(NEOBJAVLJENI ZAPISI IZ GODINA 2015. – 2025.)
SVEN S. ILI UMJETNOST U TAMI/SVJETLU/IZMEĐU OŠTRICE NOŽA I SRCA
ILI
OD SVENA DO ZOFFA ET VICE VERSA
I.
Posuvraćeno lice-meso/odijelo – tijelo/privid-bit/krv-svjetlo-tama
Nisam ni crven ni crn nego boje mesa, ogoljen
Sven S., Interview S.M.- S.S., Zarez,broj 199,2007.
Krv je moje svjetlo i moja tama
I.G.K. – Zoff (Grč ) – S.S.
I owe you the truth in painting and I will tell it to you.
Cezanne (in a letter to Emile Bernard,cit.:Derrida) Jacques Derrida, The Truth in Painting (trans.1987)/ibid.: Jeffrey Wattles, Derrida aesthetics/
Goli ručak je onaj trenutak u kome se čovjek sledi
kad shvati što mu se nalazi na kraju vilice.
William S. Burroughs, Goli ručak ( The Naked Lunch,copyright 1959. by W.B.),Uvod, Pismeno svjedočanstvo o bolesti
Novac je sam po sebi nešto što opterećuje čovjeka, ovisnost o njemu je gora od ovisnosti o heroinu…To je ona “tlaka” koja nas muči sve vrijeme, a nitko ne postavlja pitanje o toj ovisnosti./…/S.S.
Novac je gora ovisnost od ovisnosti o heroinu, Dnevni list, Interview (razgovor Vesna Hlavaček sa SS/JH,u povodu izložbe-instalacije “Neću” u Galeriji Zvono,Sarajevo,BIH)
EKSPOZICIJA
“Junk” je radikalni simbol Potrebe za one koji nisu toliko plitki pa da misle kako Old Bill Burroughs nije kadar misliti ni o čemu do o drogi, a Marx dublje od opijuma (“opijum za narod”, naravno). Tako i “začin” što ga proizvodi “crv” s SF – planete Dune, “predmet” žudnje i globalnih (svemirskih, jasno) ratova. Novac, Kapital, Junk, Rad, Bolest, Vlast, Slast, Birokracija & Užitak! Despotizam. Dominacija, superordinacija/subordinacija. Oružje – Umjetnost. Glava – Srce, Lice – Meso, Tijelo (s ili bez organa, BwO – A.Artaud – Deleuze/Guattari) – odijelo… Svjetlo – Tama, “Umjetnost u tami” (Thomas McEvilley,Ibid.Artforum, summer 1983.)… Radikalno, strasno, okrutno, tvrdoglavo istrajno seciranja te traumatske jezgre kako “markizdesadovske” aristrokracije, birokracije, Prirode/Boga, morala/kulture i njihove istine-laži, dobra – zla, tako i društvenih “poredaka” kapitalizma/socijalizma/komunizma / postkomunističke tranzicije, s njihovim ideologijskim eshatologijama i supripadnim “oštrim rezovima” i “kratkim rezovima”, sa short-cuts/cut–ups , s hibridima i “kolažima” istih u nesvjesnom i svijesti stvarnih ljudi “od krvi i mesa”, vraćenih u bazu, na “underground” fundamente bolno krvave ili pak beskrvne “gole” egzistencije (makar “do koske” ogoljene i izbijeljene od zuba vremena!) – zajednički su i Svenu Stilinoviću i bratu mu Mladenu, i “unutar” i nezavisno od skupnog djelovanja Grupe šestorice autora.
No Sven je ipak jedan jedini, prirodno. Jedan jedini sam stiže na cilj (S. Kierkegaard, Max Stirner). To je pravi, eminentno “viteški” zadatak artista Svenova kova. Jer gomila je laž, a “novac je gora ovisnost od heroina “!
