazin Nacional u veljači ove godine pisao je da Ministarstvo kulture i medija na čelu s ministricom Ninom Obuljen Koržinek sustavno uništava Hrvatski muzej naivne umjetnosti, ujedno i prvi muzej naive osnovan u svijetu. Vladimir Crnković, muzejski savjetnik u mirovini, ravnatelj HMNU-a od 2003. do 2014. kazao je tada za Nacional: „Svjedočimo uvertiri u propast HMNU-a. Muzej naive ne može se spasiti, vode ga ljudi koji će ga devastirati, i to uz blagoslov Ministarstva kulture.“ Za kuću Lovrenčić u Demetrovoj ulici 18, koja je postala nova lokacija Muzeja prije četiri godine , stručnjaci govore da je problematična. Novu lokaciju dodijelilo je upravo ministarstvo Nine Obuljen Koržinek koja je 10. listopada ponosno stajala uz Milorada Pupovca kada se u centru Zagreba svečano otvorio Srpski kulturni centar u Zagrebu. Vijest o otvorenju odjeknula je u hrvatskim medijima. Dan ranije u medijima je tek površno bez ikakve halabuke osvanula vijest da je Hrvatsko društvo naivnih umjetnika završilo u stečaju. Kao razlog stečaja HINA je navela kako je Trgovački sud u Zagrebu istovremeno otvorio i zaključio stečaj Hrvatskog društva naivnih umjetnika (HDNU) te će se nakon pravomoćnosti rješenja to udruženje likovnih umjetnika s oko 5000 eura duga brisati iz registra udruga. Inače, HDNU broji oko 210 članova iz cijele Hrvatske. Na posljednjem sastanku HDNU-a, prije samog stečaja, javljali su se sve glasnije umjetnici koji naglašavaju mogućnost osnutka novog društva. Zasad je to neizvjesno. Nas je zanimala pozadinska priča iza gašenja udruge pa smo kontaktirali istaknutog slikara, ujedno i predsjednika HDNU-a, Igora Mukića. S obzirom na to da nas je zamolio da njegove odgovore ne preoblikujemo niti skraćujemo donosimo odgovore na pitanja koja smo postavili u izvornom obliku.
Kako je došlo do toga da HDNU završi u stečaju?
Neprofitna likovna udruga, Hrvatsko društvo naivnih umjetnika (HDNU) završilo je u stečaju zbog čudnog duga iz 2024. godine državi u iznosu od 4500 eura, a koji dug nismo bili u mogućnosti platiti, jer je Društvo vrlo loše poslovalo posljednjih pet godina. Taj dug nastao je još od 2012. godine za stanarinu skladišta, a koje je 98 m2 skladište građevinski bilo naslonjeno na našu galeriju „Mirko Virius“ koja je imala površinu od 92m2. Mi nismo pojma imali da smo bili dužni plaćati stanarinu za to skladište, koje su u naravi koristili stanari zgrade za svoje potrebe. Stanarinu za galeriju „Mirko Virius“ površine 92 m2 uredno smo plaćali Gradu Zagrebu, a za skladište od 98 m2 stanarinu nismo plaćali. Nismo dobivali uplatnice za to oronulo skladište bez prozora i s puno glodavaca. Nismo niti znali da smo dužni plaćati, nismo imali nikakav ugovor za plaćanje tog skladišta. Skladište su koristili svi stanari zgrade. Ni Grad, ni država, a niti obitelji Rodić nisu nam slali uplatnice za to skladište. Obitelj Rodić danas živi u SAD-u, a u Tkalčićevoj ulici br. 14 u Zagrebu, bili su još za vrijeme SFRJ, vlasnici cijele zgrade; stanova i poslovnih lokala u prizemlju i spornog skladišta. S obzirom na to da da se ne kane vratiti u Hrvatsku, Rodići su malo pomalo prodavali stan po stan i na kraju su prodali i poslovne prostore posljednjih 20-ak godina. Nakon što je država sudskim putem 2012. utvrdila da su obitelj Rodić suvlasnici galerije „Mirko Virius“ i spomenutog skladišta u udjelu od 50 posto, a za drugih 50 posto nije utvrđeno vlasništvo, država se je automatizmom upisala kao vlasnik na tu drugu polovicu u udjelu od 50 posto površine neutvrđenog vlasništva; galerije i skladišta. Nakon nekog vremena su nas tužili zaključivši kako smo upravo mi, HDNU, bili jedini dužnici stanarine za sporno skladište. Naš propust je što nismo na vrijeme na sudu uložili žalbu, pa je odluka o prisilnoj naplati stanarine za skladište postala pravomoćna. Nakon toga država nam je ovršila račun, a kada je ponestalo novca, Fina je predložila stečaj, što je Upravni odbor HDNU-a prihvatio jer smo se našli u pat poziciji, bez ikakve prilike nagodbe s državom.
Što je s prostorom galerije?
