Lošinjska Noć muzeja ove je godine podsjetila otočane da su nekada, kako nam veli i sam muzej na jednom od svojih Facebook postova, u „dobra stara vremena“ večernji ljetni izlasci na otoku bili uzbudljivi, natopljeni očekivanjima ugodnog razgovora, „dobre muzike, pjesme, smijeha” i plesa na terasama uz jedan od otočkih bendova.
Izložbe koje su kustosice Branka Reljac i Zrinka Ettinger Starčić pripremile za Noć muzeja, „Ja sam za ples!“ u galeriji Palače Fritzi i „Ritam vremena“ u Muzeju Apoksiomen, implicitno navode na važna pitanja o kulturnoj evoluciji noćnog života na Lošinju, razapetog između potreba lokalne zajednice i „turističke ponude”.
Izložba „Ja sam za ples!” okupila je i animirala respektabilnu gomilicu posjetitelja/ica, što zanimljivim arhivskim fotografijama i postavom usmenih povijesti nekih od otočkih glazbenika veterana, što odličnom svirkom za tu priliku okupljenog Catacomba Banda, te nastupima folklornih društava Studenac (Nerezine) i Manfrina (Mali Lošinj). Lošinjani su s nadahnutom nostalgijom razmjenjivali sjećanja na izlaske na nekad kultna otočka mjesta, od terasa i barova hotela šezdesetih i sedamdesetih, do početaka i evolucije noćnih klubova i kafića kao mjesta za izlaske. Na pitanje čega fali u noćnom životu danas, odgovori ljudi na izložbi u Palači Fritzi bili su manje-više: „Ovoga!”, „Muzike!” i „Plesa!” Izložba „Ritam vremena”, postavljena u Muzeju Apoksiomen, bavila se još dubljom prošlošću kroz značaj plesa u antičkoj Grčkoj i Rimu, kroz sakralne i svjetovne kontekste, dakle ulogom plesa u održavanju i razvoju kulture neke zajednice.
Ne samo što otok odavno više nema terasa za ples, osim Maškaranih tanaca jednom godišnje, u ova nova vremena plesa gotovo niti nema, kako ljeti tako i zimi. To je počelo i prije pandemije. Ponekad na nekoj od javnih fešti u jednom od sela na otoku ili u nekom od kafića sa živom glazbom dođe do veselog spontanog plesnog pokreta, na ono malo prostora ulice ili trga na kojem je to moguće. I dok su donedavno barem maškare punile restoransku salu hotela Helios, ove je godine njih tek tridesetak neku večer došlo na tradicionalan karnevalski plesnjak.
Riječima jednog mlađeg Lošinjana, P.: „Otužno u najmanju ruku. Kad sam bio klinac, sala je bila puna. Ovo sad izgleda kao uvodna scena neke domaće film komedije.” Ništa inspirativnija nije ni situacija s noćnim izlascima: zimi skoro nepostojećima, a ljeti svedenima na zabavu za turiste.
„Mi jedva više izlazimo. Niti imamo gdje, niti ima muzike koju mi slušamo, koju smo nekada svi slušali. Prošle je godine bilo pravo iznenađenje da je grad organizirao koncerte Dubioze i Zabranjenog pušenja, jer tako nečega dugo nije bilo.” Nepostojanje opcija ne pogađa samo ovaj par sugovornika, D. i F., veterane lošinjske scene, koji su počeli partijati osamdesetih i devedesetih, već i mlađe sugovornike/ce, od srednjoškolske dobi do tridesetogodišnjaka/inja. Klinci uglavnom izlaze u jedan kafić, Bulldog, slušaju što mogu od narodnjaka ili cajki (i Thompsona i Cecu), do domaćih verzija trapa i svega što je nekakav mainstream pop, u državi i šire, a vrlo rijetko zaplešu. Malo stariji se uglavnom druže po kućama gdje sami biraju što će pustiti. Opći dojam jest, međutim, da rijetko tko uopće izlazi u noćne provode, a razlozi tome su razni; od skupoće do nedostatka opcija.
„Danas postoje dva bara za noćne izlaske, jedan pušta narodnjake a drugi kombinaciju cajki i neki mlaki pop, a oba su bara preskupa. Nekad smo mogli birati kamo izaći, ovisno o ekipi i muzici. Osamdesetih je još bilo i terasa, a devedesetih se išlo u klubove kao Manfrina, bio je i disko gdje je sad marina, pa Anabella na Priku. Onda se išlo u Moto Rio, kafić koji se zvao Kafić, legendarno mjesto dolje kod Lučke kapetanije, pa u Harley, gdje je kasnije bio Zanzibar, to je više bio dance đir”. D. i F. animirano objašnjavaju dalje, prisjećajući se usput anegdota i nadopunjujući jedno drugoga: „Uvijek je bilo živo, masa ljudi, zabavljali smo se, slušali svašta. Mi smo uglavnom slušali rock i metal, nešto bluesa. Išlo se i u podrum koji se zvao Suzuki. To je tako išlo dok Catacomba nije jedina ostala stajati. To je bilo kultno mjesto – maleno i usko, ali uvijek puno, zadimljeno da ne vidiš na pola metra, živa svirka skoro svaku večer, Catacomba Band i razni gosti, naši i strani, a često je bio i open mic. Od kad se i Catacomba zatvorila 2016., na suhom smo.” Nešto mlađa ekipa prisjeća se izlazaka u Anabellu, ali je njihovo mjesto bio klub Energy, “koji je izgledao kao skladište, a bio je i disco klub, održavali su se koncerti bendova tipa Daleka obala, čak i boks borbe. To mjesto ne postoji već osamnaest godina.”
