Tijekom Prvog svjetskog rata, odnosno kako se to u ono doba zvalo, Velikog rata, jedan mladi časnik ušao je u srca Riječana. Bio je to Gottfried Banfield, linijski poručnik Carsko kraljevskog zrakoplovstva “Kriegsmarine”, bivši učenik riječke Vojno pomorske akademije. On je jednog kolovoškog jutra na riječkom nebu razvio zastavu pobjede, toliko potrebitu u ono teško ratno doba. Bio je to Riječanima njihov “Crveni barun Richthofen”…
RATNI VIHOR DOLAZI
Kada je Italija 23. svibnja 1915. godine odlučila da svoga dotadašnjeg saveznika napadne s leđa i time otvori treći front za Austro Ugarsku monarhiju, Rijekom je zavladao strah da će talijanske postrojbe brzo prodrijeti na Kvarner. No, uspješnim vođenjem obrane na Soči Barun Svetozar Borojević von Bojna(1856-1920), jedan od šest feldmaršala koji nije pripadao vladarskoj kući Habsburg i najviši hrvatski časnik u Prvom svjetskom ratu spriječio je napredovanje II i III armije talijanskog generala Cadorne. Borojević, “Lav od Soče” i njegova “Isonzo Armee” onemogućili su Talijanima prilaz lukama Trstu i Rijeci, zbog čega je protivnik bio prisiljen upotrijebiti zrakoplove. Prvi zračni napad na grad Rijeku izveden je 8. lipnja 1915. godine. Toga je dana talijanski dirižabl “Citta di Ferrara” ispustio nekoliko bombi na tvornicu torpeda, no na svojem povratku u matičnu zračnu luku bio je oboren nedaleko Lošinja. Oborili su ga zrakoplovi austrougarskog pomorskog zrakoplovstva pristigli iz Pule. Do toga dana Riječani su rat vidjeli na filmskim platnim svojih kino dvorana, gdje su uz redoviti program igranih filmova prikazivani ratni žurnali “Sascha filma ” iz Beča poput “Scene iz rata”, “Beograd pod austro-ugarskom vlašću”, “Tjedni ratni pregled”…
DAN ZRAČNE BITKE
Dana 1. kolovoza 1916. godine, oko 8.20 sati nad Rijekom su se pojavila četiri zrakoplova bombardera tipa “Caproni Ca. 33”. U tom trenutku iz svih topova u gradu i okolici otvorena je paljba, a puščana paljba vojnika “pozdravila je zrakoplove koji su bacali bombe”. Pojava zrakoplova izazvala je u Rijeci opću paniku , zaprepaštenje, a bilo je i onih koji su hladnokrvno promatrali kruženje talijanskih “Capronija”, te djece koja su trčala za zrakoplovima. Nedugo zatim iznad Učke ukazala se silueta još jednog zrakoplova. Bio je to “naš” zrakoplov kojim je upravljao negdašnji kadet Vojno pomorske akademije u Rijeci, linijski poručnik Gottfried Banfield. Uzdigavši se iz svoje hidrozračne luke u Trstu pratio je Talijane preko cijele sjeverne Istre, na visini od 2200 metara nadmorske visine. Dvadesetšestogodišnji zrakoplovac Banfield bio je uvjeren da neprijateljska eskadrila ide put Rijeke, premda je u trenutku polijetanja Rijeka bila udaljena sedamdesetak kilometara. Naime, za pretpostaviti je bilo da će njihov cilj biti riječka tvornica torpeda, brodogradilište “Danubius” gdje su se izgrađivali ratni brodovi i podmornice svih formata i tipova, te lučka postrojenja. Slijedeći ih, njegove su se pretpostavke potvrdile.
BANFIELD PROTIV CAPPARELA
Kada je došao nad Učku upustio se u dvoboj protiv dvaju teško pokretnih “Capronija”, oštetio ih strojničkom paljbom i prisilio na uzmak. Pojava Banfieldovog zrakoplova izazvala je zadovoljstvo kod pučanstva. “Naš hidroplan progonio je i pucao na neprijateljski zrakoplov. Zatim je iz strojnica pogodio pilota pod desno uho i usmrtio ga.”. Tim riječima gradski tisak je opisao konac zračne bitke. No, ipak vjerodostojniji je opis bitke koji je dao osobno Gottfried Banfield u knjizi “Der Adler von Triest”, jer primjerice službena priopćenja govorila su o sedam, novinska izvješća o pet dok Banfield kao glavni protagonist, pilot znamenitog zrakoplova L16 u spomenutoj knjizi o četiri talijanska zrakoplova. Sjećajući se toga dvoboja Gottfried Banfield veli da se nakon što je potisnuo dva “Capronija” ponad “Učke”, ustremio na treći zrakoplov koji je “zbrisao” u pravcu zapada. Usredotočujući strojničku paljbu na posljednji preostali zrakoplov, pratio ga je nekih 200 metara, te konačno pogotkom iz svoga “Schwarzlose Model 05” smrtno ranio talijanskog zrakoplovca Capparella, koji je netom prije sijao smrt Rijekom. l dok su dvojica kopilota bezuspješno pokušavala uzdići zrakoplov, isti je s 2700 metara pao na 1500 metara, te im nije preostalo drugo no da se spuste na 500 metara visine i potom se u niskom letu prizemlje na sam “Exerzierplatz”, vojničko vježbalište kod Sv. Ivana pokraj Pehlina. Tu su ih zatekli “najnundzpicigeri” vojnici 79. Jelačićeve (Otočke) pješačke pukovnije (koja se nalazila u Borojevićevom sklopu). Oni su brzo opkolili zrakoplov u kome su ih čekali časnik i dočasnik s uzdignutim rukama. Oni su preživjeli zahvaljujući “pancir” prslucima, dok je poručnik, Sicilijanac Capparello, smrtno ranjen izdahnuo privezan za sjedalo svoje letjelice. Odmah po obaranju neprijateljskog zrakoplova pobjednik Banfield spustio je svoj lovac hidroplan “L 16” na površinu mora u riječkoj luci gdje je dočekan s puščanim salvama. U riječkom Arsenalu se opskrbio streljivom i gorivom, a potom uzletio u pravcu Pule gdje ga je u slavljeničkoj atmosferi primio osobno zapovjednik Carsko kraljevske ratne mornarice , također bivši učenik i predavač na riječkoj Vojno pomorskoj akademiji, Veliki admiral Anton Haus (1851-1917).
