Kad je dobila poziv iz milanske Scale da bude cover (zamjena) za Elinu Garanču – mislila je da se radi o grešci. A zapravo, bio je to logičan slijed jedne dobro vođene operne karijere, koja je posljednjih godina u stalnom usponu.
Mezzosopranistica Emilia Rukavina, Riječanka rođenjem, obrazovanjem i prvim koracima na sceni, a sada solistica zagrebačke Opere HNK-a, od samih je pjevačkih početaka dobivala pohvale struke. Ali tek kad je dobila stalni angažman u zagrebačkom HNK-u, pokazalo se da je pred njom vrlo izazovna karijera.
Iako još mlada, Emilia Rukavina pjeva glavne uloge u svom fahu, vrlo je zaposlena u zagrebačkoj Operi HNK-a, ali i na brojnim gostovanjima u zemlji i inozemstvu.
Prošlog tjedna, na svečanom koncertu povodom Dana državnosti u izravnom prijenosu iz HNK-a u Zagrebu, potresno je zazvučala njena duboko proživljena izvedba Ode zemlji, iz Gotovčeve opere „Mila Gojsalića“, a finale – O, zemljo moja, nek’ te čuva Bog! – otpjevala je s toliko bola i emocije da su njena lijepa pojava i moćni glas još dugo ostali lebdjeti u svijesti slušatelja…
Ovih dana Emilia Rukavina gostuje u Wagnerovom „Rajninom zlatu“ – operi koja ima premijeru 7. lipnja u Rijeci, a odmah sutradan putuje na Sardiniju gdje će – u premijernoj podjeli – pjevati Suzuki u Puccinijevoj „Butterfly“. Na jesen će u Rigi biti solistica u izvedbi Brucknerove Mise u f-molu, potom odlazi s matičnom kućom na gostovanje u Beograd, a na kraju prosinca, u austrijskom Erlu na festivalu koji vodi Jonas Kaufmann, pjeva mezzosopransku rolu u koncertnoj izvedbi Bellinijevih „Puritanaca“.
Kažu da se oni predodređeni za profesiju – ne mogu izgubiti i da samo treba ozbiljno raditi, dakako s pravim ljudima. A to se sve, kako izgleda, kod Emilie Rukavine – poklopilo. Razgovaram s ovom talentiranom i ozbiljnom umjetnicom o njenim počecima, ali i ulogama po kojima ju već poznaju u svijetu opere.
Kroz obrazovanje, od osnovne škole do mature, prošla sam lako, kaže Emilia.
-Svi su mi predmeti podjednako dobro išli, bila sam od onih đaka koji rade sustavno, bez muke i instrukcija. Pohađala sam dvije škole – gimnaziju i srednju glazbenu koja mi je bila i ispušni ventil, i sigurna oaza. Uživala sam u pjevanju, ne misleći da će mi to biti profesija. Željela sam biti pravnica iako sam razmišljala i o medicini. Nakon mature upisala sam studij na Pravnom fakultetu.
Ali pjevanje niste zaboravili.
-Tijekom srednje škole, moja profesorica pjevanja, Ingrid Haller, poticala nas je da se usavršavamo i kod drugih pedagoga. Željela je da osjetimo užitak bavljenja pjevanjem, pa i ako nam to nikada ne bude profesija. Ti su masterklasovi bili za mene uspješni, dobila sam mnogo pohvala od profesora zagrebačke akademije, ali sve to nisam preozbiljno shvaćala. Ipak, i nakon što sam već bila „zagrizla“ u pravo, kopkalo me da nastavim studij pjevanja. Naprosto, htjela sam okončati svoju dilemu, da ne kažem jednoga dana da nisam probala. Ne govoreći nikome ništa, otišla sam u Zagreb na prijamni. I prošla. Kad sam to rekla roditeljima, tata je upitao: „A što ćemo s Pravom?“.Bila sam na kraju druge godine studija i nisam namjeravala odustati. Tako su nas djecu odgajali naši roditelji – završi ono što započneš.Budući da se Akademija mora pohađati kao redovni studij, na Pravu sam se prebacila u izvanredne, s tim što sam na Akademiji pisala molbu da teoretske predmete slušam na Područnom odsjeku u Rijeci. U Zagreb sam odlazila samo na satove pjevanja, a onda se Odjel u Rijeci zatvorio i ja sam nastavila studij u Zagrebu.
