Kada bi zidovi pričali. Upravo to se zapitala redateljica filma Mascha Schilinski provodeći ljetni odmor s koscenaristicom Louise Peter na ogromnoj farmi na sjeveru Njemačke, koja je kasnije poslužila i kao glavni protagonist filma „Gledati u sunce”. Ogromna kuća, koja je poslužila kao okosnica filma, ostala je netaknuta posljednjih pedesetak godina, a znatiželja i pitanja o povijesti prijašnjih stanara nametala su se sama po sebi. Dodatan poticaj za (kreativno) istraživanje donio je pronalazak, za to vrijeme neuobičajene, fotografije triju služavki koje gledaju izravno u kameru.
Tko su te žene? Dijelimo isti prostor i naizgled se ništa nije promijenilo, a opet jest. Potaknute time, odlučile su istražiti koliko se moglo o povijesti tog kraja, a ono što ih je posebno zaintrigiralo bili su dječji zapisi. Zapisi koji su djelovali idilično, no iz kojih bi svako malo iskočila i uznemirujuća rečenica poput: „Služavku se najprije mora dovesti u red da ne predstavlja opasnost muškarcu.” No, jasno je da se u detalje nije pisalo o tome. Držalo se pod velom tajne. K tome, mnoge žene u to doba nisu niti znale pisati. Njihove sudbine ostale su neispričane.
Posebno je tragičan zapis služavke koja je svoj život sumirala rečenicom:
„Zapravo, nizašto sam živjela.”
Što je autoricu dovelo do onog bezvremenskog pitanja: koliko nas tek puko preživljava, umjesto da živi?
Tim i još mnogim pitanjima prolazimo kroz film koji djeluje poput kaotičnog, nelinearnog kućnog videozapisa koji se proteže kroz stoljeće na spomenutoj farmi. Mada pratimo čitave obitelji koje su kroz godine prolazile mahom nesretne trenutke, poseban naglasak stavljen je na sudbine četiriju djevojčica, adolescentica i onih na samom pragu odraslosti: Alme, Erike, Angelike i Lenke. Pratimo bogate, intimne unutarnje svjetove djevojačke mladosti, koji su oduvijek nepromjenjivi. Znatiželja, buđenje seksualnosti, otkrivanje vlastitih identiteta i sanjarenje snažno su i konstantno prisutni. No, mogu li se izboriti s nemilosrdnim patrijarhatom, šovinizmom i gušenjem? U pitanje dolaze ne samo djevojački snovi, već i samo bivanje, puko preživljavanje.
Podsjećajući tematski, a posebno atmosferično, na filmove poput „Samoubojstva djevica”, „Sati” i „Piknika na Hanging Rocku”, Schilinski nam daje uvid u mračnija stanja djevojačkog uma, razmišljanja i postupaka prisutnih od najranije dobi. Odrastajući blisko uz traume, a često bivajući njihovim metama, sanjarenja o smrti obuzimaju djevojke.
Sjetimo se upravo iz spomenutih „Samoubojstava djevica” scene u bolnici nakon Cecilijina neuspjelog pokušaja suicida:
Doktor: Zašto si ovdje, dušo? Ne možeš još pojmiti koliko težak život može biti.
Cecilia: Očito je, doktore, da nikad niste bili 13-godišnja djevojčica.
Iako poglavito obuzete vlastitim borbama, djevojke, promatrajući obiteljsku dinamiku, shvaćaju da s godinama problemi ne jenjavaju – dapače. Bilo da je riječ o majkama koje šutke trpe ponižavanja i vlastite traume, sestrama čiji će životi biti prerano ugašeni ili služavkama koje su, kako su i same rekle, živjele nizašto.
Uz toliko tuge i nesreće, nije ni čudo da često vizualno imamo dojam kako kamera promatra naše protagonistice poput duha, a one, pogledavši izravno u nju (poput služavki s početka teksta), traže međusobnu podršku i razumijevanje.
Film je zasluženo osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu prošle godine te je imao čak osam nominacija na nedavno održanim Europskim filmskim nagradama. Da je riječ o uistinu posebnom ostvarenju koje će, unatoč teškoj tematici, zasigurno tražiti pokoju reprizu, uvjerite se u četvtrtak, 29. siječnja, u Art-kinu u 17 sati.
Istaknuta fotografija detalj iz filma Gledajući u sunce
#Art kino #Gledajući u sunce #Louise Peter #Mascha Schilinski