Danas, osim malološinjskog gradskog trga, nema mjesta na kojem bi se takav koncert mogao održati—nisu maškarani bez razloga tražili „Lošinjsku Arenu“ od gradskih vlasti. Gradski trg nije plesni podij, iako neki njegovi djelići to ponekad spontano postanu. Britanska novinarka Emma Warren, (The Face, Jockey Slut, itd.) autorica raznih knjiga o plesu, klupskim scenama i potkulturama, naziva plesni podij „tehnologijom zajedništva“, gdje god i kakav god bio, upozoravajući da se kanimo snobizma, jer je svaki plesni podij „mjesto na kojem mladi ljudi mogu testirati tko su i kakvi su izvan pretpostavki koje o njima drže njihove obitelji ili škola, što mogu učiniti s vlastitim životom.“ Podij je mjesto, veli Warren, na kojem tinejdžeri ulaze u noćni život odraslih, mjesto na kojem osim plesa uče i druge važne vještine, kao vještine ophođenja, pregovaranja, pokretanja odnosa. Plesati s drugim ljudima „donosi nam dobrobiti, emocionalne, fizičke, mentalne. Kada plešemo zajedno, ljudi smo u punijem smislu” piše Warren.1 Za tinejdžere kao i za odrasle, plesni podij mjesto je kulturne produkcije, dakle oblik javnog dobra, slično vremenu u kojem je svaka mjesna zajednica imala javnu salu za zabave (često vatrogasni dom) – što u nekim također kapitalističkim zemljama još uvijek postoji, a mi smo to imali u „dobra stara vremena“.
Svi razgovori o noćnom životu na otoku počinju napomenom da se nema gdje plesati, a redovito sadrže i opasku da više jednostavno ne postoji nekakva alternativna kulturna scena ili da su parametri toliko izmješteni da se i stvari koje su „čista vanilija“ smatra alternativnima. Iako je dijelom problem srozavanje životnog standarda od 2008., važniji je problem to što gradskom kulturnom politikom (u mjeri u kojoj se o tako nečemu može uopće govoriti) dominira nametanje jedne struje mainstreama svima. Kulturni program grada sastoji se od događanja tzv. visoke kulture (klasična glazba i jazz) i koncerata hrvatske pop produkcije, uz povremene nastupe lošinjskog puhačkog orkestra, klapa i folklornih društava, te pokojeg lošinjskog cover banda.
Sama povijest noćnog života i bandova na Lošinju ukazuje kako se tu radi o teškom nemaru gradskih vlasti prema prevelikom broju otočana. Također je teško ne primijetiti da privatizacijom i komercijalizacijom skoro svega, dakle jačanjem trenutne verzije kapitalizma, javni kulturni život sve dublje propada. Takav je pristup neodrživ, jer turizam se ne temelji samo na moru, svježem zraku i prirodi, već i na kulturnim vrijednostima turističkog odredišta. Lošinjske vlasti previđaju, na primjer, da tradicija nije statična, već se stalno razvija, te da je najuspješnija i najdugovječnija kad radosno zaživi na gradskim i seoskim ulicama. Izložba „Ja sam za ples!“ bogatstvom usmene povijesti muzičara veterana jasno pokazuje da su lošinjski cover bandovi već postali tradicija.
Na samo što su kompetentni, ima i inovativnosti koju treba podržati. Iz sviranja cover stvari često su se razvili i autorski bandovi, kojih na otoku ima dosta: Porno Galerija, Overload, Svinjsko korito, LAP, Tilt, Machina za palenje, Perfect Strangers, Glievanno zieglieso i Fudrini.
Hrvatska ima prilično bogatu i inovativnu domaću glazbenu scenu, da ne govorimo o festivalima koji su postali turistička odredišta – kulturna vrijednost koju valja uvrstiti u tu famoznu turističku ponudu. Ne mora Lošinj imati svoje Zrće, ali morao bi imati barem jedan stalan prostor s plesnim podijem u kojem je moguće gostovanje različitih bendova i DJ-a, čak i off-shoots festival kao recimo INmusic, te za redovite izlaske, barem vikendom. Lošinju ne nedostaje glazbenog talenta i organizacijskih sposobnosti, od čega je tek dio trenutno aktivan u Udruzi Kreativno Sklonište, kao ni sposobnih mladih ljudi bez pristojnog, dostojanstvenog zaposlenja. Koliko je svima poznato, to je nešto što gradski budžet može inicijalno potpuno podržati, pa nastaviti subvencionirati u manjoj mjeri. Takav prostor našao bi razne namjene i preko dana, probe bandova, te radionice i škole glazbene produkcije, nastavljajući se na uspješnu školu električne i akustične gitare koja se ugasila prije desetak godina. Iz te je škole izašlo dosta mladih ljudi koji i danas sviraju. I statičnu se tradiciju može prodrmati. Folklorna bi se društva moglo podržati u tome da igraju kreativniju i angažiraniju ulogu u kulturnoj produkciji, pogotovo u okviru „turističke ponude“. Turisti svakako često pitaju što je autentična lošinjska kultura i kuhinja (u ponudi gotovo nepostojeća). U turističkoj ponudi, plesni podij postaje i dio tehnologija održivosti.
Istaknuta fotografija: Vanessa Vasić Janeković
1 https://www.dazeddigital.com/music/article/60071/1/the-death-of-the-small-town-night-out-cost-of-living-clubbing-alcohol
#Apoksiomen #Mali Lošinj #Noć muzeja