/ RI-ZG CONNECTION /,
“Mesnu”, “krvavu”, akcionističku, performersku i “šamansku” stranu “umjetnosti u tami” (Th. McEvilley) u Rijeci su od sredine ili kraja 70-ih, te ranih 80-ih započele prakticirati neke markantne individue, iznimke (Kierkegaard, Strah i drhtanje), u prvom redu Zlatko Kutnjak – koji je za studija slikarstva na zagrebačkoj ALU počeo djelovati i na tamošnjoj konceptualno – akcionističkoj sceni, u neposrednoj interakciji i komunikaciji s ključnim protagonistima tog segmenta suvremene hrvatske umjetnosti (Grupa šestorice autora, Molnar, Vincek, Gudac, Delimar Vlasta i ini), a uskoro potom i jake snage supkulturne (punk, novorockovske, “novovalne”) riječke scene (Paraf, Termiti, Strukturne ptice, Grč i ostali) snažno povezane i s razvojem “priče” o Klubu Palach kroz 70-80-90-te, u čemu će i Sven Stilinović od proljeća 1999. intenzivno sudjelovati, nakon što se akcent s “rock-a” premjesti na umjetnost, Contemporary Art, čemu sam,pak, osobno pridonio angažiravši se od 1997.na artikulaciji artističko – akcionističkog temelja i programa Galerije OK MMC d.o.o., u razdoblju jačanja svijesti “novih riječkih umjetnika” o potrebi za umjetnošću performansa, te za medijskim umjetnostima i ozbiljnijom interakcijom / interferencijom s “dominantnim”, “elitnim” kulturnim institucijama u ovome gradu, s kojima sam ja, eto, imao “neka posla” od 80-ih godina nadalje (kao kustos u Modernoj galeriji aka MMSU).
Otkad se svjesno i samosvjesno “bavim” likom & djelom Svena Stilinovića,ha? Pa, danas mi se čini da se nekako “znamo” odvajkada, barem od vremena “beat generation” i “underground” previranja 50-ih, 60-ih, to jest “od rođenja” – kad nam je otprilike istodobno temeljito dozlogrdio mainstream poredak vrednota, “odgoja & obrazovanja”, “ćudoređa”, “društvenog sistema”, čega sve ne? Tešku karmu i dharmu (lutalice, prirodno), kao “teške čizme na nogama slobode” ( Z.Š.Zoff, Grč ), uz lagano-anarhoidni crveno-tamni grč (eng.: cramp!) u srcu, mozgu i udovima, iskusili smo još u “pionirskim” danima, praveći rane, rane radove i subverzivne proto-konceptualne akcije (neprilike) svojim bližnjima/daljnjima od prvih koraka, a i ranije, od prvog batrganja, koprcanja za prenatalnog body – artističkog razdoblja, ne? Potom slijedi prvi krik i bijes (Sound and Fury, Besi, Bjesovi…). Sred iskušenja prijelaznog razdoblja iz petoljetke u petoljetku, iz socijalizma u perestrojku,a ne “komunizam”, u “demokratski preobražaj” nakon decentraliziranog “socijalizma-s-ljudskim-licem”, u ratno-domoljubnu Tranziciju u postapokaliptički kapitalizam, u EU, NATO i New World Order; napokon, u Globalizaciju, kako li su sve to već okrstili? Bez šale, za neke Svenove rane radove (one dostupne preko publikacija, medija…) znam od 70-ih i 80-ih, a naročito su mi se zarana urezali u memoriju, čak i svijest, svi oni radovi na kojima su se bili pojavili revolveri. Od onda znam da postoji i to radi neki tip imenom Sven Stilinović. Da, baš revolveri. SS-ovi, ne “esesovski”, Apage Satanas! S time, u stvari, svi mi “imamo posla” od kolijevke pa do groba (ma tko danas ima para za “grob”, valjda za piramide, sarkofage, mauzoleje, što li!?), u biti (“ubiti”) već prednatalno (“u majčinoj utrobi”, lirski rečeno). Kao što reče stari Cioran: kao mali igrao sam nogomet s ljudskim glavama. U stvari, “ništa drugo ni ne radim cijeloga života”. Tako da je naš – Svena S. i mene – prvi stvarno “poslovni” susret u poratnoj Rijeci, 1998., 1999.godine, za Art kluba Gal i Retrospektivne izložbe Grupe šestorice autora u Galeriji Kortil, za moga kustoskog bavljenja pregovorima Muzeja (MG aka MMSU) oko odabira i otkupa njihovih djela, kojima je fundus notorno oskudijevao, na moj (telefonski) poziv njemu u “Gal” na susret i dogovor (putovao je odnekud nekamo), bio nešto poput ponovnog susreta i prepoznavanja veterana iz vremena “Divlje horde” (The Wild Bunch).
