Kada ulazite u Rijeku s istočne strane, tik uz samo more, odnosno u onom dijelu grada što ga Riječani još zovu i Pećine, nalazi se Beach bar Pajol. Kada ulazite u Rijeku sa zapadne strane, tik uz samo more i kultni stadion pod stijenama, odnosno u onom dijelu grada što ga Riječani zovu Kantrida, nalazi se Beach bar Morski prasac. Rijeka je, moglo bi sve to tako pisati u nekakvom vodiču za turiste, putnike namjernike i one koji su se sasvim slučajno zatekli u gradu, a željeli bi ga na neki način doživjeti, smještena između dvaju beach barova, koji su svaki na svoj način dali veliki obol spašavanju onog što se u Rijeci zove – način života. Riječki način života. Dakle, ono što je Damir Čargonja s Morskim prascem i još nekim projektima (Galerija O.K.) napravio na Kantridi, Haris Tančica je s Pajolom i još nekim projektima (Zvečka) napravio na Pećinama.
– Pajolu je ovo četrnaesta godina, Morski prasac je godinu ili dvije ranije započeo s radom. Budući da ugostiteljstvo nije moja struka, priča o tome kako je nastao Pajol je prilično simpatična. Ta plaža je bila zapuštena, nikome nije bila prezanimljiva, a meni je s druge strane krasna jer ima taj neki baš riječki identitet. Od kada sam je prvi put vidio, s tim pogledom na dok, mi je bila presjajna, baš nekako riječka. Pritom ne treba zanemariti niti činjenicu da je s druge strane Cres, da je ta plaža lijepa i da ima neku dušu i iznimno čisto more. Kada sam o tome razmišljao nikako nisam mogao shvatiti zašto se ljudi tamo ne dolaze kupati, počev od mene pa nadalje. Znao sam tu doći jer je odmah iznad Pajola kuća poznatog riječkog kipara Vinka Matkovića, baš jako zapostavljenog u ovom gradu, pa se u razgovoru s njegovom kćerkom Koraljkom budila nekakva kreativnost. I tako je krenulo, imamo osjećaj da sam otvorio taj bar da bismo supruga i ja imali neko mjesto gdje možemo popiti čašu vina, ali onda se Pajol vrlo brzo isprofilirao kao bar koji okuplja ekipu sličnu nama, ekipu koja voli glazbu koju mi volimo i koja je voljela te pive i to vino što smo imali u ponudi. Odjednom se napravio dobar šušur, a kako godine prolaze to sve prelazi u puno više obaveza, ali i u jednu lijepu priču. No, uvijek smo nastojali zadržati taj nekakav domaćinski duh, nikada Pajol nismo doživljavali kao nekakav istinski beach bar, uvijek je to za mene bio nekakav gradski birc koji radi u tom ljetnom periodu. Ti počeci su bili baš jako romantični, a s druge strane Pajol je napravio baš neki balans da ne moraš proći deset kilometara da bi došao na neko opušteno mjesto, započet će svoju priču Haris Tančica, vlasnik Beach bara Pajol na Pećinama i zajedno s Alenom Tibljašem pokretač Riječke zvečke, kvartovskog festivala koji tijekom srpnja i kolovoza na svoj koncertni način obilježava Ljeto u Rijeci.
Kada bi netko odlučio napraviti anketu među Riječanima ispalo bi da bi se građani ovog grada mogli podijeliti na one koji idu na Morski prasac, kao što je to primjerice autor ovih redaka, na one koji idu na Pajol, ali i na one koji kombinirano, ovisno o tome što se gdje događa, posjećuju obje lokacije.
