Život i življenje, a u mnogim slučajevima i životarenje na jednom oskudno vegetacijom uskom priobalnom području Sjevernog hrvatskog primorja, točnije velebitskog priobalja, gdje vjetrovi, posebno bura nemilice prebrojava ljudima kosti kada zapuše, gdje je krš i ljuti kamen, trave tek za ispašu sitne stoke, gdje se padine Velebita strmo obrušavaju u more, gdje cesta (Jadranska magistrala) broji desetine opasnih zavoja, gdje karakter i ponašanje ljudi diktira planinski lanac, gdje je povijest više uzimala nego davala, jest sve samo ne lagan, jednostavan i bogat. Sve se to može reći za podvelebitsko primorje, područje od Vinodola preko Jablanca i Karlobaga pa do svršetka Velebita na jugu.
Radi se o subekumenskom području, stoga što se nalazi na zemljištu između kopna i Jadrana. Odlikuje se raznim prirodno-geografskim (oštre zime, nadmorska visina, kraški reljef) i društvenim čimbenicima (prodor Osmanlija kroz povijest, modernizacija Jadranske magistrale i drugo). Ljudi nazivaju ovo stanovništvo Kircima, a područje Kirijom. Moguće je da potječe od riječi kirijaš (najamni vozar), zanimanja koje je na tom području postalo unosno nakon urbarskih odredaba Zrinskih iz 1610. S tih se područja kirijašilo na relaciji Primorje – Ozalj, ali i drugamo. Drugo tumačenje naziv vezuje uz grčku riječ ϰύρıος (gospodin, gospodar) ili uz ime sv. Kvirina (lat. Quirinus). Kiriju kao zemljopisni pojam i termin za stanovništvo je u stvari teško precizno odrediti, zato što se ona proteže od Novoga, ali i s druge strane Velebita u području Like oko Plitvica.
Dva podvelebitska gospodara
Na tom dijelu kvarnerske obale Liburni su još prije nego što su ih pokorili Rimljani imali svoje manje luke. One su dugo vremena i nakon rimske okupacije ostale izolirane zato što nisu bile povezane ni s kakvim kopnenim putovima. Situacija je ostala nepromijenjena i nakon što su se u Podgor doselili Hrvati. Oni su osnovali dva mjesta, jedno je bilo Jablanac, a drugo Bag, kasnije nazvan Karlobag.
Jablanac jest danas turističkim mjestom s malom lokalnom populacijom. Povezan je preko Alanskog sedla s kontinentalnim zaleđem. Prvi put spomenut je 1179. godine kao župno središte podgorskih Hrvata. Frankopani su mu dali status slobodnog kraljevskog grada u 13. st. (vjerojatno su imali interes u pogledu ispaše rapske i krčke stoke na Velebitu). Planovi su im se izjalovili jer su Osmanlije u 16. st. preko Velebita upali i odveli lokalno stanovništvo u roblje. Nestanak ovog prvog stanovništva Frankopani su riješili naseljavanjem dalmatinskih Bunjevaca.
Poput Jablanca i Karlobag je bio luka Liburna. U opisima Plinija on se naziva Vegium, dok ga Ptolomej krsti imenom Vegia. Radilo se o dvojnoj naseobini, jednoj koje je ležalo uz obalu, a drugo na obližnjem brdu. Naseljenici Vegiuma su se uglavnom bavili vinogradarstvom, dok je polunomadsko stanovništvo obitavalo po obroncima Velebita. Oni su međusobno trgovali i izmjenjivali proizvode, najviše se iskorištavalo šumsko bogatstvo Velebita. Trupci posječenih šuma izvozili su se morskim putem do lučkih središta na Apeninski poluotok. Naseljavanjem Hrvata u podvelebitu od Stinice do Obrovca utemeljena je župa Tugomirića i od tada je mjesto prozvano Bag. U 14. st. vlasnik ovog područja i Baga jest obitelj Kurjakovića. Njima je izdana svečana povelja o slobodnom gradu, no to se ubrzo mijenja kada kralj Matijaš Korvin oduzima Kurjakovićima Bag. Na molbu plemića Baga kralj im vraća stara prava nad gospoštijom, ali u novim darovnicama Bag više nije slobodni kraljevski grad. Nova opasnost za grad se događa pojavom Osmanlija koji nakon okupacije Like vrše prodor prema Jadranu preko Oštarija i Oštarijskog sedla. Bažani su se ipak oduprli napadima Turaka i odbacili napadače natrag preko Velebita. Nadvojvoda je građane zbog herojskog čina pomagao u obnovi mjesta, a oni su mu zahvalili tako što su mjesto prozvali Karlobag.
U 17 st. Karlobag više nije sretne ruke. Venecija napada i teško razara grad jer su smatrali građane saveznicima uskoka pa Karlobag ostaje pust i ruševan više od pola stoljeća. 1712. za posjeta kralja Karla VI. Grad dobiva carsku pomoć. 1788. dobiva status grada i slobodne kraljevske luke, da bi opet 1813. legao u ruševine, ovog puta pod topovima engleske ratne flote. Urbanističku sliku grada do sredine 17. st. nije baš moguće dati precizno jer je grad u ruševinama. Postoji veduta iz 1652. gdje je prikazano sumorno i jadno stanje grada. Gradski kaštel je srušen, obje crkve te stambene kuće. Sredinom 18. st. Karlobag je potpuno obnovljen što pokazuju planovi poručnika Schilingera 1742. Obnovljene su crkve, a naselje je dobilo dvije uzdužne ulice uz obalu. Podigao se i novi kapucinski samostan. Oko mjesta vinovom lozom zasađene su velike površine. Litografija iz sredine 19. st. prikazuje grad nakon stradanja 1813. Veduta prikazuje već poprilično narastao grad s morske strane. Dosta je novih jednokatnih kuća, stambene zgrade dižu se podalje od obale. Grad tada dobiva novu cestovnu sponu s Likom preko baških Oštarija i ubrzano se razvija.
#Jadran #Karlobag #krš #Liburni