Prije tog susreta već sam temeljito ubio u pojam kulturnu i pristojnu čitalačku javnost (a bogme i tajnost, NN-cenzore iz Nadgradnje) hrpom što objavljenih što neobjavljenih tekstova s mračnim lajtmotivima i tamnim prizvukom (Joy Division, Grč, takve životinje, hm?) već u naslovima tipa Estetika šutnje i stilovi radikalne volje na riječkoj sceni (Rival, kasne 80-te,rane 90-te), Umjetnost & smrt (Dometi, 1993.), te, osvježeno još crnjim “bojama” i tonovima, Umjetnost & smrt & drugi ogledi 1990 – 1997. Dobro sam se time “zakrvio” s pozitivno/podobno/humanoidno – lirskim “dobrim ukusom” tzv. elite (pošto je to bilo puno prije stilske epohe “Kazalište Oliveru Frljiću & Narodu” i “Turbofolka”), što je savršeno korespondiralo s već započetim programom Galerije OK (MMC, Palach), sezone ’98, pa ’99 i sa surovim (Artaud, Gurdjijev!) geometrijsko-krvožednim susretom o kojem upravo pišem. Tako je počelo. Neki otkupi su uskoro realizirani, a Svena smo “usput” uključili u MMC-ovo “Poduzeće u kulturi” koje je oformilo Stručni savjet Galerije OK, čiji je osnivač, vlasnik i direktor Damir Čargonja Čarli već bio “hodajuća legenda” za mlađu supkulturnu populaciju. Kao “tim” doveli smo Vlatka Vinceka (recentnog, ’99.), Sven je u proljeće izveo “Geometriju krvožednosti”, a već tog ljeta, “nostradamusovske” 1999. (a ne ljeta 2000., kad smo prvi put krenuli na Goli otok!) Sven i ja smo osvanuli u Dubrovniku; Tri krvožednosti, performans s klanjem janjca (dokumentacija je sačuvana, u fundusu MMSU ) izveden je astronomski i astrološki precizno za totalne eklipse, pomrčine sunca, točno u podne dne 11. kolovoza 1999., kad je nebom i zemljom vladao veliki križ fiksnih, kad je “Veliki Knez Terora” sišao s neba, a Mars, bog terora, rata, militarizma, krenuo “sretno da vlada” (Nostradamus, Centurije). To je jedina godina i “sezona” eksplicitno navedena u Centurijama. Lako je provjeriti. Ne događaju se takve konstelacije a ni performansi svakoga 11. kolovoza High Noon/Točno u podne. Žrtva je pala. Sunce je, na kraju, izišlo iz sjene, ptice su pevale Aleluja (EKV), svijet je (bio) spašen. Radujte se, narodi! EU & NATO se dogodi. S blago obogaćenim Uranom bačenim u Jadran. Catch 22 (11 x 2). A potom, nedugo potom, nakon par potresa, laganih katastrofica, i Twins, “11. 09.”, s vremenskom diletacijom, mjesec, godina-dvije, manje-više, pod vidom vječnosti (Spinoza, Etika).
/*Ibid. Katalog izložbe “Inovacije – Akvizicije / Innovations – Acquisitions/ Suvremeni hrvatski umjetnici / djela iz fundusa / Contemporary Croatian Artists – Holdings’ Artworks,MGR-MMSU, kat.broj 200 / Catalogue no. 200 /,Rijeka 2002.
