Grad koji skriva svoje sportske velikane: čega se mi točno sramimo?

Izložba “Najdraža Rijeka” u Muzeju grada Rijeke nije samo lijepa priča o HNK Rijeka, navijačima, kolekcionarima, dresovima, kopačkama, trofejima, uspomenama i cjelokupnoj povijesti jednog kluba zaokruženoj na jednom mjestu. Ona je, možda i nehotice, otvorila jedno mnogo veće pitanje: zar Rijeka, grad ovako bogate sportske povijesti, zaista ne zaslužuje imati svoj muzej sporta?

Ne privremenu izložbu. Ne povremeni postav. Ne komadiće memorije koji se iznesu iz privatnih arhiva kad se netko dovoljno uporan, emotivan i tvrdoglav sjeti da bi ih trebalo pokazati javnosti. Nego stalno mjesto na kojem bi se čuvala, istraživala i predstavljala riječka sportska povijest. Postojale su i postoje inicijative, ali su samo to – inicijative.

A pravo pitanje glasi: čega se mi točno sramimo?

Rijeka nema problem s manjkom sportske baštine. Rijeka ima problem s manjkom institucionalnog pamćenja. Ovdje se ima što pokazati, ispričati i ostaviti budućim generacijama, kako je to na otvaranju izložbe “Najdraža Rijeka” ponosno naglasio Dalibor Dado Hunjadi, jedan od najistaknutijih kolekcionara nogometne i povijesne memorabilije vezane uz HNK Rijeku. Dakle, ima se što pokazati, ali ne samo kroz nogomet, koliko god HNK Rijeka bio snažan emocionalni i identitetski oslonac grada.

Samo mali podsjetnik na ono što Rijeka ima ili je nekada imala. Rijeka, recimo, ima Abdona Pamicha, olimpijskog pobjednika, svjetskog prvaka i jednog od velikana sporta rođenog u ovom gradu. Ima Luciana Sušnja, europskog prvaka i jednu od najljepših atletskih biografija ovoga prostora. Tu je i Petar Radaković, nogometna legenda čije se ime ne pamti samo po golovima, nego i po onome što je značio gradu. Iz Rijeke je u osvajanje svijeta krenuo i Primo Carnera. Ne znate tko je on? Ne znate zato što Rijeka nema sportski muzej. O generacijama vaterpolista s olimpijskim odličjima da se i ne govori, a gdje su još i ljudi koji su stvarali moderno hrvatsko plivanje, poput Mihovila Dorčića, košarkaši, rukometni olimpionici poput Valtera Matoševića, Alvara Načinovića ili Mirze Džombe, odbojkašice i odbojkaši, jedriličari, gimnastičari, treneri, suci, sportski liječnici, sportski radnici i entuzijasti bez kojih sport nikada ne bi bio ono što jest. Recimo, jedan Riječanin, Fran Miholjević, trenutačno vozi Giro d’Italia, baš kao što je prije izvjesnih godina to činio i njegov otac. Imalo bi se tu još štošta za istaknuti.

Možda je netko zaboravio, ali Rijeka ima i Snježanu Pejčić, Riječanku koja je u Pekingu 2008. godine osvojila olimpijsku broncu i ostala zapisana kao prva hrvatska sportašica u samostalnoj Hrvatskoj s medaljom na ljetnim Olimpijskim igrama. U povijesti Olimpijskih igara u Pekingu ostat će zapamćena i kao sportašica kojoj je uručena prva medalja tih Igara. Ako takva biografija nije dovoljno dobar razlog za riječki muzej sporta, što bi onda trebalo biti?

A onda je tu i paraolimpijski sport. Bez njega nijedna ozbiljna priča o riječkom sportu ne bi bila potpuna. Dovoljno je spomenuti Milku Milinković, legendarnu sportašicu koja je nastupila na deset Paraolimpijskih igara i koja je u Barceloni osvojila prvu paraolimpijsku medalju za Hrvatsku. Grad koji ima Milku Milinković u svojoj sportskoj memoriji ne smije se praviti da nema dovoljno građe za muzej sporta.

