Nakon natječaja za izbor intendanta HNK Ivana pl. Zajca, riječki gradonačelnik Marko Filipović dao je mandat Dubravki Vrgoč, postavljajući je za intendanticu riječkog kazališta. Ona je treća žena na toj poziciji u novijoj povijesti – prva je bila Mani Gotovac, a potom Nada Matošević.
Svaki intendant ima svoju viziju programa, pa tako i Dubravka Vrgoč, koja – najkraće rečeno – namjerava uvesti grad u teatar i teatar u grad. To, kao ideja, nije novo, ali su ipak svi dosadašnji pokušaji ”osvajanja grada” – bili kratkog vremenskog dometa. Što ne znači da nisu bili dojmljivi!
U svijesti Riječana ostale su neke dramske predstave na bajkovitim lokacijama riječkih plaža (vrijeme Mani Gotovac), neki veliki koncerti u bivšim tvorničkim halama i odlične ambijentalne operne izvedbe (razdoblje intendanture Nade Matošević), pamti se prvo povezivanje grada s teatrom preko legendarnog ”Vježbanja života” Fabrio-Gašparović-Paro, kao i niz propagandnih ”predstava – prije predstava”, koje su povezale teatar s gradom i grad s teatrom.
Danas, unatoč tehničkim mogućnostima, promijenilo se mnogo toga što svaki iskorak izvan zgrade kazališta dovodi u poziciju pionirskog osvajanja. Iskustvo koje je Dubravka Vrgoč stekla vodeći deset godina Zagrebačko kazalište mladih i dva mandata HNK u Zagrebu, daje joj za pravo da vjeruje da svoje ideje i želje može ostvariti.
Iz njenih odgovora koje donosimo u ovom intervjuu za Autograf, vidi se namjera oslanjanja na riječke snage, u prvom redu umjetničke, ali i na koprodukcijske projekte s europskim kazalištima i na novac iz europskih fondova. Dok ne stupi i fizički na poziciju intendantice, Dubravki Vrgoč predstoji planiranje i priprema programa, a potom – od 1. siječnja 2025. godine – susret s realnošću, što je u pravilu uvijek iznenađenje, ma koliko se pripremali. Razgovor otvaramo pitanjem o umjetnicima, kao temelju na kojem će počivati svaki budući program.
Koliko poznajete riječke ansamble dviju drama, opere i baleta? Jeste li posljednjih mjeseci gledali njihove predstave i na kojim ste temeljima stvarali svoj program?
– Ne mogu reći da sam u potpunosti upoznata s radom riječkih ansambala, jer u posljednje vrijeme nisam imala prilike gledati sve njihove premijerne ili reprizne predstave. Međutim, imam sliku o tim ansamblima i dugo kazališno iskustvo te mogu procijeniti njihov veliki potencijal koji u nekim segmentima svakako nije iskorišten. Posljednjih godina čini mi se da je koncentracija u teatru bila na opernim produkcijama te da su dramski ansambli bili potisnuti u neki drugi plan što je potrebno ispraviti i posvetiti se pomnom promišljanju dramskog programa.
U dramskom ansamblu sjajni su glumci različitih generacija, od onih starijih do mladih koji su završili riječku Akademiju pod vodstvom Rade Šerbedžije i svi oni trebaju što prije dobiti svoje prilike i odgovoriti izazovima klasičnog i suvremenog dramskog repertoara, i u Hrvatskoj i u Talijanskoj drami.
Što se Baleta tiče, čini mi se da je vrlo specifičan, moglo bi se reći i unikatan, jer u Hrvatskoj je pozicioniran kao jedini ansambl koji se kroz godine profilirao u suvremenom i avangardnom stilu čime svaki put iznova privlači publiku. Stoga mislim da tu tradiciju treba nastaviti i još više je razvijati.
Operni pjevači dokazali su se proteklih sezona uz sjajan Simfonijski orkestar čije uspjehe treba i u budućnosti poticati. Program sam promišljala prema ansamblima i njihovim mogućnostima, kako bi se iskoristili postojeći umjetnički kapacitet u kazalištu, s limitiranim brojem gostiju, uzimajući u obzir sve teatarske izazove na koje vjerujem da riječki ansambli s lakoćom mogu odgovoriti.