HDNU je iselio iz galerije „Mirko Virius“ 31. 5. 2019. godine jer je u vlasništvo te galerije 2012. godine u Tkalčićevoj 14, u Zagrebu, stupila država koji je nakon stupanja u posjed u udjelu od 50 % taj svoj polovični dio prostora prodala gostioničaru iz Skalinske ulice u Zagrebu. Drugu polovicu je gostioničar otkupio od obitelji Rodić i tako je postao 100 postotni vlasnik galerije i spomenutog oronulog skladišta. HDNU je koristio prostor galerije od 1985. godine za svoju izlagačku djelatnost, a vlastitim novcem uredili smo je od prvobitnog zapuštenog skladišta do suvremeno opremljene galerije od 92m2. Najamninu smo uredno plaćali Gradu Zagrebu koji je ubirao novac od najamnine kao upravitelj tog prostora, ali ne i kao vlasnik. Summa summarum; Grad Zagreb nam je dodijelio prostor na korištenje, Grad Zagreb je ubirao stanarinu, HDNU je vlastitim novcem taj rohbau prostor uredio kao galeriju (parketi, zidovi, centralno grijanje, stolarija, vrata, prozori, uređenje wc-a, keramika itd.). Grad Zagreb nije bio vlasnik tog galerijskog prostora. Vlasnik udjela od 50 posto bili su obitelj Rodić, a u preostalih 50 posto nije utvrđen vlasnik. Na taj neutvrđeni dio vlasništva se kasnije 2012. zakonskim automatizmom upisala država.
Kako osobno doživljavate trenutačnu situaciju?
Osobno sam vrlo pogođen maćehinskim stavom Države i Grada prema jednoj takvoj respektabilnoj udruzi poput HDNU-a, koja sustavno posljednjih 60 godina promiče hrvatsko samouko likovno naivno stvaralaštvo. Udruga je ove 2024. godine obilježila 60-godišnjicu postojanja. Osnivači udruge eminentni slikovni naivni umjetnici pok. Ivan Lacković-Croata, Stjepan Bastalec, Ivan Rabuzin, Stjepan Stolnik, Franjo Klopotan, Kamilo Vujčić, Mato Tijardović i mnogi drugi. Grad nam je obećavao pomoći u pronalasku rješenja, nove galerije, jer mnogi recentni umjetnici, a poglavito podravski krug umjetnika, žive od prodaje svojih umjetnina. Mi smo ih spajali s kupcima koji su navraćali k nama u galeriju Mirko Virius u Tkalčićevoj 14, u Zagrebu. Gradski zagrebački Ured za kulturu zalaže se na nastavak rada HDNU-a, ali su nemoćni glede dodjele novog galerijskog prostora, jer Gradski ured za nekretnine uporno ne objavljuje natječaje za dodjelu poslovnih prostora udrugama. A natječaj ne objavljuje jer je nedavni zagrebački potres znatno oštetio mnoge poslovne objekte u vlasništvu Grada, poglavito u centru Zagreba. Stoga je izbor za dodjelu poslovnih prostora udrugama, temeljito sužen. Nadalje, mnogi poslovni prostori u centru Zagreba danas su predmet sudskih sporova u procesima povratka bivšim vlasnicima, a ti procesi su katkad vremenske razvlakuše do krajnjih granica strpljivosti. Država nema u svojem poslovnom nekretninskom planu dodjelu poslovnih prostora udrugama. A kad treba prigrabiti tuđe, itekako su revni. Zanimljivo je da je HDNU od 1965. godine prvobitno poslovao na lokaciji Tkalčićeva ulica br. 13 u Zagrebu i tamo smo svojim novcem potpuno uredili i opremili taj ondašnji oronuli prostor i oko 1981. godine smo iz tog prostora morali iseliti jer se na tom mjestu tada izgradila nova zgrada. Niti za taj prostor, a niti za ovaj u Tkalčićevoj ulici br. 14 nismo financijski obeštećeni. Grad danas drži da smo novac za uređenje u obje galerije ulagali na vlastiti rizik. Izgleda da su gradski mislioci u pravu. Naivno smo ulagali u poslovne prostore, nadajući se da će nam se makar dio sredstava i vratiti. A nisu nam vratili niti centa. Zato valjda i jesmo Hrvatsko društvo naivnih umjetnika.
Kakve su reakcije članova društva i ima li ih?
Reakcije članova su podijeljene. Neki nas prozivaju za nemar, a neki nas podržavaju. Budući da 5 godina radimo s pola snage, tada je teško očekivati zadovoljavajuće rezultate. Grad Zagreb nam je putem natječaja osigurao ured od 20m2, još 2021. godine u Klekovačkoj ulici br. 34, u Gornjoj Dubravi, u Zagrebu. U tom prostoru povremeno održavamo vrlo skromne izložbe. Ali izložbe održavamo i u drugim galerijama na zagrebačkom prostoru. Dokle god HDNU ne bude zbrinut u adekvatnom reprezentativnom prostoru u centru Zagreba, bojim se da ćemo teško opstati. Često sam kao sadašnji predsjednik HDNU-a obilazio gradske institucije mjerodavne za ovu problematiku, ali sve je ostalo na obećanjima. Atraktivne prostore koje Grad posjeduje, naprosto Grad ne želi dodjeljivati kulturnim udrugama jer je Gradu takva praksa ekonomski neisplativa. Jednim dijelom se slažem s njima, ali se i pitam:
Moramo li baš sve promatrati kroz prizmu novca? Treba li jedan važan segment likovne kulture, po kojem smo prepoznati u cijelom svijetu, gušiti na ovaj način?
