U kazalištu se rijetko događa da prva repriza bude bolja od premijere – to je čak neko pravilo i s posjetom publike. Jer, svi žele biti na premijeri, a onda s prvom reprizom koji dan kasnije – atmosfera padne. I na sceni, i u gledalištu.
Zato su nekada, pa i u riječkoj operi, pjevačke podjele raspoređivali tako da imaju dva podjednako zanimljiva pjevačka postava, a svake od tih dviju večeri barem jedno zvučno ime koje će puniti gledalište.
S prvom izvedbom Donizetijeve „Anne Bolene“ u riječkoj Operi HNK Ivana pl. Zajca, mnogo je toga bilo intrigantno, a ipak ne dovoljno da bi premijera bila rasprodana. Djelo većini gledatelja nepoznato, nije privuklo najširu opernu publiku tradicionalno zainteresiranu za naslove čije arije znaju prepoznati ili u najbolju ruku otpjevušiti. Ta konzervativnost jest karakteristika zatvorenih sredina koje se drže poznatih granica, a šteta je kad se znatiželja ne javlja ni kad je umjetnost u pitanju. Tri prva reda bila su gotovo prazna, kao i sjedalice sa strane u više redova partera.
Zaista šteta! Jer svi koji su odlučili preskočiti ovu predstavu ostali su zakinuti za veliki glazbeni doživljaj i djelo koje se može vidjeti samo na velikim opernim pozornicama. A Rijeka se ovog puta pokazala takvom!
Drama dviju žena
Naime, iako muški glasovi po broju uloga nose primat, pogotovo u prvom činu opere, glavna drama pripada dvjema ženskim ulogama golemih zahtjeva kad je u pitanju glas, glumački dar i velika pjevačka kondicija.
Dakle, Annu Bolenu (sopran) i njenu dvorsku damu Giovannu Seymour (mezzosopran), moraju pjevati moćni glasovi i prave umjetničke osobnosti, sposobne i spremne iznijeti i izdržati tegobe života koji im je namrijela povijest.
Stjecajem okolnosti, riječka je opera imala izvrsnu žensku podjelu, a u muškom postavu uglavnom su angažirani gosti. Pod dirigentskim vodstvom Villea Matvejeffa, uz malobrojan ali vrlo angažiran muški i ženski zbor, nastala je predstava iznimne dramske i glazbene napetosti, koja je – slobodno to mogu reći – oduševila publiku.
Budući da je već nekoliko ljudi pisalo o predstavi, ne bih se htjela zadržavati na detaljima, već opisati uzbuđenje i potresan dojam koji predstava ostavlja, a koji ne postižu toliko popularni naslovi željeznog repertoara.
Iako je tema povijesna i radi se o ličnostima o kojima smo učili u školi, radnja „Bolene“ ne bavi se izravno politikom vladanja već ljubavnim životom kralja Henrika VIII (Enricco) i osjećajima koji razdiru ostale protagoniste priče: Giovanna Seymour – iako romantično zaljubljena u kralja – nije spremna izdati kraljicu čija je dvorska dama. Anna Bolena osjeća da gubi kraljevu ljubav, a time i krunu, ne zato što mu nije rodila sina, već zbog njegove ljubavne nezajažljivosti u osvajanju stalno novih, mladih žena.
Uostalom, i njena je prošlost baš takva: Enricco ju je zaveo i preoteo mladom Riccardu Percyju, a njega poslao u izgnanstvo kao izdajnika. Kad mu je Anna dosadila, vraća Percyja u zemlju, računajući da će svoju suprugu optužiti za preljub i tako dobiti priliku za novo vjenčanje.U priču je upleten paž Anne Bolene Marc Smeton, zatim njezin brat Lord Rochefort koji želi zaštititi sestru i svog prijatelja Percyja, ali i zli kraljev sluga Herwey, koji sporovodi kraljeve intrige u djelo.
Sadržaj, reklo bi se, pravi operni s očekivanim krajem.
Ali na koji način?
Furiozna glazba i emocije
Nakon početnog uhodavanja u priču, kreće pravi glazbeni stampedo. Scene se gusto nadovezuju jedna na drugu, svaka ima uzbudljivi glazbeni vrhunac, a događanja se nižu takvim intenzitetom da se – kao gledatelj – pitate: Do kada? Pritom se izmjenjuju prekrasne arije napisane za sve likove, ansambl scene s muškim, a onda i ženskim zborom – kad već mislite da ste čuli sve, otvaraju se novi prizori, nove arije, nove ansambl scene da bi prvi čin, nakon puna dva sata završio povicima Bravo i potpunim oduševljenjem ushićenog gledališta! Opera „Anna Bolena“ sigurno je jedno od najuzbudljivijih djela koje su Riječani imali prilike gledati upravo zbog dramatične glazbe. Svi likovi su vrlo eksponirani, ali čitavu predstavu nosi Anna Bolena, nesretna kraljica koju čeka smrt.
