Ena Katarina Haler, mlada književnica rođena 1996. godine u Osijeku, autorica je romana Nevini, koji je nedavno predstavljen u Rijeci. Nakon uspjeha svog prvijenca Nadohvat, za koji je 2020. godine osvojila Nagradu “Ksaver Šandor Gjalski” za najbolje prozno književno djelo, Haler je nastavila istraživati duboke ljudske dileme i povijesne aspekte u svom novom romanu. Nevini donosi priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno, smještenu u poratni ruralni prostor Hrvatske, s naglaskom na noviju povijest od devedesetih do danas. Sa spisateljicom Haler razgovarali smo o knjizi te pojmovima koji su veći od korica knjige pa čak i države.
Tko su nevini?
Definitivan odgovor bih ipak ostavila čitateljima. Htjela sam pisati o tim ljudima bez osuda, pokušati ispričati njihove priče s empatijom, isto tako pristupiti i onima koji su možda napravili neke loše stvari, takve da povrjeđuju nekoga iz njihove bližnje ili dalje okoline. Naslov je tako u jednu ruku posve iskren i doslovan, a i malo ironičan.
Imam osjećaj da svaki put kada žena piše o seksu to postane pitanje od velikog interesa.
Osobno sam veći interes doživjela po pitanju političkog i ideološkog, uvijek mi s tim svi pristupaju. Mislim da me nitko nije primarno pitao o seksu na način da bih doživjela neku predrasudu s obzirom na to da sam žena. Jasno mi je da kada se izvuku pojmovi kao što su incest, zlostavljanje, nasilje i tako dalje, da djeluje intenzivno i mnogima sigurno odbojno. Ali ja i dalje mislim da je u romanu više nježnosti i ljubavi nego nasilja. Seksualnost je univerzalna ljudska tema, ništa manje nego i nesreća, usamljenost, otuđenost, pa i raspad obitelji. To je nešto svima zajedničko, nešto što imamo bez obzira na nacionalnost ili vjersku pripadnost. S druge strane, to je najranjiviji dio nas. Naša seksualnost, naše seksualne preferencije, pa čak i maštarije proizlaze iz naših trauma. Zato je seks ovdje neodvojiv od traume, to je također jedan od načina postizanja empatije. Zato smatram da je taj dio nužan. Nije tu kao element šoka ili zabave, da bi priču učinio „lakšom” ili prohodnijom, naprotiv, tu leži ono najteže.
Važno je pričati o takvim temama, o tijelu i tjelesnosti, a da to nije zamišljeno kao erotska književnost ili nešto što podsjeća na pornografiju. Mislim da je promatranje tijela i seksualnosti kroz neki normalan diskurs vrlo, vrlo rijetko.
Drago mi je da je ispalo tako. Nije mi od početka to zapravo bilo u fokusu. U prvoj verziji, kada sam tek počela pisati nešto iz čega je kasnije nastao roman, incest je tu bio sporedan. U tim prvim pokušajima, kada su tekstovi još funkcionirali kao odvojene priče, dok sam se još pitala ima li smisla raditi uopće na tome. Ne volim baš dijeliti što pišem prije nego je gotovo, pogotovo u ranim fazama, ali imam nekoliko ljudi od povjerenja kojima sam poslala tek da vidim zvuči li sve to dobro samo u mojoj glavi ili ima tu nešto. I jedan prijatelj mi je rekao: „Ali to ti je tema. Od svega, to mi je najsnažnije.” Mislio je na taj odnos brata i sestre. To me potaknulo da dublje istražim taj smjer.
Svijet s jedne strane postaje sve otvoreniji, dok s druge strane svjedočimo rastu autoritarnih i cenzorskih tendencija poput nedavnih odluka Donalda Trumpa da stavi mnoge knjige na crnu listu i prisutnosti političkih pokreta kao što je Domovinski pokret koji također voli cenzure i crne liste. Kako gledaš na tu kontradiktornu dinamiku? Smatraš li da bi tvoj roman mogao biti suočen s cenzurom ili stavljanjem na ‘crnu listu’, te na koji način bi njegove teme bile percipirane u današnjem političkom i društvenom okruženju?
