Prije nešto više od tjedan dana, točnije 25. listopada, u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu, otvoren je 7. Bijenale slikarstva, u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Također, bijenale prati i gostujuća izložba litavskih umjetnika pod nazivom Floating Identity: Between a Recognisable Image and Abstraction. Kao što je slučaj i s prethodnih šest izdanja, cilj bijenala jest predstaviti presjek recentne domaće produkcije suvremene slikarske scene, koja je paralelno izložena sa slikarskim tendencijama iz različitih Europskih zemalja. U najavi bijenala, objavljenoj na internetskoj stranici hdlu.hr, navedeno je kako je riječ o izložbi „…nacionalnog značaja…“ koja, kako se navodi dalje u nastavku, „…predstavlja širok presjek generacija koje aktivno oblikuju hrvatsku slikarsku scenu s ciljem bilježenja aktualne dvogodišnje produkcije…“.
Shvaćam ideju da se zagrebačkoj i hrvatskoj publici predstave kolege i kolegice umjetnici iz drugih zemalja/gradova kao i njihova umjetnička produkcija, ali pitanje glasi je li trenutna (ili uopće koja) likovna produkcija Litve od nacionalnog značaja za Hrvatsku? Ne treba umanjivati stručnost i kvalitetu litvanskog slikarskog iskaza, kao niti ostale suradnje koje su do sada ostvarene (gostujuće izložbe vezne uz bijenale slikarstva: I am Berliner, Berlin, 2011., Vienna Calling, Beč, 2013., Exporting Gdańsk, Gdansk, 2015., EXTENDED PAINTING PRAG, 2017., ‘’The Leipzig Connection’’, 2019., Irski umjetnici Dubliners, 2021.), sve su to zanimljive slikarske scene europskih gradova, svi nabrojani primjeri su hvalevrijedni, ali su mogli biti odvojeno predstavljeni. Umjesto sučeljavanja odvojenih slikarskih krugova (ne tvrdim da tu temu ne treba istraživati) i repetitivnog jukstapozicioniranja, da se vidi koliko naša periferija prati europske tendencije, trebalo je predstavljanje gostujućih slikarskih scena pustiti za etapu poslije. Ako je fokus stavljen na recentnu hrvatsku dvogodišnju produkciju, onda u inicijalnoj fazi neka to i bude, neka se da vremena struci i ostalim zaljubljenicima slikarstva da vide i apsorbiraju sve što imaju za pokazati i mladi i stari hrvatskog likovnog korpusa. Meštrovićev paviljon je pozamašan izložbeni prostor, koji je ipak ograničen svojim zidovima, ali to ipak ne znači da se izložbeni prostor za gostujuću izložbu nije mogao prepustiti još kojem/kojoj domaćoj umjetnici. Ovdje dolazimo do sljedećeg problema.
Medijski prostor nedavno je opet živnuo, po pitanju legitimnosti/prednosti pri izboru umjetnika za Bijenale slikarstva te stvaranja centraliziranog „zagrebačkog“ bijenala koji stavlja primat na zagrebački krug; odnosno umjetnike koji su većinom iz Zagreba te su povezani s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu i/ili s vrhom HDLU-a. Kako navodi nezavisna kustosica Sonja Švec Španjol u svome tekstu, objavljenom na Facebook profilu, dijelove kojega prenosimo uz dopuštenje autorice: „…U uvodniku se Tomislav Buntak prisjeća početaka Bijenala slikarstva kada je ideja o pokretanju došla od profesora Dalibora Jelavića i tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića, a Buntak i Zanki su se objeručke prihvatili organizacije, a podršku su dali i akademici Đuro Seder i Zlatko Keser, a akademik Zlatan Vrkljan pomogao je u organizaciji. Podršci su se pridružili i Zoltan Novak, Matko Vekić i Gordana Bakić. Za one koji ne znaju – riječ je o profesorima sa zagrebačke ALU. No, ne samo