– Mislim da su to nekakve slatke razlike i slatke podjele. To je super priča, ali ne zbog toga što među Riječanima zaista postoje nekakve takve podjele, već zbog toga što to dokazuje da se nešto može napraviti. Čarlijeva priča s jedne i naša priča s druge strane pokazuje da imamo kvalitetnu snagu, da imamo dobru snagu da bismo nešto pokrenuli. Ovom gradu to očito treba. Osim toga, nije to sada već niti maleno razdoblje, djeca koja su se prije 14 godina dolazila s roditeljima kupati na Pajol, sada bi na Pajolu željela nešto svirati, netko bi radio, ta djeca rastu s nama, a vjerujem da je isto tako i s Morskim prascem na Kantridi. Ovaj grad bi to morao cijeniti, kao što bi morao cijeniti sve te programe koje uporno provodimo, otkrivao Haris Tančica.
Postoje, dakle, Ljeto na Kantridi i Ljeto na Pajolu. A gdje je u toj priči Ljeto u Rijeci? Ma što tko mislio ljeto u Rijeci iznimno je bogato događajima svih vrsta, oblika i provijencije, ali nikako da se pronađe netko tko bi sve one što provode programe okupio na jednom mjestu i zajedničkim snagama napravio jedan spektakularni program. Mnogi smatraju da bi uloga Turističke zajednice, a posredno Grada i Županije, tu trebala biti od presudnog značaja, Haris Tančica je također toga mišljenja.
– Uvijek je prisutan problem s budžetima. Ako se radi prava stvar onda se to nekako vrati. Ne mislim da je ključna količina financijske pomoći, ali imam osjećaj da nam je za pravu stvar prijeko potrebna prava podrška institucija. Mi godinama sami financiramo svoje programe, mislim da bi iz Turističke zajednice, Grada ili Županije trebao doći taj prvi signal u našem eteru, njihov bi trebao biti prvi potez pa da se okupimo svi koji radimo programe preko ljeta. Ima tu puno ljudi koji sudjeluju, od Distune Promotiona i Željka Pendića do čitavog niza drugih suradnika i kolega, imamo snagu napraviti jednu dobru priču. Imam osjećaj da se posljednjih nekoliko godina u Turističkoj zajednici trude nešto napraviti, da postoji čak i određena količina novca koju su spremni utrošiti, sada bi trebalo napraviti još taj jedan iskorak pa nas sve okupiti i napraviti pravu priču. Odrediti koliko će to dugo trajati, gdje će se sve taj program odvijati, kakav će biti taj program i pomoći nam u realizaciji svega toga. Podrška grada, županije i turističke zajednice je neophodna za neku malo veću priču, malo ozbiljniju priču koja bi mogla grad identificirati u nekom urbanom smislu. Sve ovo što radimo trebalo bi pokazati ljudima koji dolaze u ovaj grad, a sve ih je više i više. Mislim da ne bismo smjeli ljudima podilaziti s nekakvim najobičnijim feštama, onakvim kakve su bile prije tridesetak i više godina, nego da im ponudimo baš ono što je naše, odnosno da im ponudimo mogućnost da u ovom gradu uživaju baš onako kako mi to radimo. Da ljudi to vide, da prepoznaju i da uživaju u tome. Znamo kako završe destinacije koje podilaze turistima, sve završe isto i prilično neslavno. Rekao bih da je turizam koji se događa u našem gradu malo zakasnio, baš zbog toga mi možemo biti mi. Ne bih volio da ljudi u naš grad dolaze zbog toga što će ovdje doživjeti isto što mogu doživjeti na Ibizi, u Splitu, Zadru, Rovinju ili Puli. Želim vjerovati da smo mi urbani grad i da urbano ljeto mora postojati. Ne samo ljeto, odnosi se to na čitavu godinu. Ali turistima se moramo pokazati kakvi zaista jesmo. Turisti žude za nečim autentičnim, za autentičnim načinom života. A mi imamo snagu ne pasti pod utjecaj klasičnog turizma. Puno se ljudi okuplja u Splitu, Zadru, Dubrovniku, ali želimo li mi to zaista? Mislim da Rijeka nije i ne smije biti Zadar, Split, Pula ili Rovinj. A pritom se također može okupiti velik broj ljudi i sve ih je više iz godine u godinu, smatra Haris Tančica.