Možda bi DP-u odgovarala nacionalnost likova, možda bi im se svidjelo kako su prikazani, tko zna. Ako ga ikada pročitaju, bilo bi mi zanimljivo čuti njihovo mišljenje. Ali, šalu na stranu, svaka crna lista knjiga, osim ako nije riječ o pamfletima koji šire mržnju, znak je ozbiljnog društvenog problema.
Može li se priča koju si ispričala dogoditi samo ondje, u malom mjestu ili se događa svugdje, ali u gradovima to jednostavno bolje skrivamo?
Događaju se razne teške i problematične obiteljske priče, pa i propasti društva, i u gradovima, naravno. Ali da, mislim da je taj svijet, koji je zapravo samo dva sata udaljen od Zagreba, pa mislim i od Rijeke, toliko drugačiji. Gradovi nisu samo centar, oni imaju i periferiju, koja se često razlikuje od središta i koja ponekad izgleda ruralnije nego urbano. Ja živim doduše u tom urbanom središtu, životne okolnosti su mi naprosto takve, pohađala sam fakultet u centru grada, tu mi je i posao, tako da je „moj grad“ svakako više urbanog karaktera. No, ta mjesta, konkretno pogranična područja, zaista su u svakom smislu daleko. Mislim da se to iskustvo ne može usporediti s gradskim životom, i to me osobno šokiralo kad sam toga postala svjesna. Nije čak stvar ni samo rata, nije do razaranja i rušenja kuća, nego je problem u gospodarstvu. Naravno da nitko ne živi u tim krajevima, jer gdje će raditi? Moguće je imati svoje OPG-ove, ali, ako nema tvornica, nema ni radnika. Ako nema radnika, nema ni škola, ni učitelja, ni ambulanti, ni društvenih domova. Sve je povezano. Ako nema gospodarstva i proizvodnje, nema ni ljudi, a onda ni ostatka društvenog života. Veći problem od rata i veće razaranje od rata je ono gospodarsko.
Dugoročno gledano, to je najteži udarac. Ne želim vjerovati da su ta mjesta nepovratno uništena. Naša civilizacija nije počela prije dvjesto godina, pa da smo sada sve uništili. Sve se može promijeniti, tko zna što će biti s nama, s planetom, sa svim društvenim sustavima jednog dana. Ne vjerujem da je nepovratno izgubljeno, ali na način na koji smo dosad poznavali jedan sloj života, svakako jest. Mislim da se uvijek vraćamo na isto kad pričamo o ovakvim temama. Nije to pesimizam, nego jednostavno činjenica da se stvari koje su se desetljećima gradile ne mogu obnoviti preko noći. A pogotovo ako ne postoji volja. To je ono što me možda najviše rastužuje. Jer ne radi se samo o ekonomiji, nego i o osjećaju pripadnosti. Ako odrastaš u mjestu gdje vidiš da svi samo čekaju priliku da odu, onda ni ti nećeš ostati. I tako se stvara začarani krug u kojem nestaju i ljudi i kultura. Voljela bih da postoji način da se to preokrene, ali nisam sigurna kako. Kad pogledate, vidite kako se sustavno događa to propadanje. I nije da se ništa ne može učiniti, nego se jednostavno ne želi. Dokle god je tako, teško je očekivati promjenu.
Zato mi je drago da si se kroz roman dotaknula tih tema. Mislim da je važno da ih netko izgovori. Smatraš li da je Domovinski rat priča koja nikad nije doživjela svoj kraj, svoje razrješenje? Treba li pisati o tome? Jesu li neke stvari previše potisnute?
