Splićani se poznaju ili s Hajdukovog stadiona (via Torcida) ili iz Kinoteke (via Moviecida). Bruno Anković je također visio u kinoteci Zlatna vrata kao i ja (visio i sušio se, kao pršut) pa smo se znali i prije nego što smo se formalno upoznali. Filmski ovisnici se vjerojatno prepoznaju po nečem u očima (dugo godina izloženima pokretnim slikama), možda baš i kao ovisnici o drogama (dugo godina izloženi njihovom djelovanju). Sreli smo se, nakon više godina, na festivalu u Puli, na kojemu je trijumfirao s „Proslavom“.
Izgleda da baš znam namirisati pobjednike jer sam s njim i s Kolbasom (koji je dobio Zlatnu arenu za najbolju režiju) razgovarao par dana prije proglašenja pobjednika.
Zbog dugog izbivanja iz moga (filmskoga) svijeta, u velikoj mjeri sam zaboravio sebe (tko sam i što sam u njemu) jer se nisam imao s kim sebe prisjećati u splitskoj izolaciji, okružen uglavnom ljudima koji nisu u stanju pratiti duže od pet minuta kako filmsku tako i bilo koju drugu priču. Da sam manje društvena životinja (zoon politikon) i loše posljedice druženja s ljudima rascjepkane, površne pažnje (najviše usmjerene na Hajduk i HDZ) bile bi manje. Ovako su poprilične i jedina ljekovita terapija su mi što češća i dulja putovanja izvan Splita, gdje god da se održava neki filmski festival, pa bio on i u nekoj karpatskoj zabiti. Bruno je odmah shvatio moje kašnjenje od jedne splitske sekunde u njegovom prepoznavanju i posljedične nesigurnosti, istog trajanja, je li to zaista on.
Kako moraš imati nekog s kim ćeš biti dobar (čovjek, igrač, suputnik…), tako moraš imati i neke oko sebe, kao živa ogledala, koji će te točno reflektirati. Ukazujući i na tvoje najveće kvalitete, a ne samo na slabosti i mane. Meni su se dogodila splitska ogledala, kužiš, iskrivljena ili u komadićima koji me prikazuju fragmentiranoga. Ti si to, srećom izbjegao odlaskom u Zagreb?!
Da, ja sam u Zagrebu već 30 godina. A kakva je situacija tamo?
TURIZAM I REDIKULIZAM
Turizam, turizam i turizam. Pola godine. A onda zimi – ništa. Dakle, dva ekstrema koja se vrte u krug: kad sjaše turizam, uzjaše nihilizam. Šareno-crni svijet, nešto kao dr. Jekyll i Mr. Hyde, samo ne uz Temzu nego uz more.
Mislim da je problem turizma i taj što smanjuje potrebu za obrazovanjem. Ljudi rentaju, laki novac stiže, ne treba se posebno obrazovati i učiti. A kakva je situacija u Kinoteci, ima li još svita? A umjetnička situacija?
Malo, ponekad skoro nimalo. Ja je još redovno posjećujem, ali zna se dogoditi da nas gledatelje možeš izbrojiti na prste jedne ruke. Tu i tamo se dogodi popunjeno kino, a to su rijetki petci. Umjetnosti u najsportskijem gradu na svijetu ne može biti lako. Neki znalac je rekao da najbolja umjetnost nastaje tamo gdje su za nju najbolji uvjeti (npr. u New Yorku, toj Velikoj jabuci) i tamo gdje su najgori (na primjer u Splitu, toj maloj jabuci). Vidljivost i valorizacije ove naše se događa kasnije i na sigurnoj udaljenosti od Splita, a ona je sigurnija što je veća. I tvoj primjer ide toj tezi u prilog?!
Moglo bi se reći. Ne znam zašto je tome tako ali je ipak žalosno.