Rijeka je grad u kojem se mogu otvoriti poglavlja o počecima nogometa i košarke na ovim prostorima. U Rijeci je 1873. odigrana prva nogometna utakmica na području današnje Hrvatske, ma koliko se taj podatak u službenim nacionalnim sportskim narativima prečesto gurao u stranu. Početkom 20. stoljeća u Rijeci je osnovan i Hrvatski gimnastički savez. U Rijeci je odigrana i prva službena košarkaška utakmica, 1923. godine u školi Dolac, i ma što god o tome mislili u Zadru ili Zagrebu, hrvatska košarka ima dubok i neizbrisiv riječki početak. Rijeka je prvi grad na svijetu u kojem se, zahvaljujući Jadranskom slalomu Milana Tumare 1981. godine skijalo i jedrilo na moru na istom natjecanju u istom danu. Problem Rijeke nikada nije bio u tome da nema što pokazati. Problem je što ono što ima prečesto nije znala, htjela ili mogla nametnuti kao dio nacionalne sportske memorije. Uvijek smo se nekako držali po strani. Uvijek su neki drugi bili glasniji, veći, vidljiviji. Kao da se sramimo onoga što imamo. Ili, možda još gore, kao da to što imamo ne znamo ispričati na pravi način. Zato i nemamo muzej sporta!

Stotine su tu priča iz vaterpola, atletike, sportskog novinarstva, jer bez Orlanda Rivettija, Miše Cvijanovića Cvije ili Tonka Kraljića, jedinog riječkog novinara koji je uživo svjedočio mitskoj utrci na rimskom Olimpicu kada je Luciano Sušanj otrčao u povijest, ovaj muzej ne bi bio potpun. Ali i iz školskog sporta, ženskog sporta, radničkog sporta, sporta osoba s invaliditetom… Pa čak i s kvartovskih igrališta na kojima su se kalile neke olimpijske medalje, ili iz klubova koji su danas nestali. Naravno da su tu i ljudi koji su ostali samo to, ljudi bez velikih rezultata, ali veći od njih.

Ne bi to bila samo nostalgična zbirka prašnjavih predmeta, pehara požutjelih od stajanja, zaboravljenih sitnica, pisama, razglednica, značkica, privjesaka, uspomena. Bila bi to povijest grada ispričana kroz tijelo, napor, igru, uspjeh, neuspjeh, pobjedu, poraz, kroz disciplinu, pripadanje i kroz zajedništvo. Jer sve to sport i jest. I kroz radost. Jer sport je i velika radost.

U Zagrebu postoji muzej Dražena Petrovića. Split ima svoju Kuću slave sporta. Zadar zna koliko mu znači košarkaška memorija. A Rijeka, grad koji je dao toliko sportskih priča, još uvijek nema stalno mjesto na kojem bi ih sabrala.

Možda je upravo izložba “Najdraža Rijeka” pokazala koliko je ta praznina velika. Jer kad su kolekcionari iznijeli svoje predmete, kad su se pojavile kopačke, dresovi, fotografije, zastavice, ulaznice i uspomene, postalo je jasno da memorija postoji. Dovoljno je bilo vidjeti ushićeno lice Nede Devčić. U tom jednom licu susrele su se privatna i klupska povijest: suprug iz obitelji Devčić, imena koje stariji navijači Rijeke pamte kao dio nogometne memorije grada, i otac Edoardo Radetti, jedan od osnivača Kvarnera, preteče današnje Rijeke. To su trenuci u kojima shvatiš da sportska povijest nije zaključana u arhivima. Ona još hoda među nama. Samo joj Rijeka još nije dala dom. Ostala je rasuta po ladicama, podrumima, privatnim kolekcijama, obiteljskim albumima, klupskim prostorijama i sjećanjima ljudi koji polako odlaze.

A kad oni odu, s njima će otići i ono što nije zapisano. A još bi se stiglo zapisati.

Zato riječki muzej sporta ne bi bio luksuz. Bio bi dug. Dug prema onima koji su trčali, plivali, veslali, skakali, pucali, igrali, sudili, trenirali, navijali i stvarali sportsku povijest ovoga grada. Dug prema onima koji su osvajali medalje, ali i prema onima koji nisu osvojili ništa osim prava da budu dio zajedničke priče. Riječke priče.

Rijeka se voli predstavljati kao grad sporta. Vrijeme je da se počne tako i ponašati.

Jer ako sportska povijest ovoga grada još uvijek nema svoj dom, onda pitanje više nije ima li Rijeka dovoljno za muzej sporta. Pitanje je samo: zašto ga još nema? Ili, da još jednom ponovimo isto pitanje: čega se mi sramimo, gospodo?

I za sam kraj, da ne bude baš sve kritika, evo i jednog konstruktivnog prijedloga. Postoji Paviljon na Brajdi. Nekad je služio kao tržnica, danas zjapi prazan. I uglavnom nitko ne zna što bi s njime. Neka u njemu bude muzej sporta. Zašto ne? Lijep prostor, centar grada, nadomak Art-kvarta Benčić, Muzeja grada Rijeke, Gradske knjižnice i Dječje kuće.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich