Doris Dragović je završila svoj koncert za Sudamju usklično: „Hajduk će biti prvak svita!“ To je izazvalo oduševljenje svih mjesečara na Rivi. Najpoznatija splitska prostitutka (prežalosne životne priče) pok. Mare Žebon na to bi rekla: “Neš ti svita.“ Kao onomad, kad je na pitanje nekog zločestog primitivca je li istina da se jebala s cijelim gradom odgovorila: „Neš ti grada!“ U kojem se, za svoga kratkog boravka, američki bitnik Gregory Corso osjećao „kao klaun u grobu“. Što je do sada najradikalnija i najpreciznija poredba koja izražava unutarnje stanje slobodnog umjetnika u „najlipšem gradu na svitu“. Legendarna Mare Žebon je tom jednom rečenicom, izgovorenom bez razmišljanja (i zato tako duhovitom i točnom) iskazala svoj umjetnički talent u većoj mjeri (po mome neskromnom mišljenju) od većine tekstopisaca splitske estradne scene. Svakako zaslužuje skroman spomenik na nekom malom trgu u splitskom Getu. A na većem Ivan Pavao II.
Malograđanska mala svijest ne može shvatiti ni prihvatiti sparivanje jedne stare kurve i jednog starog pape, a kamoli će ovo: bez kurve ne bi bilo ni kršćanstva! Ono bi tada bilo polovično: samo Djevica Marija bez Marije Magdalene. To bi onda bila religija samo za udate i oženjene. S time se složio i jedan mladi svećenik (u laganom Armanijevom odijelu, namirisan i glatko izbrijan, s pristojnim podbratkom), koji je sjedio pored mene za rođendanskim stolom, uz more u Mimicama, sredinom 90-ih. A mi smo se, u njegovoj nazočnosti ponašali, nepodnošljivo pristojno (čitaj: licemjerno). Tek je moja skandalozna rečenica da nema kršćanstva bez kurve, koja mi je iz usta izletjela kao grom iz vedra neba, donekle normalizirala rođendansku atmosferu, nakon početne ukočenosti od šoka. Najviše je, naravno, bila šokirana slavljenica, inače dobra i zgodna umjetnica, sjajnih zelenih očiju. No, ipak od seksa nije bilo ništa, a noć je bila topla, ljetna i trajala je, zamislite, do svanuća dana. Srećom, bez Jure i Bobana.
Petar Pan i njegov otac
Koncertu „kraljice Torcide“, naravno, nisam prisustvovao (nije to moj muzički đir), nego samo izvlačenju tombole prije njega, s jednim kupljenim listićem u ruci. Nisam, nadnaravno, dobio ništa (ni brojevi nisu moj đir). S Rive sam se sklonio u obližnje kino „Karaman“, da pogledam „Michaela“, kad sam već u gradu, a među tisućama njih na ulicama i trgovima nisam vidio ni jedno poznato lice. Dobro, nisam ni u kinu, ali sam barem guštao slušajući „Gimme shelter“ i „Satisfaction“ (moj poznanik Vlado, iz projekcione kabine, uvijek pušta dobre stare stvari prije početka filma). Kino je moje dugogodišnje sklonište i pruža mi veliko zadovoljstvo smislenim nizanjem pokretnih slika na velikom ekranu (za razliku od kretanja ljudi ulicama koje mi najčešće izgleda besmisleno, naročito za praznika i nedjeljama).
Film je režirao Antoine Fuqua, s buđetom blizu 200 milijuna dolara, a Michaela Jacksona glumi njegov nećak Jaafar Jackson (i to dobro, onoliko koliko mu sliči, a sliči mu dosta). U psihološkom središtu je Michaelov odnos s ocem Josephom, ambicioznom i dominantnom figurom koja se ne libi nametanja vojničke discipline petorici svojih sinova, od kojih stvara muzički brand „Jackson five“. Mali Michael je vodeći vokal s bogomdanim preslatkim glasom, prepun ritma koji mu ne dozvoljava da drži noge na mjestu, neukrotive je energije koja pršti iz njega kao vruća voda iz gejzira. Mali je, dakle, vunderkind par excellence. Nakon očevih batina (zbog nedovoljne discipline) sklanja se u Nigdjezemsku, čitajući „Petra Pana“. Prijatelji su mu kućni ljubimci (zmija, čimpanza, ljama), ne vršnjaci. On je specijalno dijete sa specijalnim potrebama, a živi zaista samo kad je na pozornici. Nije zaista odrastao nikada, a tvornica novca počeo je biti još kao osmogodišnjak. Dobrica, velika hipersenzibilna umjetnička dušica koja se hrani Chaplinovim filmovima, mjuziklima Freda Astairea, muzičkim tv-šouima, grickajući kokice u fotelji. Imao je, dakle, idealnu unutarnju smjesu da ga umijese u jednu od najvećih pop zvijezda ikada. A njegov otac je bio glavni kuhar u toj kuhinji uspjeha pod svaku cijenu.