Ne volim reći da treba pisati. Mislim, ne treba se ni o čemu pisati, treba pisati samo o onome o čemu zaista imamo potrebu pisati. Zato ne volim ni izraze poput: “Ovo je važna tema, o tome trebamo govoriti.” Zapravo mi nije bila prva namjera pisati o ratu ili poratnoj traumi, nego sam krenula iz osobne priče – odnosa brata i sestre, djevojke i njezine majke, te obitelji. Kako sam ih smjestila u ruralni pogranični prostor, prirodno se nametnula i ta tema. Krenula sam od osjećaja usamljenosti, izolacije, a onda, kako sam dalje gradila priču, pitala sam se: zašto su one takve, kako su se našle tamo, što im se dogodilo? Ako se priča događa krajem devedesetih, nemoguće ju je ispričati bez spominjanja rata. Mislim, možda netko može, ali ja ne mogu. Mene zanimaju društvene okolnosti. Više sam bila primorana pisati o tom prostoru nego što sam to planirala. Mislim da bismo o takvim temama trebali govoriti iz ljudske perspektive, a ne iz pozicije “mi” i “oni”. Ja sam imala potrebu pisati o tim ljudima, a rat se, nažalost, uvukao u priču. Mislim da smo svi poprilično indoktrinirani tim temama. Čini mi se da mlađe generacije namjerno ne žele o tome pisati. Čak ni čitati. Sad ću možda biti licemjerna, ali da mi netko danas kaže: “Imam ti super roman o povratničkoj obitelji krajem devedesetih”, vjerojatno bih rekla: “Joj, samo to ne.” Moja generacija to već izbjegava, a mlađi od nas mislim da ih to uopće ne zanima. Što je, zapravo, razumljivo i zdravo. S druge strane, istina je da smo bombardirani tim temama – hrvatski filmovi, književnost… Eto, i ja sad tome doprinosim, a uvijek se pitam: “Zašto ne možemo snimiti neki ljubavni film kao normalni narodi?” Ali, eto, ne možemo. Svi se moramo baviti onime što nas muči i što nosimo u sebi.
Kada si, kao mlada autorica, započela pisanje svog romana, je li ideja već bila potpuno oblikovana u tvom umu, pa si se zatim posvetila eksperimentiranju s tehnikom i stilom, ili si već od samog početka znala točno na koji način želiš izraziti tu ideju?
Dok sam pisala prvi roman, eksperimentirala sam utoliko što sam odrastala. To je razdoblje kada se brzo razvija i mijenja stil, pa onda i jezik. Krenula sam vrlo klasično, malo i patetično, a onda s vremenom kako mi se rafinirao ukus i izraz, intervenirala sam u napisano, nije to pravocrtan proces. U slučaju „Nevinih“ sam svakako bila sigurnija na početku, ali isto je bilo pokušaja, brisanja, vraćanja, sumnje i svega toga. Uvijek si pustim da se malo raspišem, pa onda nadođem na to kako treba zvučati. To su duge budne noći i hodanje ukrug po stanu. Ono što je možda najteže prenijeti nekome tko se ne bavi pisanjem, je koliko si sam sa sobom u svemu. Nije kao kad radiš predstavu, film ili nešto, gdje ipak imaš i druge glasove, druge ljude… Mogu uvijek razgovarati i podijeliti s nekim, ali na kraju je ipak u mojoj glavi. Možda netko ima jasniji plan, ali ja volim pustiti da se malo igram.
S kojim si knjigama odrastala? Sjećaš li se prve knjige koja ti je bila čudesna?
Medo Winnie zvani Pooh. To je prva knjiga koju sam u cijelosti sama pročitala. Nisam kao dijete previše voljela čitati, išlo mi je teško, moram priznati. Lektira mi je bila muka. Da je netko tada mojoj mami rekao da ću se baviti pisanjem, mislim da bi žena umrla od smijeha. Ali “Medo Winnie zvani Pooh” je bio moj prvi ulazak u neki čudesan svijet.
A koja je knjiga bila ona koja je probudila želju za pisanjem?
Prva knjiga zbog koje sam poželjela pisati bila je “Lovac u žitu”. Mislim da to svi koji me poznaju već znaju. To je prvi put da me nešto potpuno oduševilo. Kasnije, u srednjoj školi, nisam bila neka velika čitateljica, nedostajalo mi je discipline, ali zavoljela sam književnost. Pa ne znam, od Salingera dođe Carver, pa kako to sve ide – Hemingway i ostali. Mislim da sam na fakultetu počela istraživati malo suvremenu književnost, pa i suvremenu hrvatsku književnost…
Što misliš o knjigama o kojima se jako puno pričalo? Ajmo krenuti fenomenom. Harry Potter.