U čijoj ste klasi započeli studij pjevanja?
-Najprije sam studirala u klasi prof. Dunje Vejzović. Učenje s njom bilo je sjajno i nadasve korisno, ostale smo u kontaktu, ali sam nakon nekog vremena prešla kod prof. Martine Gojčeta Silić. Prisustvujući njenim satovima, shvatila sam da smo dobar spoj. Našle smo se i kao studentica i profesorica, i kao osobe, temperamenti. Ona je i dalje moja mentorica, volim čuti njeno mišljenje i konzultirati se s u vezi novog repertoara. Ona je moje „drugo uho“ i s njom lako rješavam sve moje dileme. Pravi je pedagog, nesebično prenosi svoje iskustvo i znanje, a ja sve to „dobro čitam“. Uostalom, to pokazuju moji rezultati: Nakon sata s profesoricom – to se čuje! Dok god mi bude htjela biti mentorica, ja sam spremna slijediti njeno mišljenje.
Prve uloge zapjevali ste sa scene riječke Opere, a onda prešli u HNK u Zagreb.
-Riječki HNK Ivana pl. Zajca zauvijek će biti u mom srcu. Tu se osjećam zaštićeno, okružena divnim ljudima; tu sam napravila prve korake, dobila prve prilike. I dobro ih iskoristila! To me potaklo da ozbiljno prionem učenju, „ispečem zanat“.Počela sam nastupati u operama već na prvoj godini studija – što je bilo ravno čudu! Sjećam se kako smo Tea Ban i ja – dvije dobre prijateljice i kolegice –stajale na toj predivnoj riječkoj pozornici i bile beskrajno sretne! Radiš ono što želiš i voliš. I još te na kraju i plate!Počeci u rodnom gradu nisu česti – nekad te vani više cijene nego kod kuće. Ali ja sam počela baš na riječkoj pozornici i to ulogom Giovanne u „Rigolettu“. Bilo je to dragocjeno iskustvo za mladu pjevačicu, kako s dirigentima Robertom Homenom i Matijom Fortunom, tako i s redateljem Laryjem Zappijom. Radila sam s divnim kolegama – Vanja Zelčić, Robert Kolar, Aljaž Farasin Ivana Srbljan… Nisam ih se mogla nagledati, uživala sam u njihovim kreacijama i upijala svaki detalj.
Tko je – osim prirode – zaslužan za moćan glas i sjajnu tehniku kojom pjevate?
-To je uvijek kombinacija rada s više osoba. Profesorica Ingrid Haller pravilno je vodila moj razvoj, nije dozvoljavala previše otežavanja glasa i zahtijevala je slobodu i prirodnost u pjevanju. Zahvaljujući radu s njom – razumjela sam u potpunosti metodu prof. Martine Gojčete Silić. Prof. Martina Gojčeta Silić me dovela do toga gdje sam danas. Zahvaljujući njoj, stekla sam samosvijest, postala samostalna i osjećam da sama mogu dovesti zadatak do kraja. A to je jako važno u našem poslu.
Što Vam je donio stalni angažman u Zagrebu?
-Prelaskom u Zagreb preda mnom su se otvorile beskrajne mogućnosti. Rijeka je do tada bila moj „veliki grad“, ali Zagreb mi je dao širinu. Prelaskom u HNK shvatila sam koliko je taj naš pjevački svijet velik (i malen) i koliko ima prostora za nadogradnju, ako želite učiti. Tu se rade brojni stilovi u kojima pjevač može pronaći sebe, otvaraju se stalno nove mogućnosti. Tek nakon akademije, shvatila sam da pripadam tom svijetu. I da sam dobro izabrala. U Zagrebu sam dobila prve velike uloge, a preda mnom su i nove. Lijepo mi je, voljela bih da Zagreb bude moja polazišna točke. Sad mi se čini da ću tu i ostati, ali to se nikad ne zna.
Kako je došlo do poziva za milansku Scalu, gdje ste bili cover za Elinu Garanču?