Kantrida, dakle, ima Morski prasac, ima Empeduju, Vepra, Prasovskog… Pećine imaju Pajol i Kamov. Nepoznato je je li se Janko Polić Kamov ikada okupao na Pećinama, ali je poznato da i Kamov ima velike zasluge u stvaranju te posebne riječke ljetne priče s potpuno atipičnim beach barovima.
– Ne znam je li se Kamov kupao na Pećinama, ne znam je li se kupao dok je bio u Barceloni, ali to mi je iznimno draga priča. Godinama je taj bar bio zapostavljen tako da se nikako nije mogla napraviti nekakva urbana ili drugačija priča, a to je bilo sve do trenutka dok nam Jelena Popović nije došla voditi program. Ona je dala jednu svoju energiju, koja nam je bila potrebna i mi smo zbog toga izuzetno zadovoljni. Vidim da gradska ekipa na to reagira sjajno, drago mi je da sam djelić toga bara, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što sam mu dao ime. Voleći Kamova i čitajući ga na jedan mazohistički način, mislio sam da mora postati kultno mjesto u ovom gradu. A Kamov je zapostavljen baš kao što je zapostavljen i Vinko Matković, spomene se ponekad za neku obljetnicu i to bude kraj. Saznanje da su ti ljudi zapostavljeni porazne su činjenice za ovaj grad. Recimo, Marko Tolja je unuk Vinka Matkovića, sjajno slika, ne znam hoće li mu biti drago da sam to rekao, ali meni je to samo dokaz te nekakve kreativnosti koja ovdje vlada. I koja me je na neki način i ponijela da započnem s pričom na Pajolu. Mislim da u ovom gradu imamo za ispričati jako puno priča, a mi uporno pričamo jedne te iste mainstream priče, a i one sve manje zanimaju ljude, dodaje Haris.
Beach bar Pajol, kao i svi objekti sličnog tipa u Rijeci, uoči ove sezone dobili su koncesije na samo dvije godine. Bez obzira na sve što su ti ljudi učinili da se te mikrolokacije izdignu iznad sivila uobičajene riječke prosječnosti, način na koji su im ove godine dodijeljene koncesije ukazuje da postoji velika vjerojatnost da se polako bliži dan u kojem će se pojaviti netko jako zainteresiran za njih.
– Moram priznati da sam znao da će doći dan kada će se o tome razgovarati. Rekao bi jedan moj prijatelj da smo dugo i trajali, odnosno da je pravo čudo da se o tome nije počelo i ranije pričati. Dobili smo koncesije na dvije godine i to ne znači nikome ništa, mi već sada moramo planirati program za 2024. godinu, ako ne i 2025. godinu, ljudi koji se ozbiljno bave ovim poslom na ozbiljan način moraju promišljati budućnost, ne možeš raditi kao klasični beach bar jer to nije niti Pajol, a niti Morski prasac. To su gradski lokali, ali su smješteni na plaži. Ako nismo u stanju kvalitetno planirati, onda niti naši programi neće biti kvalitetni. Za neku ozbiljniju priču potrebna je i ozbiljnija produkcija, vode se ozbiljniji pregovori s izvođačima, rok na dvije godine je vrlo kratak i trebalo bi tu uzeti u obzir čitav niz okolnosti. No, očito živimo u ambijentu, vremenu i prostoru koji su takvi kakvi jesu. Nisam za to da se mimo bilo kakvih zakona koncesije bilo kome dodjeljuju, bez obzira bila tu riječ o meni, Čarliju ili bilo kome trećemu, ali volio bih da se na tu temu oglase i Grad i Županija i Turistička zajednica. To je jako bitna gradska tema, to nisu u pitanju niti Pajol niti Morski prasac, tu je riječ o nekakvom urbanom identitetu ovoga grada, kojega mi godinama njegujemo, stvaramo i potičemo. Ako to nije bitno, onda nema problema. Neka postanu kao i drugi beach barovi, ne bojim se za nas, mi ćemo s radom nastaviti u nekom drugačijem prostoru, na nekoj drugoj lokaciji, ali mislim da bismo s kvalitetnijim odnosom mogli puno kvalitetnije raditi. Uostalom, trebalo bi uzeti u obzir i vrijeme koje smo do sada proveli na tim lokacijama, ali i način na koji su te lokacije postale ono što danas jesu. Pajol je na plaži Grčevo, koju su ljudi još popularno zvali Šestica, a danas se sve više ta plaža zove – Pajol. A to ipak nešto govori o našem radu. Vjerujem da je isti slučaj i s Kantridom, odnosno Morskim prascem, smatra Haris Tančica.