SVJETLOPISI, SVJETLO / TAMA
U podzemno – ponornom temelju/bezdanu Umjetnosti u tami nalaze se, naime, i neki ključni momenti, ingredijenti i “pasije” Svenovih artističkih preokupacija, zahvaljujući kojima je na prijelazu iz 90-ih u III. milenij bilo moguće radikalizirati i razviti specifično shvaćanje umjetnosti i istine, nerijetko u neizbježnom konfliktu s ortodoksnim akademsko – palanačkim predrasudama o svemu, pa tako i o Lijepom – Dobrom – Istinitom (kalokagatia), o “dobrom ukusu” i o “moralu”, ethosu umjetnika/-ice. Što li bi imao, trebao biti “zadatak” umjetnika u građanskom društvu, kakvo već jeste? “Što je čovjek, a trebao bi biti čovjek”,hm, hm? U posthumanoidnom, propalom nazovi-društvu “hodajućih mrtvaca”, primjerice? U kojem se pitamo Sanjaju li androidi električne ovce? (Philip K. Dick) Ili pak, u jeku “Historije i utopije” (E.Cioran), obnove interesa za “tamne” antičke misterije, obrede i navade, od “rastrzanja” i svetog orgijanja i kanibalizma do Leng Tche “milosrđa” u krilu kineske kulture,civilizacije, čime se Sven posebno lucidno “pozabavio”? (o čemu više u prilogu “Leng Tche”). Što je kultura, što je/nije moralno/normalno u dimenziji “Kanibalskog poretka” (J. Attali) ili u svijetu “Homo sacer”-a (G. Agamben)? Kakav je “Duh terorizma” (J.Baudrillard) i zašto je takav, što mu je “razlog”, ukoliko ima rezona? Pakao moći, Power Inferno (J. Baudrillard)! Što je “ispravna” percepcija, istinit prikaz odnosno istina prikaza, na primjer u fotografiji, kolažu, slici, tekstu? Što je s rascjepom slika/riječ, pismo/glava? Kakvo je tu eventualno jedinstvo, kopula neka, “niti pismo niti glava”, crta između Da – Ne? To su pitanja kojima se S.S. bavi i kad “puca” i kad “slika” (kad je “nostalgičan”, parafraza S.S.), i u kolažima i u performansima (Umjetnost je u srcu stvari, Umjetnost je između oštrice noža i srca), kad spaja srce – glavu. Kad govori o “Neću” i djetetu.
“Izložio sam rukom i pisaćim strojem ispisanu riječ “neću” na četrdesetak listova papira i fotografiju, davno snimljenu, na susretu umjetnika u Balama, pojašnjava Stilinović.” / Dnevni list, specijal, Novac je gora ovisnost od ovisnosti o heroinu /
Why not? Nema:zašto! Neću,i gotovo, veli S.S. Točnije, “djetinje”, s tvrdim Č, ne “ć”: vidi naslovnicu monografije “NEČU” (DAF, Zagreb) Svena Stilinovića.
Ja sam davne 2000-te jedan od više svojih tekstova o putu – meditaciji na temu Goli otok naslovio “Radije ne bih – ili – Melvilleov Bartleby na uzburkanom moru društva” (napisano 20.11. 2000.). U Svena se to famozno Bartlebyjevo “Radije ne bih” (“Bartleby”, H. Melville, 1853.,prev.GZH,1988.; “Moby Dick”, H.Melville, 1851.) radikalizira u djetinje “Neču”. Dijete Heraklita Mračnog, Nietzscheovo Dijete, “sveto kazivanje” DA/NE, a ne “dijalektika” hegelovske “sinteze”, kojoj Kierkegaard suprotstavlja kontingenciju Da/Ne, egzistencije, Iznimke, izbora. Svijet je od Singulariteta i Velike eksplozije čista kontingencija, ne “razum”,ne “svijet-pojam” niti “racionalno” mnijenje o ma čemu. Ni divlja horda, The Wild Bunch, nije racionalna. “It’s nature!”, jedna je od omiljenih Svenovih “konstatacija”. Hoću/Neću, jedno DA i jedno NE. Svenovu fotku, opremljenu umetnutim kalašnjikovima (rad “The Wild Bunch”) Zlobec je svojedobno pokazao kao dio instalacije na izložbi “Much too much” (UP, T. Milovac), a Vlado Martek uvrstio među “Neprilagođene” (Misfits), kao jednu od ilustracija u tekstu objavljenom u “Životu umjetnosti”.