Tko će biti članovi Vašeg rukovodnog tima – ravnatelji grana? Tko od postojećih čelnih ljudi odlazi, a tko ostaje?
– Ne mogu trenutačno izaći u javnost s imenima ljudi koji će rukovoditi pojedinim granama kazališta. Nisam naime znala hoću li biti izabrana na ovo mjesto, da bih mogla unaprijed nekim nuditi vodeće pozicije u kazalištu. U dogovoru sam s osobama koje bi mogle biti dio mog tima i s kojima ću zajedno promišljati teatar i u konačnici ga realizirati. Uvijek je zdravo u teatar doći sa svojim timom, ljudima koji dijele tvoj senzibilitet i viziju teatra. Tako sam radila do sada, taj se model uostalom i pokazao uspješnim.
Kako se nosite s neprirodnom činjenicom da nastupate na mjesto intendanta 1. siječnja 2025. godine, što zapravo znači da dolazite na pola tuđe sezone?
– Ne opterećujem se previše time. Mandat mi započinje 1. siječnja 2025. godine i od tada se mjeri moje vrijeme u riječkom kazalištu. I u Zagrebačko kazalište mladih sam došla za Božić te nisam imala ni mjesec dana da se za taj dolazak pripremim. U ovom slučaju ispred mene je jedanaest mjeseci u kojima mogu pripremiti svoj program i planirati repertoar za 2025. godinu. To je dugo i obećavajuće vrijeme, iako već sada dok kontaktiram neke od redatelja ili koprodukcijskih partnera čini mi se da sam zakasnila. Naime, oni najbolji ”rasprodani” su godinama prije. Što se tiče sezone s dva intendantska rukopisa, mene to osobno ne smeta, neki kontinuitet uvijek postoji.
Od devedesetih godina na ovamo, uvriježilo se pravilo da novi intendant ne izvodi reprizni program bivše umjetničke ekipe, čak i kod naslova za koje i dalje postoji zanimanje publike. Ovo se prakticiralo i u opernim, i u dramskim predstavama. Hoće li to biti i vaša praksa? I što ćete imati na programu kad nastupite sa svojim timom prvih dana nakon Nove 2025. godine?
– Ta mi se praksa čini nelogičnom i ne znam kako je uopće bila održiva. Jer kad god dođeš kao novi ravnatelj u kazalište, u dva mjeseca ne možeš producirati niti četiri predstave da bi se održao repertoar u kojem će biti zastupljena u ovom slučaju sva četiri ansambla kazališta, a kamoli da izvedeš veći broj premijernih i repriznih predstava koje su potrebne jednom repertoarnom kazalištu. Kazalište, kao i sve ostalo oko nas, podrazumijeva kontinuitet i taj kontinuitet ne znači nešto loše, dapače vrijeme tranzicije čini jednostavnijim i ugodnijim. Teatar se na taj način održava bez takozvanog ”praznog hoda” čije su žrtve najčešće umjetnici i publika. Ne mislim da od mene počinje teatar, kao što sa mnom neće niti nestati. Zato ću na repertoaru 2025. godine zadržati najatraktivnija i najgledanije izvedbe iz prijašnjih sezona.
Jeste li planirali povratak ljetnih priredbi u Rijeku? Riječko ljeto koje se taman zahuktalo – preselilo se posljednjih godina u Pulu i na druga gostovanja, tako su Riječani ostali bez opernog, koncertnog i dramskog programa u ljetnim mjesecima.
– Svakako. Mislim da grad koji privlači toliko turista, kao što je to Rijeka, mora imati ljetnu manifestaciju i to ne samo za turiste, već i za Riječane. Namjeravam nastaviti tradiciju Riječkih ljetnih noći i dobre prakse europskih ljetnih festivala. Ideja festivala bila bi, poput Riječkih ljetnih noći, u izvedbeno provjerenim ili još neotkrivenim prostorima Rijeke stvarati ambijentalni teatar. Tako bi se tijekom ljetnih mjeseci riječki trgovi i terase pretvorili u pozornice na otvorenom, a u namjeri da se propita suodnos industrijske arhitekture i kazališta dio programa bi se odvijao i u napuštenim tvorničkim halama.
