Prošloga tjedna, točnije 28. svibnja, u Galeriji Kortil otvorena je izložba „Antropocene Art“. Realizirana u sklopu međunarodne manifestacije Glowing Globe, ova popratna izložba već šestu godinu zaredom predstavlja domaće te inozemne umjetnike i umjetnice koji u svojim umjetničkim praksama gravitiraju prema inovativnim medijskim i kulturnim tendencijama. U kustoskoj koncepciji Ivane Lučić i Ingeborg Fülepp, ovogodišnje izdanje izložbe tematizira, ali i propituje antropocen, odnosno period čovjeka – trenutačnog geološkog razdoblja u kojemu su ljudske aktivnosti postale toliko dominantne da utječu na samu klimu i ekosustav planeta. Iako naziv nije još službeno priznat, zadnjih 80 godina ljudskog postojanja neosporno je utjecalo na prirodu, zasad, jedinog nam planeta. Nuklearna testiranja, industrijska poljoprivreda, promjene u globalnoj klimi, kontinuirano izumiranje biljnih i životinjskih vrsta; samo su neki od faktora za koje se smatra da su zaslužni za početak kraja holocena – međuledenog razdoblja koje traje preko 10 000 godina i koje se približava svome završetku.
Na izložbi je predstavljeno šest umjetnica, odnosno umjetnika navedenih abecednim redoslijedom: Linaá Pulido Barragán, Nika Erjavec, Mihael Giba, Manuela Pauk, Davor Sanvincenti i Ana Sladetić Šabić. Nove i inovativne umjetničke prakse, razmišljanja i (subjektivne) percepcije realizirane su u rasponu medija od keramike, serigrafije, stereoskopske fotografije, interaktivne kinetičke te internetske i VR prostorne instalacije. Krenimo redom.
Umjetnica Linaá Pulido Barragán predstavila se radom Qualia (Interaktivna VR instalacija, 2023.) u kojemu uz pomoć filozofije uma preispituje ljudsko poimanje stvarnosti. U radu, glavni je fokus stavljen na doživljaj ljudske percepcije svijeta, te kako je ta percepcija definirana kroz osobna iskustva. Koje je to životno iskustvo zbog kojega doživljavamo „plavost“ plave boje? Ili je to osjet, onaj „osjećaj“ duboko u nama koji nam govori da pojam koji subjektivno percipiramo kao plavo, zaista i jest plav u svijetu oko nas? Rad poziva promatrača na spoj sa stvarnošću, onom koja dolazi iz subjekta i onom iz vanjskog svijeta. Da sve ne ostane u granicama virtualne realnosti, umjetnica je intervenirala na VR naočale, te od suvremenog uređaja napravila krunu koja asocira na ceremonijalne maske kakve su koristili plemenski druidi i šamani u svojim potragama za istinom.
Pitanje urbanih krajolika, odnosno napuštenih arhitektonskih zdanja u kojima se svakim danom sve više gubi trag ljudske prisutnosti, područja su interesa umjetnice Nike Erjavec koja se predstavila radom Third Landscape (interaktivna intermedijska instalacija, 2021.). Zanemareni od investitora ili potrebe za njihovom funkcijom, napuštena gradilišta i ruševne zgrade postale su epicentrom novog biljnog ekosustava. Domaće i invazivne vrste, sjedinjene u ograđenom prostoru bez nadzora komunalnih službi, prepuštene su nesmetanom razvoju stvarajući kontrast s normama gradskih parkova i ukusima privatnih okućnica. Instalacija od tri segmenta formirana je od raznih svakodnevnih predmeta i biljaka koje je Erjavec pronašla tijekom istraživanja spomenutih prostora. Odbačeni artefakti ljudske potrebe, grane, cvijeće, elektroničke komponente starih uređaja… ukomponirani su u jedinstveni umjetnički koncept/kontekst koji reagira na ljudsku prisutnost. Naime, kada se posjetitelj približi instalaciji ona počne vibrirati, što dovodi do lagane vrtnje oko njene osi – pomak/kretnja, te paralelno ispušta srednje iritantni zvuk. „Treći prostor“, onaj zaboravljeni, oživio je i ukazuje nam na svoju prisutnost iako je ignoriran.
Vizualno upečatljivu instalaciju Prisutnost/Presence (Web i prostorna instalacija, 2024.) predstavio je umjetnik Mihael Giba. Kako se navodi u popratnom tekstu izložbe: „Autor je osmislio web-aplikaciju koja koristi brojeve iz IP adresa posjetitelja web-stranice kako bi u stvarnom vremenu generirala gradijentne animacije u RGB sustavu boja.“ Sinergijom numeričke vrijednosti IP adrese posjetitelja i sustavom boja koji se očituje u vizualnoj slagalici predstavljeno na više televizora, dobiva se umjetnička instalacija u kojoj posjetitelji direktno sudjeluju u formiranju novog slijeda boja koji će biti prikazan. Veza između fizičke osobe i umjetničkog rada omogućena je skeniranjem QR koda, čime umjetnik briše granice između digitalnog i fizičkog prostora.
