Posljednjeg dana 31. Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci izvedena je predstava “Kako sam naučila voziti” američke autorice Paule Vogel. Predstavu je izveo neovisni teatar „P. Vogel Heartefact fund“ iz Beograda u režiji Tare Manić, a glumilo je dvoje glumaca: Svetozar Cvetković i Marta Bogosavljević. Američka dramatičarka Paula Vogel je poznata po provokativnim temama, a ova drama je ujedno i njezina autobiografska priča u kojoj ona priča o svom odnosu sa svojim tetkom. U razgovoru s glumcima poslije predstave saznali smo da drama nije napisana sa samo dva lika već ima osim „Malecke“ i njezinog tetka i drugih likova (članova porodice) pa čak i kor dječaka koji su išli s „Maleckom“ u razred. Zamišljeno je međutim kod izvedbe da dvoje glumaca tumače sve uloge, odnosno da prvenstveno glumica koja glumi „Malecku“ ujedno glumi više uloga.
U ovoj izvedbi nema kulisa, a glumci glume praktički među publikom i postoji vrlo bliski kontakt između publike i glumaca iako nema direktnog sudjelovanja publike u predstavi.
Drama otvara pitanje pedofilije i govori o tome kako je tetak zlostavljao djevojčicu, između ostalog i u vrijeme kada ju je učio voziti. Pitanje pedofilije, koju bez ikakve rasprave treba osuditi je vrlo složeno pitanje u društvu i često su pedofili osobe koje poznajemo kao dobre i umiljate, a vrlo često i nesretne osobe. Zbog toga predstava postavlja pitanje treba li ih bezuvjetno isključivo osuditi. Pitanje zaljubljivanja u mnogo mlađu osobu obrađuje i poznata novela Thomasa Manna „Smrt u Veneciji“, ali u tom djelu glavni lik nije učinio ništa. Znamo i za istiniti slučaj Oscara Wildea koji je boravio u zatvoru radi veze s mladićem, iako punoljetnim, i koji prema sadašnjim zakonima nije učinio ništa kažnjivo. U ovoj drami se međutim ipak radi o tetku koji emocionalno uništava maloljetnicu što je za svaku osudu. Ipak „Malecka“ ne mrzi svoga tetka, a već sam spomenuo da je ova drama zapravo autobiografska priča. Autorica se sjećala svoga djetinjstva i mladosti te je više godina nakon tetkove smrti „ugledala“, prema vlastitom sjećanju, viziju svoga tetka dok je vozila auto. Tada je spisateljica odlučila da prema iskustvu napiše dramu koja je nakon praizvedbe na Broadwayu prevedena na više jezika i počela se prikazivati širom svijeta. U Hrvatskoj je bila na repertoaru u zagrebačkom Teatru ITD. U Beogradu je trebala biti i ranije postavljena, ali se nitko godinama prije nije htio uloviti ove teme. Stoga je postavljena tek prije dvije godine u produkciji ovog nezavisnog teatra.
Dvoje glumaca su briljirali u svojima ulogama te su uložili veliki trud za uspjeh ove predstave koja je prema svjedočenjima glumaca već gostovala u više europskih zemalja, a gledatelji su je titlovanu pratili s velikim interesom i u onim zemljama gdje nisu razumjeli jezik.
Odnos tetka i njegove „Malecke“ je vrlo vjerno prikazan. On njoj i pomaže da nauči voziti te joj daje korisne savjete za život, ali je i zlostavlja. Ovo je priča kako o ljubavi, tako i o nedopuštenim radnjama jer je tetak, iako zaljubljen, kao punoljetna i odgovorna osoba trebao biti suzdržan. Sam tvrdi da se zaljubio u nju i u jednom trenutku čak moli da će je oženiti i ostaviti svoju suprugu. Iako ona osuđuje njegove postupke i brani se od njega, ona ipak i voli svoga „teču“, a njihov odnos nije crno- bijeli i ne sastoji se samo od njegovog zlostavljanja. Djevojka ima i poštovanje prema njihovoj zajedničkoj porodici te ne želi da on ostavi njezinu tetku. Na kraju ona se ipak oslobađa njegova utjecaja, ali joj u životu ostaju trajni ožiljci. Njemu je propao brak, počeo je piti, te je na kraju pronađen mrtav u svom stanu gdje je živio kao samac. Njoj je ostalo sjećanje na njega sa svim pozitivnim i negativnim segmentima te priče.
Riječka publika je pozorno pratila predstavu, glumci su dobili veliki i dugotrajni aplauz. Predstava je ocijenjena ocjenom 4,82 te je prema ocjeni publike najbolja predstava na ovogodišnjem festivalu.
#31. Međunarodni festival malih scena #najbolja predstava #P. Volgel Heartefact #Paula Vogel #Tara Manić