Cijeli grad bi se ljeti pretvorio u kazalište s najrazličitijim programima – od uličnog teatra do teatarskih izvedbi, koncerata klasične i popularne glazbe, izložbi na otvorenom, filmskih projekcija, radionica za djecu, ali i odrasle, modnih i ostalih evenata. U organizaciju Festivala trebalo bi uključiti sve umjetnike u gradu, ali i predstavnike nezavisne i amaterske scene kako bi u tom razdoblju Rijeka svojom kulturnom ponudom bila jedna od atraktivnijih kulturnih destinacija na Mediteranu.
Kakve planove imate s obnovom umjetničkih ansambala? Brojni su ljudi, na ovaj ili onaj način, napustili riječko kazalište?
– Znam da je priličan broj ljudi u posljednje vrijeme otišao iz kazališta i to ne samo umjetnici. Moram istražiti o kojim se sve mjestima, odnosno pozicijama radi, te ih što prije popuniti. Treba ekipirati ansamble i omogućiti im nesmetani rad, tu mislim prvenstveno na orkestar i zbor, ali i na Balet koji bi povećanjem broja plesača mogao odgovoriti i na neke klasične izazove, ali mislim tu i na dramske ansamble. Čini mi se da je veliki problem i s tehnikom, manjkom ljudi koji bi trebali pokrivati, odnosno u tehničkom smislu realizirati ambiciozne programe, te je i u tom segment potrebno što prije popuniti prazna mjesta ili otvoriti neka nova te koliko je god moguće riješiti ”potplaćenost” pojedinih kazališnih kadrova. U zagrebački HNK uvela sam mogućnost stimulacije za one koji su motivirani i rade više, ali i za one čija su primanja doista iznimno mala.
Tijekom posljednjih godina izgubila se tradicija otvaranja sezone 3. listopada, koja je za ansamble i publiku u Rijeci bila svojevrstan događaj. Naime, zgrada riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca koju su projektirali bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, otvorena je 3. listopada 1885. pod nazivom Teatro comunale. Za program otvaranja tada su odabrane dvije opera, “La Gioconda” i ”Aida”. Svih godina kojih se sjećamo u novijoj povijesti sezone su počinjale 3. listopada. Vaš mandat 2025., pada upravo u godinu kad će se napuniti 140 godina umjetničkog rada u ovoj kazališnoj zgradi. Namjeravate li obilježiti taj datum i vratiti sezone tradiciji otvaranja na 3. listopada?
– Na žalost neću moći otvoriti sljedeću sezonu 3. listopada, jer dolazim u kazalište 1. siječnja. No svakako ću onu iza započeti na dan kada je prije 140 godina otvorena zgrada riječkog kazališta te ćemo i cijelu sezonu posvetiti toj značajnoj obljetnici. Takvi su datumi iznimno važni, jer nije riječ samo o arhivskom jubileju, već i simbolički o datumu koji čini prekretnicu u kulturi jednog grada i šire. Tradicija nas obvezuje i ne smijemo je zaobići, jer će na taj način netko i nas u bližoj i daljoj budućnosti zaobići, a time bi se i sve ono što danas radimo činilo nevažnim. Stoga, najavljujem teatarsku uzbudljivu proslavu obljetnice zgrade riječkoga kazališta.
Zgrada riječkog kazališta već je dugo pretijesna za pet ansambala – dvije drame, operu, balet i koncertnu sezonu. Posljednjih godina dramski su ansambli dislocirani na Deltu gdje neće moći ostati. Igranje predstava u Exportdrvu, u potpuno nekazališnim uvjetima – nije neka sreća ni za glumce, a ni za publiku.
– Naša nacionalna kazališta danas su pravi raritet u Europi i svijetu. Naime, s lakoćom se može izbrojati broj nacionalnih kazališta u kojima tri ili više ansambala dijeli jednu scenu. Taj je fenomen suvremenoj Europi gotovo nepoznat, jer su se odavno već povijesno razdvojili opera od drame i baleta ili opera i balet od drame. U slučaju riječkog kazališta pozornica se ne dijeli na tri ansambla, već na četiri i tu kreću svi problemi. Dok sam bila u zagrebačkom HNK uvijek sam na to upozoravali, jer je gotovo nemoguće na jednoj pozornici organizirati pokuse, obnove i izvedbe predstava triju ansambala. Dolazi do loših odnosa koji onda utječu na kvalitetu predstava. No bez političke volje koja podrazumijeva velika financijska sredstva za izgradnju novih zgrada ili adaptaciju nekih postojećih ne može se očekivati da će se išta promijeniti, a sredstava ima sve manje.