-Pa skoro bih mogla reći da je to bio sretan slučaj. Naime, bračni par talijanskih agenata koji vrlo pažljivo vode moju karijeru, imali su snimku arije Eboli s dirigentom Simonom Krečićem, koju smo napravili na probi za natjecanje Zinka Kunc u Rijeci. Diplomirala sam s tom arijom, a u konačnici osvojila i drugu nagradu na natjecanju Zinka Kunc. Upravo na temelju tog nastupa dobila sam ponudu da u ljubljanskoj Operi SNG pjevam Olgu u „Onjeginu“! Zato su važna natjecanja, jer svaki takav nastup ujedno je prilika da vas netko čuje i ponudi vam daljnji angažman.Ukratko, za vrijeme proba za premijeru „Rigoletta“ u Zagrebu, agenti su mi javili da milanska Scala hitno traži cover za Elinu Garanču u ulozi Eboli.
Nisam mogla vjerovati da je to istina i da se ta velika prilika otvara baš meni! U ulozi Eboli osjećam se odlično, prirodno mi je sjela bez ikakvog napora. Inače mislim da razumijem Verdija. I zato sam prihvatila tu priliku. Tri mjeseca u Milanu prisustvovala sam režijskim probama i na kraju – otvorenju sezone u Scali!Nezaboravno i golemo iskustvo!Kad sam stigla u Milano – imala sam audiciju pred casting managerom Alessandrom Galoppinijem i trojicom njegovih asistenata – svi bitni ljudi bili su tamo. A sjećam se i velike treme kad sam pjevala na jednoj od režijskih proba- tresla sam se, ali sam se pokazala u dobrom svjetlu. Tada mi je Luca Salsi koji je pjevao Posu, rekao kako je zapanjen ljepotom mog glasa i prirodnošću pjevanja.
A što Vam je rekla Elina Garanča?
-Nije me čula jer sam pjevala samo na probama kad nje nije bilo. Ali smo pričale o repertoaru, tehnici, a najviše o ulozi Eboli. Kao osoba, Eboli se kroz operu mijenja, kao da se radi o drugoj ženi, tako da mi je bilo zanimljivo slušati kako je ona radila na liku.Ono što me se jako dojmilo je njena ljubaznost prema meni ali i vrlo ozbiljan pristup radu na probama. Naši se glasovi razlikuju, ali bi mi ona mogla biti uzor u mnogim segmentima svoje ličnosti – vrlo je pedantna, uvijek spremna dolazi na probe i izuzetno je radišna – ništa joj nije teško. To kao pjevačica cijenim i tome težim…
Nakon povratka iz Milana u Zagreb, krenuli ste s probama za Mozartovu operu „Cosi fan tutte“!
-Pripadam generaciji pjevača koja se već na akademiji istaknula bogatim i moćnim glasovima. Na studijskim smo produkcijama učili jedni od drugih, a radimo to i dalje – međusobno se potičemo, hrabrimo radimo na usavršavanju – to je recept za sreću…U „Cosi“ smo se našli na okupu baš nas četvero iz iste generacije – Darija Auguštan, Filip Filipović, Davor Nećak i ja – prvi put profesionalno skupa u jednoj opernoj produkciji. I uživali u radu i izvedbama!Na kraju sam dobila i sjajne kritike za moju Dorabellu i to za glas koji nije tipično mozartovski! Baš sam bila ispunjena radom na toj predstavi.
A ove ste sezone konačno nastupili i kao Olga u „Onjeginu“.
-Zvali su me u Ljubljanu već prošle godine kad se radila premijera „Onjegina“, ali sam bila zauzeta. Sad sam ponovo dobila poziv za dvije predstave, ali samo s jednom orkestralno režijskom probom. Zaljubljena sam u muziku Čajkovskog, a u ljubljanskoj je predstavi bila kompletno mlada podjela u koju se moja Olga lijepo uklopila – Domen Križaj bio je Onjegin, Mojca Bitenc Tatjana, Martin Sušnik Lenski. Dobili smo fenomenalne kritike, što me baš iznenadilo. Sa svega jednom probom, pod dirigentskim vodstvom maestra Marka Hribernika, energetski smo doveli predstavu do visoke razine. Prekrasno iskustvo!