„U životu si ili pobjednik ili gubitnik“ – to je bio Josephov životni moto kojeg je usadio svojim sinovima. Najplodnije tlo za to sjeme je imao mali Michael pa ga je do kraja pokretala nezaježljiva želja za savršenstvom, ne samo u umjetnosti nego i u fizičkom izgledu (zbog čega si je dao operirati nos). Kada ti neki roditelj već u najranijoj dobi nametne osjećaj da nisi dovoljno dobar, onda te on ne napušta do kraja (nesretnog) života. To savršeno odgovara kapitalističkom stroju za pravljenje novca, naročito kada se radi o velikom umjetničkom talentu. Jadni Michael nikada nije upoznao ljubav žene (osim majčine i sestrine), nikada nije prerastao Petra Pana, nigdje izvan Nigdjezemske nikada nije otputovao. Unatoč golemom uspjehu, milijunima fanova i stotinama milijuna dolara on je ipak ostao Dijete koje živi u snu, sanjajući da će njegova muzika promijeniti svijet. Very sad story: svijet umjetnost ne mijenja, on ostaje uvijek isti – zmija koja sama sebi proždire rep.
Muzika Michaela Jacksona ni onda, kada je bio u zenitu slave, nije me dirala u srce, a na njegov moonwalk nisam trzao kao ni na ostale scenske vještine. Smatram ga vrhunskim produktom američkog sna o uspjehu, a njegova glazba držim da ne može izdržati test vremena na duže staze tj. da pripada 20. stoljeću, osobito 80-ima. Nedostaje joj zrelost Cohenovog i Dylanovog tipa, da bi bila za sva vremena. Neosporno je vrlo pokretljiva, ritmički bravurozna, ali pokreće najviše tijelo, dušu baš i ne. Spomenuta dvojica se na pozornici nisu gotovo ni micala, ali njihova glazba naše duše i dalje dira. To je ono što se uvijek, u svim vremenima, konta; ostalo dođe, neko vrijeme traje pa onda ode.
Sunce se opet diže
Priča o bivšoj splitskoj grupi „Sunce“ bi bila, po logici oca Michaela Jacksona, priča o gubitnicima. A počela je sjajno, nastupom na pop festivalu BOOM u Ljubljani 1974., gdje su izveli svoju 24-minutnu kompoziciju u četiri stavka „Ciklus Sunce“ i oduševili publiku koja ih je višeminutnim skandiranjem vratila na pozornicu. Stavimo tu činjenicu u realan kontekst: na festivalu su tada nastupili, između ostalih, i „Bijelo dugme“, Tomaž Domicelj, Ivica Percl, Drago Mlinarec – sve poznata imena. A onda su se na bini u hali Tivoli pojavili neki nepoznati mladići iz Splita i napravili bum! Prvi ih je prepoznao rock-kritičar Dražen Vrdoljak, također Splićanin (sada pokojni), poslao ih u Ljubljanu, a zatim se uključio „Jugoton“: idemo, dečki sa singlom pa ćemo kasnije LP! Ali, dečki su bili splitski tj. pretjerano samosvjesni svoje vrijednosti, odbili su se dizati prema zenitu korak po korak tako da ga nisu ni dosegli. Sistem to nije mogao prihvatiti, da netko (makar bio iz Splita) preskoči sve stepenice i odmah krene s albumom. Splitsko „Sunce“ je zašlo već prije podne.
Osnivač grupe, kompozitor i gitarist je krenuo svojim putom te osnovao prvu jazz akademiju u Zagrebu. Vlado Sunko, klavijaturist i kompozitor, je napravio karijeru kao zborovođa zbora „Brodosplit“, s kojim je pokupio mnoga priznanja i nagrade u inozemstvu pa i u domovini, a Srđan Jug (pjevač i tekstopisac) je nastavio pjevati i skakati po pozornici, ne kao Michael Jackson nego kao Mick Jagger. Basist Mladen Duplančić i bubnjar Goran Reić su pak u međuvremenu preminuli. I sve bi to pokrila prašina zaborava da Račić nije odlučio izvaditi taj kostur iz ormara i dati Kuštri, starom prijatelju, da posloži neki video kako bi se stvar mogla staviti na YouTube. I ja sam se dao na posao, skupa s montažerom Dinom Grčićem, jer nas je kvaliteta vrlo zadovoljna: glede muzike zarazila pa smo se potrudili da je popratimo kvalitetnom vizualnom glazbom, na bazi asocijativne montaže.
Onda se nedavno dogodila projekcija videa u kinoteci Zlatna vrata u Splitu (gdje je „Sunce“ davno i nastupalo), uz prisutnost te trojice članova grupe, i publika je bila vrlo zadovoljna: slušali su fuziju progresivnog rocka, jazza i psihodelije, klasično strukturirane kompozicije i gledali psihodelični video trip, a možete i vi:
„Sunce“ se opet diglo, ovaj put kao ponoćno. Kvaliteta njihove solarne muzike preživjela je proteklih pet decenija i možda joj je tek sada pravo vrijeme. Nisu postali zvijezde, ali su postali očevi i djedovi, ostali ljudi i ostavili dubok trag. Luzeri? Možda ali beautiful losers, kao što bi rekao Cohen. No, njihova priča jest splitska i još nije gotova: možda novo „Sunce“ opet sutonski zasja, a baš tada je najraskošnije i najljepše.
#Ante Kuštre #Doris Dragović #Kino Karaman #Michael #Michael Jackson #Split #Split connestion #Sunce #Zlatna vrata