Posebna priča je Riječka Zvečka. Kada su Haris Tančica i Alen Tibljaš prije deset godina pokrenuli ovaj festival na Podvežici bila je to još jedna klasična riječka kvartovska priča, koja se odmah „uhvatila“, što će reći da je ovom gradu bila potrebna. Ljudi koji vole odlaziti na koncerte, jedva čekaju Zvečku, pitanje je koliko bi se koncerata godišnje održalo u Rijeci da nema ovog projekta. Ovogodišnja Zvečka polako ulazi u završnu fazu, ovoga četvrtka na Podvežici će zasvirati Parafi, Turisti i Grad, sezonu će velikom feštom zaključiti Gustafi s kompletnom postavom i Alen Vitasović.
– Ostale su nam još dvije. Dolaze nam naši dragi prijatelji Parafi, dolazi nam Grad, koji mi je osobno najdraži riječki bend, a dolaze nam Firči, Vava i Turisti, a svirat će i pokoju stvar od Ekatarine Velike, za one koji ne znaju moram naglasiti da je Firči bio suprug naše Riječanke Marine i nekadašnji bubnjar legendarnog EKV-a. Veselim se toj svirci, interes ljudi je već sada poprilično velik, bit će to prava gradska fešta. Za kraj smo ostavili Gustafe i Alena Vitasovića, ali smo se prebacili s četvrtka na petak jer nam je nekako tradicionalno da Zvečku zatvorimo u petak. Bit će to sigurno zabavna priča. Kakva nam je bila ovogodišnja Zvečka? Jako sam zadovoljan s obzirom na činjenicu da nas je prva tri četvrtka omela kiša. No, kada se je vrijeme ustalilo onda je to bilo baš sjajno. Bili su nam Repetitor i Koikoi, baš smo zadovoljni što smo ih doveli, bilo je odlično za ljubitelje takvog zvuka u koje i ja spadam. Često nam se predbacuje da smo uveli cijenu ulaznica, ali jednostavno smatramo da kada radiš takve svirke moraš imati simboličnu cijenu ulaznice. Osim toga, nama ovo nije posao, mi ovo radimo iz ljubavi, a kada radiš iz ljubavi onda nekako i sam sebi pomalo ugađaš. Da je netko drugi organizirao koncert Repetitora mi bismo puno radije voljeli otići na tu svirku, platili bismo ulaznicu i uživali. No, netko mora nešto organizirati, pa smo to onda mi. Zvečka je i meni i Tibljašu jedna igračka, nekad se njome igramo uspješnije, nekad manje uspješno, ali uživamo u tome. Sve, naravno, ovisi o budžetima, a najveće je mjerilo odaziv gledatelja. Vjerne posjetitelje imamo, naravno da je to važno, ali važno je i da to što mi radimo nama čini veliko zadovoljstvo. Još uvijek. Pa onda i zimi ponekad ponešto organiziramo. Kakvi smo mi promotori? Mi i dalje vučemo ograde, guramo WC-e, radimo sve što je potrebno. Mi smo možda promotori urbanog načina života, vjerujem da to netko prepoznaje, zaključit će Haris Tančica, čovjek bez kojega kulturna scena ovoga grada ne bi bila ista.
Naslovnu fotografiju Harisa Tančice pokraj spomenika Janku Poliću Kamovu snimio Aleš Suk
#Haris Tančica #Kamov #Pajol #Zvečka