Tvoj dokumentarac o splitskim redikulima „Vanka škvare“ iz 2000. je o splitskim redikulima i daje dijelom odgovor na to pitanje. U reklamama koji si radio vidi se taj pomaknuti split touch, ti iščašeni likovi i komično-rugalački narativ, ali koji u tom kontekstu stvara sjajne i korisne efekte. Ista stvar u splitskom kontekstu ne bi rezultirala svim tim golovima koje si zabio svojim reklamama. Između redikula i lika koji je readycool tanka je granica i Splićani je najčešće ne primjećuju ili, ako je i primijete, grubo prelaze preko nje. Pa i Zafranovićeva je opsesija da snimi film o najpoznatijem splitskom redikulu Karuzu, o njemu godinama sanja i ne odustaje. Dobro, pustimo sad to, uhvatimo se malo Karakaša, po čijoj si knjizi snimio svoj film. I on je jedno vrijeme bio dio splitskog kruga. Jesi ga već tada upoznao?
Da, on je tada bio dopisnik „Večernjeg lista”, pisao je za crnu kroniku. I bio je u tom našem điru pa je nekako prirodno došlo da se upoznamo. On je kasnije meni slao tekstove svojih romana u rukopisu pa tako i „Proslavu“. Nisam uopće razmišljao o tome koliko je ona nefilmična, a zapravo i je nefilmična u svojoj nutrini. Što je mene u njoj prvo privuklo? To što sam, kroz nju, shvatio početak tog našeg fašizma. Urbani fašizam je bio više ideološki, a ovaj je bio više iz stomaka, iz gladi i neimaštine, kao seljački fašizam. I kada sad pogledamo oko sebe, vidimo da se fašizam opet budi na svim stranama, i u Europi, naročito Istočnoj. Onda sam shvatio da moram tu priču filmski ispričati. Da sam znao koliko je to teško prebaciti u filmski medij, možda bih se i prepao. Ali ovako mi je instinkt rekao da moram to napraviti pa sam krenuo. Čekao sam godinama na svoj prvi dugi igrani film, imao sam neke ideje, ali ovo mi je došlo kao – u, jebote, možda ovo prvo moram snimiti i tog se sadržaja prvo osloboditi. A tu onda nema više čekanja i dvoumljenja, nego se ide pa što bude. Ali sam ipak morao čekati jedno sedam dana jer je Karakaš bio dobio još neke ponude pa mi je kazao da mora malo promisliti prije nego što odluči.
A krenulo je dobro: svjetska premijera u Karlovim Varyma, dobre recenzije…
Da, tamo se dogodilo prepoznavanje „Proslave“ kao poziva na uzbunu i to je baš par kritika iz svijeta istaklo. Jer film iznosi na vidjelo kako se ljudima manipulira, kako i zašto mlad čovjek završi u nekoj uniformi, u nekoj vojsci, u nekom ekstremu.
GLAD I FAŠIZAM
Ali ne više zbog gladi iz stomaka, nego iz koje onda?
Sad ću ti reći. Evo, Nijemci su, prije tri tjedna, prvi put dopustili izlazak na europske parlamentarne izbore mladima od 16 godina. I to je jedan blagi eksperiment. Ali kada su vidjeli što se dogodilo, sigurno neće dozvoliti isto za njemačke parlamentarne izbore jer su u/vidjeli da su ti mladi Nijemci dali 37% glasova najdesnijoj njemačku opciji. I to najviše muškarci, žene znatno manje. U istočnom dijelu Njemačke! Materijalno, pa onda i obrazovno, slabijem dijelu Njemačke. A to onda znači i emotivno-psihološki nezrelijem i nestabilnijem dijelu njemačkog društva. Jedan je njemački 16-godišnjak novinaru taksativno pobrojio razloge zašto je glasao za desnu opciju: emigrantska politika, povećanje nasilja i pljački od strane emigranata, zelene restriktivne politike koje nam čine zemlju siromašnijom, inflacija i covid. Pazi, mi toga nismo ni svjesni koliko je covid, uz sva ta zatvaranja, djelovao na djecu. Dakle, ovo što su u „Proslavi“ glad, siromaštvo, katolicizam i patrijarhat to su Zapadnjaku ove stvari koje je pobrojao taj mladić. A u Rusiji su stvari još kompliciranije, ja sam dosta putovao i radio tamo pa sam vidio. Tako na primjer 10 kilometara od Moskve ti ulaziš u potpuno siromašno selo, da ne nabrajam dalje. I tu se generiraju te stare matrice koje ljude lako guraju u nasilje i rat. Da, svijet je otišao naprijed, ali je pitanje koliko. Jer opet se zvecka oružjem gdje god se okreneš.