Postoji jedna ista dionizijska dubina, ne “crta”, ne “žilet-žica”, i u Svenovim fotokolažima i u performansima s janjcem, janjetinom, mesom, srcima, i u konceptualnim radovima s mecima, revolverima, kalašnjikovim; sve do sinteze u projektu “Leng Tche”. To je srodno po smislu radikalnim “sparagmos” (rastrzanje, komadanje) obrednim praksama od antike do “modernih” kultura Tibeta i “moderne” Kine, s određenim ekstatičkim, iskustveno – spoznajnim pretpostavkama i intencijama. Ima novije i suvremene poveznice s nekim “ekstremnim” europskim i američkim akcionistima i performerima od 50-ih nadalje, na koje, s referencijom na bliska McEvilleyeva povezivanja fenomena, praksi i protagonista, valja uputiti i kad je riječ o Svenovu umjetničkom profilu, credo i habitusu: Yves Klein, Chris Burden, Carolee Schneemann, Orgies Mysteries Theatre, Wiener Aktionismus (Hermann Nitsch, Otto Muehl, Guenter Brus, Rudolf Schwarzkogler, Paul Mc Charty, Alexander Brenner, te Raša Todosijević, Marina Abramović, Vlatko Vincek i neki drugi predstavnici Nove umjetničke prakse, da ih ne nabrajamo). Svenu Stilinoviću iskonska potreba za ponorima i visovima Velebita, instinkt za vlastitu ukorijenjenost u “zemlji”, vlastita “osobna mitologija” (Harald Szeemann) uz sposobnost za crpljenje poruka iz prahumusa i prasubjekta kolektivnih iskustava opstanka, ma koliko odan “ulici”, urbanom životu i “spleenu”, daje posebno, samo njegovo mjesto u areni suvremene hrvatske umjetnosti.
II.
LENG – TCH’E
2013 – 2016
Tortura od stotinu komada i Georges Bataille samo su odgovarajući avangardno – disidentski komparativni materijal za polagani pristup konceptu zidne fotoinstalacije postkonceptualnog umjetnika Svena Stilinovića.
Godine 1905. mladi su psihijatri Adrien Borel i Georges Dumas posjetili Kinu. Za vrijeme te posjete Kini, Borel a možda i Dumas svjedočili su činu egzekucije jednog čovjeka putem specijalnog oblika mučenja odnosno, da upotrijebimo tehnički termin, Torture od stotinu komada (engl.: The Torture of a Hundred Pieces). Borel je snimio nekoliko fotografija tog užasnog postupka i objavio ih u knjizi (psihološkom ogledu) 1923. godine. Jednu od tih strašnih fotografija onoga što je tamo na vlastite oči vidio Borel je kao psihoanalitičar pokazao svome pacijentu Georgesu Batailleu (koji je tad imao jedva 28 godina), slavnom nadrealistu – disidentu, velikom štovatelju Antonina Artauda i njegova kazališta okrutnosti. Prema Batailleovoj tvrdnji u djelu “Erosove suze”, ta je fotografija odigrala odlučnu ulogu u njegovu životu, sa značajnim posljedicama po svekoliko razmišljanje i djelo. S pomoću uporabe nekih yoga – tehnika (Bataille je poznavao i prakticirao yogu, tantrički budizam, lamaizam, kao i kršćansku mistiku, i što sve ne pri tom!) i uporne meditacije o toj fotografiji i snimljenom prizoru (Tortura, Kina, 1905.), on je – tvrdi – dospio u takvo ekstatično stanje koje, uvjeren je, korespondira sa stanjem svijesti žrtve s te danas slavne snimke. Tako je iskusio smrt boga/čovjeka u potpuno “ogoljenom” izdanju, poput inih značajnih “kritičara uma” među suvremenicima, na čelu s Foucaultom. Na tragu starijih preteča, temom “spore smrti” bavi se naš multimedijalni umjetnik i performer Sven Stilinović.