Ako je prvi čin furiozan i prepun događanja, drugi je duboko emotivan i počiva na osjećanjima dviju žena Henrika VIII.
Anamarija Knego kao Anna Bolena ovom je predstavom zaokružila niz impresivnih uloga ali i pokazala pjevačku i glumačku zrelost kakvu do sada nismo vidjeli. Uloga Bolene je kompleksna ne samo zato što je pisana za rijetke sopranistice koje ju mogu ispjevati, već u prvom redu zbog emocija koje moraju biti iskazane u glasu. A one se kreću od gordosti, preko ljubomore, do ljubavi i mirenja s nesretnom sudbinom. I dakako, ludila.
Sve to, Anamarija Knego iznijela je suvereno, snažno i glasovno zaista impresivno. Ona nas je tih nešto više od tri sata držala u uvjerenju da je stvarno Anna Bolena…
Giavanna Seymour je časna žena koja se bori s vlastitim demonima. Svjesna da upada u zamku okrutnog Enricca, ona s jedne strane želi postati njegovom ženom, ali zna da pritom Bolena mora umrijeti. Stoga nastoji barem zaštititi Anninu kćerku Elisabettu.
Zajedništvo
Puno značenje ove složene role – pjevački i dramski – vidjeli smo tek na prvoj reprizi „Anne Bolene“, kada je ulogu pjevala Diana Haller, koja je ovu riječku izvedbu i režirala.
Na premijeri je Giavanna Seymour bila ovogodišnja prvakinja riječke Opere, mezzosopranistica Michaela Selinger, koju smo već slušali u riječkim predstavama. Pjevačica značajne karijere sve je otpjevala što je Donizetti napisao, ali emocije u njenom glasu bile su vrlo skromne. Diana Haller, međutim, igra pogledom, stavom i svakim mišićem svog lica na kojem se – i bez pjevanja – vidi njeno raspoloženje i emocija. Pritom je njena gluma diskretna i sofisticirana, a glas savršen u rasponu i belkantističkom stilu. Upravo njena scenska požrtvovnost i snažan emotivni utjecaj, podignuo je nivo čitave reprizne izvedbe koja je bila još potresnija od premijere!
Zajedništvo i želja da se Donizettijeva „Anna Bolena“ predstavi u najboljem svjetlu najočitiji su bili u ansambl scenama solista te ženskog i muškog zbora. Taj malobrojni ansambl – četrdesetak ljudi – zaista je muzicirao sa scene, a točnošću i skladom bio velika podrška svim solistima (zborovođa Matteo Salvemini).
Ulogom Enricca predstavio se talijanski bas Mariano Buccino – pojavom i stavom sličan Henriku VIII, on je snažnim zapjevom donio lik razvratnog kralja.
Percyja je pjevao tenor Massimo Frigato – pjevač suverene tehnike, pokretljiva glasa koji plijeni lakoćom kojom svladava muzičke zahtjeve dionice. Njegov glas odgovara nježnoj staturi, a odluka redateljice da ga u ključnom trenutku razgoliti do pojasa, pridonijela je Percyjevoj muškoj odlučnosti.
Paža Smetona pjevao je hrvatski kontratenor Franko Klisović, koji je potpuno oduševio riječku publiku snagom ali i nježnošću zapjeva, burno pozdravljen od publike obje večeri.
Lord Rochefort bio je pouzdani Slavko Sekulić, a Hervey Sergej Kiselev.
Muzički su obje izvedbe bile – bez slabog mjesta. Dirigent Ville Matvejeff sjajno je vodio predstavu dajući zvučnost orkestru ali pazeći da ne nadglasa pjevače. Takvu uigranost i jedinstvo između scene i orkestra davno nismo čuli! Evidentna podudarnost u muzičkom ukusu i poznavanju Donizettijeve partiture između dirigenta Matvejeffa i redateljice Diane Haller, rezultirala je muzičkom dramom koju smo odgledali u jednom dahu.
Na tragu suvremenih opernih rješenja koja žele zadovoljiti sve interese publike, Diana Haller u predstavu uvodi i tri glumice – Leonoru Surian kao kraljicu Elisabettu I., Ivnu Bruck koja igra Mary I. (stariju Henrikovu kćerku iz prvog braka, odanu katolkinju) i malu Elisabettu koja je preživjela smrt majke Anne Bolene (a igraju Emily Popov Surian i Uma Smolčić).
Istaknuta fotografija: Diana Haller (Giovanna Seymour) i ženski zbor, Arhiva riječke Opere
#Anamarija Knego #Diana Haller #Emily Popov Surian #Franko Klisović #HNK Ivan pl. Zajc #Ivna Bruck #Leonora Surian #Mariano Buccino #Massimo Frigato #Matteo Salvemini #Michaela Selinger #Sergej Kislev #Slavko Sekulić #Uma Smolčić #Ville Matvejeff