U nastavku sezone pjevali ste Fenenu, u obnovljenom zagrebačkom Nabuccu.
Fenena nije velika, ali niti bezazlena rola – ima svoje zahtjeve. Posebno me veselilo što je moćnu rolu Abigaile pjevala Kristina Kolar, draga kolegica iz Rijeke s kojom sam prvi put nastupila u Cavalleriji. Ona ima golemo iskustvo i uvijek je bila puna dobronamjernih savjeta.Ima i sličnosti u našim glasovima, tako da kad ona krene pjevati – ja točno znam što ja trebam raditi. Sad, kad su iza nas brojne predstave, radimo s lakoćom i veselimo se svakom zajedničkom projektu. Ona je topla, draga osoba i jako motivira kolege u podjeli. Voljela bih s njom, jednoga dana nastupiti u „Aidi“.Što se Fenene tiče, baš nekoliko mjeseci prije nego što će me pozvati u podjelu, razgovarala sam s mojom profesoricom o repertoaru i daljnjem učenju. Ona je na prvom mjestu spomenula Fenenu, tako da sam jedva čekala priliku. A moram priznati da sam od prve note znala da je to uloga –kao pisana za mene! Verdijeve uloge osjećam cijelim bićem, točno znam što i kako raditi – on je mom mozgu i senzibilitetu – kristalno jasan.U zagrebačkoj izvedbi „Nabucca“ za mene se sve poklopilo: rad s Kristinom Kolar, ali i ostalim kolegama – dočekali su me raširenih ruku i naprosto sam osjećala potporu solista, zbora i orkestra. Posebnu sigurnost davao mi je maestro Morandi – on uvijek izvuče najbolje iz solista i kad nešto spremim s njim, znam da to mogu kasnije pjevati bilo gdje! Pokazale su to i kritike za Fenenu, koje su bile – najbolje moguće!
Pred Vama je riječka premijera „Rajninog zlata“.
-To je moj prvi Wagner – pjevam jednu od Rajninih kćeri. Radi se o vrlo lijepoj ulozi, pogotovo za početak germanskog repertoara u kojem bih se jednoga dana htjela okušati. Iako uloga nije velika, zahtjevna je kao što je sve zahtjevno u Wagnerovim djelima. Dok sam pripremala ulogu malo sam se bojala, ali sada uživam. Volim se vraćati u Rijeku gdje je sve započelo, jer je to prilika da mojoj publici pokažem napredak u učenju i radu. Pritom trebam napomenuti da je na pozornici – fenomenalna ekipa, predvođena Goranom Jurićem u ulozi Wotana. Cijeli je ansambl sjajan, odličan orkestar, a maestro Valentin Egel je dragocjen ne samo kao dirigent, već i kao izvorni govornik njemačkog jezika, što je meni iznimno važno za mog prvog Wagnera. Obožavam raditi s njim i svaki naš projekt za mene je sreća jer me potiče na kreativnost i stvaranje.
Nakon premijere odlazite na Sardiniju – u Cagliariju pjevate Suzuki u tamošnjoj produkciji „Madamma Butterfly“.
-Da, bit će to lijep kraj ove uzbudljive sezone, nadam se!A Sardiniji se radujem kao novom radnom izazovu ali i odmoru na njihovim prelijepim plažama.
Umjesto završnog pitanja, konstatiram kako Vam se karijera stalno razvija uzlazno, ali ne i fokusirano samo u jednom pravcu.
-Meni se glazba u životu – događa. Sama od sebe. Ja samo nastojim ozbiljno raditi, kako bih u konačnici bila zadovoljna svojom izvedbom.
Na pozornici se osjećam slobodno, kad je uloga već dobro muzički i vokalno postavljena i kad se do kraja mogu glumački posvetiti ulozi – kreacija lika je cilj kojem stremim. I sretna sam kad osjetim da se tom cilju približavam.
Fotografije: Iz privatne arhive
#Emilia Rukavina #HNK Ivan pl. Zajc #Opera HNK Zagreb #Rajnino zlato