Vjerujem da postoje neki gradski prostori koji bi se mogli adaptirati za izvođenje dramskih te manjih glazbenih i baletnih izvedbi. Prostor bivšeg Exportdrva već djelomice tako funkcionira, no mislim da bi se trebao izdvojiti neki postojeći sada još neuređeni prostor koji bi se mogao transformirati u kulturni centar. Taj bi centar uz teatarski program, koji bi u najvećem dijelu pripadao Drami HNK, te manjim formama Opere i Baleta, mogao u jednom dijelu biti i mjestom prezentacije nezavisnih kazališnih i plesnih grupa čime se ne bi umanjivala važnost ni institucije ni nezavisne scene, dapače različitost njihovih iskaza i interesa stvorila bi u konačnici iznimno zanimljivu cjelinu.
Takav prostor bi trebao sadržavati i izložbene prostore, prostore za seminare, konferencije, razgovore, promocije knjiga te promocije različitih projekata, prostore za koncerte, kao i za edukacijske sadržaje namijenjene najmlađoj publici. Tako bi se u Rijeci stvorilo jedno novo i trajno mjesto okupljanja s najrazličitijim kulturnim sadržajima, ali i s jedinstvenim vodstvom koje bi omogućilo da svi ti sadržaji imaju zajednički nazivnik umjetničkih istupa s mogućnošću promocije autorskih projekata.
Uz takav prostor koji bi olakšao produkcijski mehanizam na jednoj pozornici, svakako bi trebalo uspostaviti i veću suradnju s Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku u kojem bi se, po modelu suradnje, mogli organizirati sadržaji koji bi povezali te dvije najznačajnije kulturne institucije u gradu Rijeci.
Kakva je Vaša ukupna vizija četverogodišnjeg razdoblja i planovi s ansamblima HNK Ivana pl. Zajca?
– Željela bih u svom mandatu pozicionirati riječki HNK kao strateški važan regionalno glazbeno-scenski centar i europsko kazalište koje će razvojem svojih ansambala i repertoarnom ponudom biti ravnopravno s vodećim europskim teatrima. Čini mi se logičnim i nužno potrebnim povezati ga s bliskim regionalnim centrima kao što su Trst, Ljubljana i Zagreb te, osim razmjena umjetnika i predstava, organizirati i redoviti posjet građana tih gradova riječkom kazalištu.
Nastojat ću povećati broj gledatelja i uspostaviti održiv model poslovanja povećanjem vlastitih sredstava te sredstva prikupljenih od sponzora i donatora. Uspostavit ću snažnu suradnju s brojnim europskim teatrima i festivalima te ulaziti u koprodukcijske projekte koje će dijelom biti financirani iz EU fondova.
Već sada riječki HNK, na moju inicijativu, aplicirat će s nekim od najvećih europskih kazališnih festivala i prestižnih teatara – poput avinjonskog i bečkog festivala do berlinskog Schaubühne, NT Gentai teatra Emilia Romagna – za veliki projekt na novom natječaju Kreativne Europe.
Nastavit ćemo s Filozofskim teatrom pod vodstvom Srećka Horvata, ali ću nastojati također okupiti i sve riječke umjetnike, filozofe, sveučilišne profesore i sve one koje zanima kazalište da zajedno s kazališnim umjetnicima promišljaju teatar po mjeri vremena i grada u kojem žive. Jer, u konačnici, želim teatar uvesti u grad i grad u teatar, kako bi se pomaknule granice i time uspostavio cjeloviti kulturološki prostor kao kreativni potencijal još snažnijeg razvoja europske Rijeke, zaključila je Dubravka Vrgoč.
Razgovor preuzet s portala Autograf.hr, naslovnu fotografiju snimila Mara Bratoš
#Dubravka Vrgoč #HNK Ivana pl. Zajca #Rijeka #Svjetlana Hribar #teatar