Ovdje, gdje god se okrenemo čujemo zveckanje čaša i pribora za jelo. Uživamo o pulskoj oazi mira. Kao da smo u nekom balonu, kojeg ovakvi filmovi kao što je tvoj i ove informacije koje prosljeđuješ bockaju, prijeteći da ga probuše. Pa nemoj nam to činiti, pliz!
Ha-ha! Ali, pazi, njemačka vlada upozorava svoje građane da moraju biti spremni za rat, a jedan engleski general, prije godinu i pol, na svečanosti prijema novaka u vojsku im je rekao da su prva generacija engleskih vojnika koja će boriti na europskom tlu nakon drugog svjetskog rata. Što te riječi znače, da će se to zaista dogoditi ili je to opet neka ideologija i sijanje straha, ja to ne znam.
TREĆI SVJETSKI RAT I ART
Ako do njega zaista dođe, onda je taj rat svjetski: Treći svjetski rat! Prvi koji je upotrijebio tu sintagmu je bio najpoznatiji i najcjenjeniji njemački umjetnik Gerhard Richter, nazvavši tako jednu svoju veliku apstraktnu sliku. Drugi sam ja (ne znajući, naravno, za Richterov izraz), poigravši se slovima stvorio sam sintagmu „Treći svjetski art“ (a tiskao sam i majicu s njom), a treći je papa Franjo. Pa se može reći da se taj rat već vodi, ali ne baš eksplicite, a da je na nama umjetnicima da vodimo Treći svjetski art. Pa se tvoja „Proslava“ posve uklapa u taj kontekst…
Je, to je naša priča, ali mislim i da je užasno univerzalna. Meni je jako važna ta vanjska percepcija moga filma. Na primjeru Karlovih vari se vidjelo kako njegovu priču najrazličitije čitaju. Na primjer, jedna žena iz Grčke mi je, nakon projekcije, rekla da je napokon razumjela zašto se, u tom njihovom balkanskom trokutu, ta grčka, turska i kurdska sela mrze stotinama godina i stalno su u nekom konfliktu. Jedna žena iz Indije mi je kazala da misli da bi takav jedan film u Indiji bio zabranjen. Da se tako priča o vlastitom narodu, na tako „ružan i težak način“, a da se zbog toga nema problema u vlastitoj zemlji, da je to njoj teško shvatljivo. Odgovorio sam joj da moj film pruža mogućnost razgovora o toj temi, bez napada i sukoba, da je poziv na razumijevanje problema i povijesnih trauma, i da vjerujem da će se u tom pravcu i kretati njegova putanja na ovim prostorima.
Flash forward: nakon razgovora s Brunom sam se sreo s jednim čovjekom filma iz Splita, koji nije gledao „Proslavu“, a zamolio me da mu ukratko prepričam film. Kada sam došao do njegova kraja tj. dokumentarnih snimaka proslave NDH, on je odbacio cijeli film, s dvije riječi i jednom odlučnom gestom. Zašto? – pitao sam ga. „Iz ideoloških razloga“ – odgovorio mi je. „Meni je to odmah propaganda“. S nekoliko narednih rečenica o trans-ideologijskom očištu filma i potrebi za nastavkom razgovora bez uvjetovanih ideoloških refleksa, uspjeli smo doći do normalnog dijaloga, kojega nije prekinula nikakva ideološka barijera, već glad pa smo otišli na ručak, za festivalski švedski stol. Ja sam ipak morao platiti cijenu svoga angažmana: zaboravio sam mobitel na skalama ispred Festivalskog centra pa mi je ručak pokvarilo 20-minutno iščekivanje da se mobitel pronađe. Kad su mi ga dostavili, smirio sam napete živce još jednim tanjurom.