U zasebnoj prostoriji smješten je rad Život pod velikim pritiskom (prostorna instalacija, keramika, engobe, fotoluminescentni pigmenti 2022./2023.) Manuele Pauk. Skulpture morskih puževa osvijetlile su zamračenu prostoriju oponašajući sposobnost bioluminiscencije koju pronalazimo kod određenih životinjskih vrsta. Obitavajući na velikim dubinama pod visokim pritiskom, ovi mekušci pokazuju iznimnu sposobnost prilagodbe i preživljavanja u uvjetima koji su ljudima nezamislivi, ukazujući na morsko dno kao jedno od najpogođenijih područja ekološkom krizom. Skulpture koje vise sa stropa, napravljene su od terakote te obojene engobama i luminiscentnim bojama – rad je moguće vidjeti i na svjetlu, ali do pravog izražaja dolazi kada je osvijetljen plavim svjetlom. Rad ukazuje na različite perspektive pri odabiru životnog konteksta, te kako se trebamo obzirnije odnositi prema tuđim staništima, dok kroz sintagmu naslova rada, umjetnica ukazuje na dualizam „života pod pritiskom“ kako onog ljudskog, tako i životinjskog.
Davor Sanvincenti posjetiteljima pruža mogućnost putovanja kroz vrijeme realiziranog s pomoću medija fotografije i tradicionalne optike. Rad Looking over separate distances (Multimedijska instalacija: fotografija, žarulja, postolje, drveni 3D preglednik slajdova, 2014.) kombinira pronađenu stereoskopsku fotografiju koja izvorno prikazuje scenu vojnog logora s vojnikom u prvome planu, te drvenog preglednika slajdova koji je umjetnik izradio po uzoru na sto godina stare fotografske aparate. U trenutku kada posjetitelj gleda kroz objektiv „fotoaparata“, direktno preko žarulje, pred njim se pokazuje ista kompozicija fotografije – samo umjesto vojnog logora sada je tu prisutno more. Omogućen je povratak u alternativnu prošlost u kojoj umjesto ratnih razaranja i vojne infrastrukture dominira netaknuta priroda. Zanimljiv i domišljat način korištenja „stare“ tehnologije u svrhu suvremene umjetnosti, čime je postignuta relacija s čovjekovom destruktivnom naravi i suvremenim ekološkim problemima.
Rad Zeleni čovjek (sitotisak na papiru, električna boja na pleksiglasu, dodirna ploča, zvučnici, 70 × 200 cm, 2019.) predstavlja opsežan istraživački rad umjetnice Ane Sladetić. Kako je navedeno u popratnom tekstu:„Interaktivna serigrafija vodoravno položene ljudske siluete – plutajućeg, levitirajućeg čovjeka «zaštićenog» u prostoru, ispunjena je krvožilnim sustavom i «ukrašena» stiliziranim uzorkom zelene alge. Otisnute crne linije na zaštićenom «oknu» pleksiglasa linije su glasa, nečujnog glasa provedenog istraživanja.“ Umjetnica u ovom radu prenosi vlastitu siluetu prekrivenu invazivnom algom problematizirajući potrebu za razmjenom informacija i društvenim zajedništvom te postavlja pitanje uloge znanosti i njezina značenja u Hrvatskoj i svijetu. Temelj rada pronalazimo u apstrahiranim elementima poput: čovjek – onaj koji je okružen zagađenjem, ali koji istovremeno i zagađuje, linija – kao glas otkrivanja (interaktivni trenutak se događa upravo kada se dodirne jedna od linija), krvožilni sustav – simbol čovjeka, ali i prirode/vodenog ekosustava devastiranog algama koje se nekontrolirano šire i prekrivaju svaki komadić dostupnog tkiva, kao što recimo ljudsko djelovanje zagađuje morske i riječne površine. Umjetnica također upućuje i kritiku atmosferi unutar znanstvene te umjetničke istraživačke prakse, gdje prisutnost invazivnog, kompetitivnog i toksičnog stanja pokazuje dominantno lice homo sapiensa.
Unazad posljednjih šest godina, Riječanke i Riječani kroz manifestaciju Glowing Globe i njezine popratne izložbe dobivaju uvid u trenutačne vizualne tendencije koje se isprepliću između nacionalne i međunarodne scene. Nove i inovativne prakse, suvremeni mediji te novi načini izražavanja zauzeli su izložbeni prostor galerije Kortil, u nadi, ne da zaustave proces uništenja – daleko smo od toga, već da potaknu posjetitelje na razmišljanje o čovjekovom utjecaju na okoliš, kako bi svi skupa postali možda malo humaniji.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