da je riječ isključivo o zagrebačkom krugu nego je Matko Vekić sudjelovao na svim bijenalima slikarstva do sada, Ivana Andabaka ga u svom tekstu navodi kao ”službenu konkurenciju Grand prix Bijenala slikarstva (novčana nagrada) 2021. godine”, a ove godine ima i samostalnu izložbu u Galeriji Canvas u sklopu 7. bijenala slikarstva; Zlatan Vrkljan je varirao od bijenala do bijenala (1. bijenale – među pozvanim umjetnicima, 2. bijenale – član povjerenstva za izbor radova, 3. bijenale – među pozvanim umjetnicima, 5. bijenale – član povjerenstva, 6. bijenale i član povjerenstva i organizirana mu je samostalna izložba, i sudjeluje na aktualnom 7. bijenalu), Zlatko Keser također sudjeluje u različitim funkcijama: 1. i 2. bijenale kao pozvani autor, 4. bijenale kao pozvani autor i dobitnik Grand Prix, te 6. i 7. bijenale kao pozvani autor, Đuro Seder je sudjelovao kao pozvani autor na 1., 2., 4. i 5. bijenalu, sudjelovao je na 6. bijenalu i bio je član povjerenstva za izbor radova na 1. bijenalu, Zoltan Novak 1., 4., 5. i 6. bijenale kao pozvani autor, na 5. bijenalu i član povjerenstva za izbor radova bijenale kao pozvani autor s time da je na 5. bijenalu i član povjerenstva za izbor radova i osvojio Grand Prix! Ako navedenu faktografiju sumiramo: svi profesori koji su dali podršku i pomogli u organizaciji i pokretanju Bijenala slikarstva ujedno su i sudjelovali na gotovo svim bijenalima i to najčešće u formi pozvanih autora, nagrađenih autora i autora koji su članovi povjerenstva za selekciju radova (možemo li pretpostaviti jesu li birali svoje studente/studentice?)…“. Te dalje u nastavku „…Moram li dodatno isticati da u povjerenstvu od 1. bijenala 2011. godine pa do danas NIJE BIO NITI JEDAN UMJETNIK/ICA koji su profesori na preostalim likovnim akademijama u Hrvatskoj (Split, Osijek, Rijeka…) ili samo samostalni umjetnici koji žive i rade u drugim gradovima?…“
Švec Španjol iznosi činjenice koje ukazuju na put što doista implicira na konsolidaciju određenog kruga zagrebačkih umjetnika, koji se neprestano vrte i iznova predstavljaju. Možda se unutar dvije godine i ne pojavi veliki broj novih umjetnika na hrvatskoj sceni, ali radova zasigurno ne nedostaje, pogotovo ne radova od umjetnika i umjetnica koji nisu iz Zagreba, i kojima su automatski šanse za izlaganje umanjene. Također, od održavanja 1. Bijenala slikarstva 2011. godine prošlo je, evo 13 godina, nemoguće da se u više od desetljeća nije pronašlo još stručnih ljudi osim navedenih imena. Činjenica je da Rijeka, Osijek i Split, svi sa svojim akademijama, nemaju toliku vidljivost kao Zagreb i zagrebačka ALU, a problem je i financiranje. U drugom tekstu „Zašto Hrvatsko društvo likovnih umjetnika naplaćuje kotizaciju za 7. bijenale slikarstva?“ Švec Španjol se dotiče financiranja strukovne udruge kao i haračkog nameta koji se postavljen ispred svih koji su se mislili prijaviti za izlaganje; „… HDLU je kao organizator u uvjetima za prijavu istaknuo obavezno plaćanje kotizacije u iznosu 15,00 Eura za sve autore/ice koji se planiraju prijaviti na natječaj s krajnjim ciljem izlaganja na izložbi…“ te dalje u nastavku „…Napominjem da HDLU traži dokaz o uplati kotizacije pri samoj prijavi na natječaj ,a ne, kao neke druge ustanove, uplatu kotizacije tek po obavijesti da je autor/ica izabrana na natječaju…“ HDLU je strukovna udruga i s te strane bi mogao shvatiti naplaćivanje kotizacije, ali uplata prije same odluke o odabiru je već rigorozan stav. Pogotovo s obzirom na činjenicu o financiranju bijenala, kako se dalje navodi u tekstu Švec Španjol: „…Po objavi rezultata javnih natječaja odlučeno je kako će HDLU za 7. bijenale slikarstva dobiti 19.908,42 Eura od Ministarstva kulture i medija te 14.000,00 Eura od Grada Zagreba što ukupno iznosi 33.908,42 eura odnosno 255.483,00 kuna…“