On nam prezentira slijedeću staru informaciju odnosno jednu “plemenitu”, “milosrdnu” carsku odluku, preinaku jedne davne-ne-tako-davne “previše surove” presude: “Mongolski kneževi zahtijevaju da imenovani Fou – Tchou – Li, kriv za smrt princa Ao-Han Onana, bude živ spaljen, ali car nalazi da je takvo mučenje isuviše okrutno, pa ga osuđuje na “leng –tch’e”: polagano umiranje to jest siječenje tijela na komade. Neka tako bude. “Ova milostivome Caru milija vrsta torture potječe od mandžurske dinastije (1644. – 1911.). Postoje fotografski snimci pojedinih faza te tankoćutne procedure. Da se ne misli da je Markiz De Sade pretjerao s imaginiranjem načina torture u “120 dana Sodome”. Ili pak Artaud s idejama iznesenim u manifestima za Kazalište okrutnosti. Stavljajući u isto polje percepcije “ready-made” fotografiju (reprodukciju, naravno) određenih faza priprema/mučenja i uvećani metak – znak metka, koji motiv je često konceptualno elaborirao i preispitivao tijekom više desetljeća (dva elementa zidne instalacije) s fotografijama vlastitog lica odnosno komada mesa kojima je lice prekriveno, Sven Stilinović suočava promatrača sa šokantno rascijepljenim “izgledom” čovjekova “lica” svedena na ne-ljudski mesnati “objekt” iza kojega se ne vidi “lice”. Kakav je Bog, pošto je TO “stvorio prema vlastitome liku”? Vjernici bi upali u jako tešku i opasnu teološku raspru (zbog kakve i sličnih su tijekom povijesti kršćanstva brojni ne samo simbolično već i doslovno – ostali bez glave). Stoga se držimo antropologije. A umjetnik samo ukazuje na uznemiravajuću podvojenost / rascjep u realnim i fantazmatskim “slikama” koje bi da predočavaju “mimezis” suštine čovjekove egzistencije i prakse. Kao što je zapisao Artaud u Prvom pismu (1932.) o okrutnosti (Kazalište i njegov dvojnik), ta i “najobičniji filozofski determinizam, s gledišta našeg postojanja, predstavlja jednu od slika okrutnosti”.
Radovi Svena Stilinovića konceptualno variraju i iznova ispituju umjetnikove ranije performanse, instalacije, fotografske i tekstualne radove izvedene i u organizaciji MMC-a, od ciklusa “Geometrija krvožednosti” do radova na FONA-i, te Art festivalu na Golom otoku, razvijane od devedesetih do 2008. godine (FONA 2007: ART AND CRIMINALITY; 2008.: UNIDENTITY). Uz vizualni dio slijedi tekstualni (citati Buddhe, Freuda, Bataillea, Baudrillarda, Hawkinga):
II./
1. “Pretapanje” / Rodio mi se okov. – Buddha;
2. “Čuvar” / Umjetnost je svuda zato što se umjetničko djelo nalazi u srcu stvarnosti. – Jean Baudrillard;
3. “Nisam ni crven ni crn jer ljudi treba da su boje mesa.” – Sigmund Freud;
4. “Posvećenje”/Nered se povećava s vremenom zato što mjerimo vrijeme u smjeru u kojem se nered povećava. – Stephen Hawking
Kroz cijeli rad provlači se “crvena nit”, kao srčana aorta, specifičnog “s-stilinovićevskog” iščitavanja Batailleovih misli: Gdje i ništa nema značenje/krvožednost razaranja/približavanje smrti/zamjetljiva smrt/Umjetnost je između oštrice noža i srca/… /. Ljudski svijet, nastao poricanjem animalnosti, ili prirode, poriče sama sebe i u tom novom poricanju nadilazi se, ali se ipak vraća na ono što je najprije porekao. Danas žrtvovanje izlazi iz polja našeg iskustva: u nedostatku njegove uporabe moramo se osloniti na uobrazilju. Ali mada nam samo žrtvovanje i njegovo religijsko značenje izmiču, mora nam biti bliska reakcija vezana za prizor koji je ono pružalo, osjećaj mučnine./…/ Georges Bataille, Erotizam, Suze Erosove (Les Larmes d’Eros, 1961.)
Ova izložba zahtijeva zrelost, ozbiljnost i odvažnost od promatrača, po mogućnosti ravnu onoj s kojom se tibetanski upućenik u CHOD – obred suočava s prizorima smrti i rasapa, a mladi Bataille s fotografiranim prizorom kineske torture iz 1905. godine. Nije “preporučljivo za mlađe od 18 godina”, kako bi to lapidarno izrazili cenzori, “humanisti” i oprezni pedagozi.
#Branko Cerovac #kolaž #riječko razdoblje Svena Stilinovića #Rijeka #Sven Stilinović