MRTVI l RANJENI
Premda je Banfield uspio onemogućiti bombardiranje većih razmjera, Talijani su uspjeli baciti veći broj bombi, ali točan broj nikada nije utvrđen jer su mnoge bombe pale u akvatorij riječke luke. Bečki “Zeit” izvijestio je da je palo 50 bombi, kao i to da je za vrijeme napada bio prisutan gradonačelnik Budimpešte dr. Berczy, te da je rekao da su Talijani bacili i na Opatiju dvije bombe, koje nisu eksplodirale. Gradski tisak izvijestio je o 100 bačenih bombi. Meta su bili industrijska i željeznička postrojenja. Vojnim objektima nije nanesena velika šteta, ali je među pučanstvom vladalo ogorčenje jer je nekoliko nedužnih žrtava palo u vandalskom napadu Talijana. Doista, najveće gubitke pretrpjelo je civilno pučanstvo. Primjerice, u Istarskoj ulici (današnja Zvonimirova i Istarska ulica), gdje se dogodila “strašna nesreća” nakon što je bomba pala na kuću, probila krov i eksplodirala na prvom katu. Eksplozija je ubila suprugu strojara Bodovića, koja se toga trenutka nalazila u kuhinji. U susjednim sobama četvero djece je lakše ranjeno i odmah prevezeno u obližnju bolnicu Crvenog križa u zgradi Iseljeničkog hotela (negdašnja zgrada MGK u ex Industrijskoj ulici). Tragedija se dogodila i u kući broj 7 u Leopardijevoj ulici, danas nam znanoj kao Scarpina ulica. Bomba bačena iz talijanskog “Capronija”, probila je krov kuće, dospjela do stubišta na prvom katu, a budući da je kuća bila jako stara, stube su se srušile i zaprepašteni stanari su morali bježati kroz prozore. Žrtve tog bombardiranja bile su sedmogodišnji Alfredo D’Agosti i njegova mala sestra, koja je teško ranjena sljedećega dana podlegla ranama. U istoj kući ranjeno je bilo još četvero djece. Gradsko redarstvo je ubrzo izdalo nalog da se zgrada u potpunosti isprazni. Na tom mjestu nedavno je bila Primorska banka. Nekoliko bombi palo je i pokraj vojarne 79. Jelačićeve pukovnije na Plasama, no nisu prouzročile veću štetu, osim što su u obližnjim Podmurvicama usmrtile jednu kravu! Od bačenih bombi nije eksplodiralo njih deset, pa su one predane vojnim vještacima.
MEDALJA GRADA RIJEKE ZA HRABROST
Na sjednici gradskog zastupstva Rijeke 4. kolovoza 1916. godine, kojom je predsjedavao gradonačelnik dr. Antonio Vio mlađi, zastupnik Andrea Superina Jacic podnio je prijedlog da se poručniku Banfieldu dade zlatna medalja u ime grada Rijeke stoga što je “…col suo piccolo idroplano, si scaglio contro i cinpue colossi dell’aria abbattendone uno…”. Prijedlog je jednoglasno usvojen.
VITEZ MARIJE TEREZIJE
Dana 26. kolovoza iste godine sve novine u monarhiji i zemljama saveznicama izvijestile su da je “…vrli poručnik Bogomir Banfield bio pozvan u audijenciju kod kralja…”. Bilo je to zapravo u srijedu 23. kolovoza, u 11.30 sati, u Schönbrunnu. U to doba dobio je i nadimak “Der Adler von Triest- Orao iz Trsta”, sljedeće godine imenovan je konjanikom reda Marije Terezije, čime je stekao titulu baruna. U pojašnjenju dodjele barunata i ordena Marije Terezije navodi se da je pod Banfieldovim vodstvom k.und k. zrakoplovstvo imalo velike uspjehe u obrani Rijeke i Trsta, te da je u presudnom trenutku desete bitke na Soči Banfieldov zrakoplov donio pobjedu i poradi izuzetno uspješnih akcija napadaja na neprijateljske baze u Veneciji i Mestrama. Godina 1917. bila za Dvojnu monarhiju godina pobjede. Talijanska vojska razbijena je kod Kobarida i prisiljena na uzmak, Srbija, Rusija i Rumunjska su u potpunosti poražene, a izgledalo je da i Italija ide ka porazu. No, kako je političko stanje bilo katastrofalno, pad je uslijedio već iduće godine.
Banfield je bio najveće ime pomorskog zrakoplovstva, kao i zrakoplovstva uopće na području cijele monarhije. Posljednji vitez reda Marije Terezije, barun Gottfried von Banfield, umro je 23. rujna 1986. godine u Trstu, u 96. godini života.