Oduvijek su kulturne institucije bile slabo profitni sistem društvene prakse. Katkad ih treba podupirati bez obzira, pridonose li profit ili ne. A mi smo, ponavljam, neprofitna udruga. O tome koliko je kultura bitna za jedno društvo, ovdje neću niti spominjati. Ako to netko nije naučio, shvatio ili uočio, neka se sramoti na svoj obraz, zaključio je Igor Mukić, predsjednik HDNU-a.
GLAS MLADE GENERACIJE
Svoj stav o propasti HDNU-a podijelio je s nama i jedan od najmlađih hrvatskih naivnih umjetnika, poznati riječki slikar Tihomir Ivančan. Njegov značajan komentar prenosimo u cijelosti: “Kao jedan od najmlađih nastavljača smjera u slikarstvu, koje nosi naziv naivna, a zapravo se radi o izvornoj umjetnosti, ako ćemo upotrijebiti pravilni naziv tog smjera, a pod ovo, “najmlađih”, ćemo navesti da sam ja ’80 godište i da iza sebe imam već pozamašan broj “kilometara”, smatram da je veliki gubitak gašenje HDNU-a, ne samo za nas izvorne slikare i književnike, ne samo za grad Zagreb i državu Hrvatsku, već za sve izvorne, talentirane i motivirane umjetnike, koji javnosti žele predstaviti svoj intiman razgovor sa prirodom i selom čitave regije, tzv. bivše države Jugoslavije. Naivna, odnosno izvorna umjetnost, premda najpoznatija kao podravsko slikarstvo i kiparstvo ili Hlebinska škola slikanja na staklu i kiparstvo, ne pripada strogo određenom zavičaju, u ovom slučaju Podravini, jer je ona kao takva, prisutna diljem ili širom svih prostora bivše države Jugoslavije i cijeloga svijeta. Ona je prisutna svugdje gdje postoji vizionar, talentirani tragač koji prati ritmove svog zavičaja i želi ih sačuvati i zabilježiti kroz umjetnički pristup. Imajući sve to do sada navedeno na umu, možemo postati svjesni značaja i uloge društva i galerijskog prostora HDNU-a, koje je u svom krugu 60 godina okupljalo umjetnike i njihove vizije, poruke i namjere koje su dolazile iz različitih i raznovrsnih zavičaja, a spojene u jednoj točci, u sredini, između primorske i kontinentalne Hrvatske, u jednom središtu, iz kojega je njihova energija i njihova poruka odlazila na sve strane svijeta. Namjera i poruka je bila jasna, svih tih 60 godina, ona je; povratak svojim korijenima, očuvanje svojih narodnih i godišnjih običaja, očuvanje tradicije sela i prihvaćanje svega što dolazi sa sela, do grada, ukazivanje na nepravdu, glad, siromaštvo na selu, fantazmagorične teme. Stoga, gubitak HDNU-a, bez obzira na to tko i zbog čega snosi odgovornost za takvo što, je veliki i nedopustivi udarac i na umjetnike i na sve one koji se razumiju i koji prate likovni pravac tzv. naivne umjetnosti diljem svijeta, jer Hrvatska je osim po nogometu, košarci, čistom moru, bogatoj gastronomiji, turizmu, u svijetu itekako poznata po naivnom slikarstvu i kiparstvu. Dok se u Hrvatskoj prva generacija naivnih umjetnika borila za svoje hrvatsko “ime”, čini se da nisu ni u snu mogli sanjati da će pritom izgubiti svoje “prezime” jer je danas nemar i nezainteresiranost prema naivnoj umjetnosti velika i neopravdana, a eto rezultirala je gašenjem HDNU-a u Zagrebu. Premda diljem Podravine imamo likovne krugove, koji okupljaju svoje lokalne umjetnike te se organiziraju jednom ili dva puta godišnje lokalne izložbe, njihov značaj je značaj za lokalnu sredinu stoga njihova poruka i djelovanje ostaje lokalnog tipa. No, na kraju razmatranja, mogu reći jedino da su sela kao posljednji bastioni koji čuvaju narod samog od sebe, ali i kraljevstvo duha, a premda je moderan način života usmjeren protiv sela i protiv duha, jer sada su važniji novac i moć odabranih elita, nije niti čudo što se zatire sve što ima poveznicu sa selom, jer selo predstavlja puno više nego što čovjek modernog doba može uopće pojmiti. Leži li tu skriveni odgovor ili početak enigme gašenja HDNU-a?”, pita se Ivančan, a ostaje u zraku i bolno pitanje – tko zapravo mari za povijest hrvatske kulture?
#HDNU #Hrvatsko društvo naivnih umjetnika #Tihomir Ivančan
