Uvodni prizor: Jahač na konju je neki čovjek s bradom, u crnoj odjeći, u ruci drži otvoreni crni kišobran, ali kiša ne pada, naprotiv, sunčani je dan pa mu kišobran služi kao suncobran. Jahač kojeg smo odmah ugledali nije sam na konju, tu je neki dječak, pravi mališan, posve gol. I tako smo za manje od minute dobili nešto začudno i evocirajuće. Dobijamo dodatnu volju za gledanjem. Kakva je to lakrdija? I kamo će nas to odvesti? Odgovor ćemo dobiti vrlo brzo. Konjanici stižu u naselje. Nema lakrdije. Svuda naokolo porazbacana trupla i raščerećene domaće životinje. El Topo, to je čovjek u crnom, izgleda zgranuto, nije ravnodušan i ciničan i mučaljiv kao Clint Eastwood u Leoneovim špageti westernima, pa pita umirućeg čovjeka: tko je to učinio? I dobije odgovor. I gledateljima je posve razvidno da neće dugo čekati na prizore odmazde.
El Topo ne ubija zbog biblijske pravde ili osvete, on ubija zato jer voli ubijati. Oni koje će pobiti zbog pokolja predstavljaju krajnji izrod ljudskosti, potpunu tjelesnu, čuvstvenu i moralnu izopačenost. Američki klasični western poznaje psihopatske likove, sjetimo se samo Leeja Marvina u filmu „Čovjek koji je ubio Liberty Valancea” Johna Forda. U špageti westernima njihov udio je bitno uvećan, a u „El Topu” oni su glasnici iskonskog zla, sluge sotonske iz Danteova Pakla, pa bi bilo preblago i gotovo opravdavajuće nazvati ih pukim psihopatima. Taj dio filma je značajan za priču. El Topo ostavlja sina, to je onaj razodjeveni mali s početka, kod franjevaca i odlazi dalje s jednom mladom ženom. I tu bi film trebao završiti. „El Topo” traje dva sata i četiri minute.
Alejandro Jodorowsky je napisao scenarij i režirao „El Topo” 1970. godine u Meksiku. On glumi i naslovni lik. Predstoje mu četiri brutalna dvoboja, do epiloga filma, s neobičnim ljudima, pustinjacima, Kristovim nasljedovateljima, prorocima šarlatanima. Dvoboj sa šarlatanom bismo izdvojili. On i majka gatara kao da su obiteljska cirkuska družina. Cirkusant nosi dugački vuneni ogrtač, a na glavi šubaru, što je u filmu gdje imade šešira na pretek, klobuka raznovrsnih, doista iznimka. A onda u pozadini kadra ugledamo lava. Car životinja je izvan središta pogleda, no odmah možemo zamijetiti da izgleda jadno i otrcano. Prije kraja prizora lav je nestao. Vjerojatno je to bio neki prastari cirkuski lav kojem je i kratkotrajni boravak na setu bio prevelik napor. Životinja ima u „El Topu” podosta, uglavnom mrtvih koza i zečeva, ubijenih u ime umjetničke slobode, kako Jodorowski voli nazvati vlastitu egomaniju.
Na kraju El Topo doživi preobrazbu. Jedva ostane živ. Spašen je dobrotom jadnih, mahom obogaljenih, ljudi koji se skrivaju u planinskoj spilji. Ozdravio je. I dobio je novi izgled. Kosa žućkasto zelena, jarko crvenilo na usnicama, crnilo na trepavicama – ukrašavahu ga spiljske žene. Zatim je okusio nešto halucinogeno „ovo nije moje lice, to nisam ja” pa kad je to prošlo obrijali mu vlasi i bradu i navukli redovničku odoru. On je srdačno pripitomljen i oran za borbu protiv kapitalizma. Ima i novu ženu patuljastog rasta, ali ljubav je iskrena i obostrana. Prethodna je napustila El Topa zbog sadomazohističke strasti prema mladoj bičevateljici koja se nenadano, poput svega što ulazi u kadrove Jodorowskog, pojavila u filmu i naglo, ali sa živim plijenom, iz njega otišla. Jodorowski je ženomrzac. To je potvrdio i prikazom gradskih dokonih žena koje uživaju u promatranju nasilja, imaju jeziva lica zahvaljujući kozmetičkim tretmanima i naposljetku uzmu puške u ruke i otvore paljbu…
Alejandro Jodorowski je uvijek isticao umjetničku privrženost nadrealizmu pa je i „El Topo”, unatoč tome što je religijska alegorija, zapravo nadrealistička tvorevina s ikonografijom westerna. Gledatelj koji prigovara da filmu nedostaje uvjerljivosti je posve u krivu jer uvjerljivost Jodorowskog ne zanima. Ne zanima ga ni realistička naracija. Samo slike iz labirinta nesvjesnog iz mračne čovjekove žudnje koju nije lako stvoriti, a ni gledati. Jodorowski, koji je u mladosti pisao tekstove za stripove i nastupao kao pantomimičar, sljedbenik je markiza De Sadea u stupnjevanju odvratnosti. Grozno, groznije… i tu nema kraja neprestanom kretanju nesnosno provocirajućih prizora. Pa i zbog toga valjda isto odlazimo u kino.
Istaknuta fotografija: prizor iz filma „El Topo”; izvor: Art-Kino Rijeka
#Aldo Paquola #Alejandro Jodorowski #El Topo #kolumna #Osvrt