KREACIJA I REAKCIJE
Jedna je Njemica pak rekla mi da je film jako dobar, ali da se njih ne tiče: „To je stvar istočne Europe, to su jako ružni ljudi“. Zamisli to! Oni su imali nacizam, dobro, on je protestantskih korijena, ali da ovo nema veze s njima. Ali su Talijani baš film zavoljeli i imaju dvije kritike koje ga hvale. Oni ga baš totalno razumiju. Srbi žive taj život danas, zato ga kuže iznutra, kroz Vučića i sve što se tamo događa. Oni žive stalno u nekoj tenziji, nemiru i strahu i to je loše za sve nas skupa. Španjolci kažu da je kod njih u Baskiji isto kao u Lici u filmu, da su to iste priče. Jim Sherridan, redatelj hita „Moje lijevo stopalo“, kojeg sam upoznao u Puli i koji nam je u jednom trenutku bio mentor, isto mi je rekao jednu zanimljivu stvar: da će mi se dogoditi problem s jednim dijelom gledatelja koji će se pitati na kojoj sam ja ideološkoj poziciji „pa im se film neće svidjeti jer će pomisliti da opravdavaš nešto loše, iako sam film nije takav“. A ima i gledatelja koji ne razmišljaju dublje o filmu, već ga doživljavaju emotivno pa će reagirati u stilu – što nas ovaj jebe s tim nacizmom itsl. Tako da će biti jako zanimljivo pratiti dalje sve te doživljaje i reakcije.
Evo što sam čuo jučer u razgovoru o filmu dvojice studenata filmske akademije. Jedan je kazao da je to mogao biti jako dobar kratki film jer nema događaja za toliku dužinu, a drugi je naveo komentar nekog mladog Engleza, nakon projekcije u Areni: „After all, it’s just a guy in the woods“! Tvoj komentar na njihove komentare?
Razumijem ih; potrebno je poznavanje šireg konteksta za dublje razumijevanje filma, a s druge strane, mladi i nisu baš ciljana publika na koju smo išli. U svakom je slučaju korisno čuti takve komentare, mada nije ugodno. A evo što su meni rekli dva mlada, ali ozbiljna filmska autora, jedan je scenarist, a drugi redatelj, pobijedili su u Cannesu u kratkom metru, baš kao i Nebojša, gay su par. I pita mene jedan od njih: „Pa dobro, zašto se Mijo, glavni lik, i njegova cura nisu pojebali kad su se opet vidjeli? Pa fali neke ljubavi, da ima nekog seksa“. I sad, kako da ja njima objasnim da je tu potpuno druga pozicija, kako? Oni to gledaju na jedan drugačiji način. A što se tiče nedogađajnosti u filmu, takva je i Karakaševa knjiga, ti trebaš sam upucavati neke svoje misli u to što se dogodilo, a za to ti treba poznavanje konteksta. Jedan dio kritike je pročitao film u tom ključu, jedan dio nije – i to je to.
U to je stigao telefonski poziv Brunu od njegove supruge Anice Tomić, kazališne redateljice, da ga podsjeti da mora uskoro poletjeti avionom za Beograd pa smo prekinuli razgovor na split cut, dogovorivši se da ga nastavimo u Splitu, kad se vrati sa službenog puta. Tako je i bilo ali o tomu u drugom nastavku…
(nastavlja se)
Istaknuta fotografija: dio plakata za film „Proslava” Brune Ankovića
Ostale fotografije: Ante Kuštre
#Ante Kuštre #Bruno Anković #proslava #Pula #razgovor #Split