Nikad nisam čitala.
50 nijansi sive?
Prvu sam pročitala zato što ju je čitala jedna moja prijateljica iz srednje škole s kojom i danas često razgovaram o knjigama. Ona je rekla da joj je bilo zabavno. Ja sam malo ostala razočarana, moram priznati, i bilo mi je čak dosadno. Ali, ono… Mislim, to su ti pornići za kućanice.
Ajde dalje. Gospodar prstenova?
Nisam čitala.
Neki fantasy općenito?
Nisam nikad čitala fantasy. Čitala sam Sumrak sagu, fina tinejdžerska razbibriga. Prvi film je odličan, pogledala sam ga valjda deset puta. A fantasy općenito baš ne volim, nikad me nije uvukao. Nisam gledala Game of Thrones, ništa.
Kako se osjećaš dok pišeš?
Pa kako kad. Nekad mi je mučno, nekad mi je super, ovisi kada me uhvati. Teško je zapravo pisati, skroz čudno za objasniti. Uglavnom je to navečer ili po noći. Sjediš sam sa sobom, i to je tiha aktivnost. Imaš osjećaj da vrištiš iznutra, a zapravo samo sjediš za laptopom. Sjedim za laptopom, krenem šetati po stanu. Ima baš doba kad se jako mučim, kad ne mogu izgurati nešto, a do nečeg mi je stalo, kad zapinjem. A ima i prekrasnih perioda kad samo krenem raspisivati i mislim da sam na nekom dobrom putu. Nema te droge koja se može s tim usporediti.
Kad si napisala svoj prvi roman i prije nego što je stekao pozornost medija i nagrada, kako su tvoji roditelji reagirali? Je li bilo trenutaka kad si pomislila na cenzuriranje ili prilagodbu knjige, možda čak i verzije koja bi bila prihvatljivija za njih?
Ne. Ako me neće cenzurirati politika, neću se valjda ni sama. Moja mama je znala da pišem i znala je o čemu pišem, ali joj ništa nisam pokazala prije nego je izašlo. Kako je „Nadohvat“ priča njene majke, u nekim stvarima mi je i pomagala, ali nisam joj ništa konkretno govorila dok nisam potpisala ugovor s izdavačem. Kad je knjiga izašla, poslala sam joj primjerak. Bilo mi je malo neugodno, nije mi bilo svejedno kako će reagirati. Ali reagirala je pozitivno. Ako joj se nešto i nije svidjelo, nije mi to rekla. Od nje uvijek imam podršku, a stvarno i od drugih bliskih ljudi.
Postoji li trenutak kad poželiš uzeti knjigu i nešto promijeniti?
Za ovu još nisam osjećala potrebu, ali za prošlu definitivno. Najgore mi je kada na nekom predstavljanju slušam čitanje nekog odlomka ili još gore, ako ga sama moram čitati naglas, pa čujem te rečenice, ne mogu doći k sebi kako nisam vidjela da ne teče dobro ili da imam dva puta istu riječ u rečenici, takve stvari, ništa kapitalno. I to je normalno, nema kome se ne događa. Zato sada ne otvaram novi roman, izbjegavam još čitati ga javno. Postoje pisci skloni naknadnim intervencijama i dopunjavanju, ali rekla bih da to rijetko ispadne bolje.
Imaš li već neku novu ideju u kojem smjeru bi mogla krenuti? Je li nešto u tebi počelo krčkati?
Ne, ništa konkretno. Volim si uzeti vremena i napraviti odmak. Postoji nešto što me zanima, prvenstveno nešto što bih htjela istražiti, pa možda i pisati o tome, ali još uvijek je toliko apstraktno da jedva sebi mogu objasniti. Nisam još ni slovo stavila na papir, ima vremena.
Istaknuta fotografija: Denis Butorac
#Ena Katarina Haler #intervju #Nevini #roman