To su sada već cifre koje upadaju u oči hrvatskoj kulturnoj javnosti, a riječ je o samo jednom projektu. Naravno da smo po pitanju financiranja kulturnih projekata i kulture općenito daleko ispod standarda naših zapadnih europskih susjeda, a kamo li tek po pitanju svjetske scene, ali za jednu nevladinu, neprofitnu i nestranačku strukovnu udrugu, članovi koje su likovni umjetnici iz svih dijelova Hrvatske, HDLU jako dobro kotira na ljestvici javnog financiranja. To nas dovodi do novog pitanja: Zašto postoji toliko Hrvatskih društava likovnih umjetnika? Ako već nose ime hrvatsko, zar ne bi trebalo postojati samo jedno? Ne, mi u našem malom dijelu Balkana imamo čak deset strukovnih udruženja. Oni su: HDLU DUBROVNIK, HDLU ISTRE-PULA, HDLU RIJEKA, HULU SPLIT, HADLU ZADAR, HDLU MEĐIMURJA, HDLU OSIJEK, HDLU VARAŽDIN, HDLU ZAGREB i HDLU iz Meštrovićeva paviljona. Tko je tu glavni, tko ima primat prema kome, zašto se periodično ne izmjenjuju „gradski“ HDLU-i i ne stoluju svi u Domu hrvatskih likovnih umjetnika? Meštrović se vrti u grobu od polemike. Jedan od problema vjerojatno leži i u činjenici da HDLU broji preko 1500 članova, što otežava samu logistiku i izvedbu svih izložbi, svih umjetnika u Meštrovićevom paviljonu unutar 365 dana. Ali ipak, veći je problem nemogućnost pojedinih autora/ica da nazoče izložbenom programu „krovne“ institucije, koja treba pružati jednake mogućnosti svim umjetnicima diljem Lijepe naše. Ovako imamo deset zasebnih strukovnih udruženja, sva su hrvatska i sva predstavljaju regionalna imena domaće umjetničke scene. Možda je i sama brojnost HDLU-ova izraz nezadovoljstva centralom u Zagrebu? Koliko god mi pokušavali decentralizirati kulturu unutar naših granica, ostaje činjenica da Zagreb, odnosno umjetnici, institucije pa i strukovna udruženja locirana unutar Zagreba, bolje prolaze od ostatka Hrvatske.
Ovo nas sve dovodi do formiranja najmlađeg od navedenih HDLU-ova. Naime, 2015. godine odlukom Gradskog ureda za opću upravu u Zagrebu odobren je upis u Registar udruga Republike Hrvatske novoj udruzi zagrebačkih likovnih umjetnika, pod nazivom Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb, skraćeno HDLU Zagreb, sa sjedištem u Zagrebu. Stranac neupućen u kulturne zavrzlame hrvatske scene, ustvrdio bi da kod nas kultura cvjeta, da udruge rastu kao gljive poslije kiše, ali pozadina je puno kompleksnija i tužnija. U nedavnom intervjuu, objavljenom na web portalu Nacionala, Krešimira Gojanović iznijela je svoje stavove vezane uz osnivanje zasebne sekcije HDLU u istome gradu te o odnosima rukovodstva HDLU-a Meštrovićev paviljon, prema marginaliziranim umjetnicima. Financijska situacija te međuljudski odnosi bili su okidač za pokretanjem nečeg novog: „…HDLU Zagreb je osnovalo nekoliko nas članova HDLU-a i nekoliko članova ULUPUH-a, jer smo željeli u Zagrebu imati normalnu udrugu kroz koju ćemo se baviti svojim poslom, a koja neće parazitirati na umjetnicima kao što je to dugi niz godina radio Zankijev i Buntakov HDLU iz Meštrovićeva paviljona. Njihov HDLU godinama je vukao veliki dug od izgubljene tužbe s bivšom ravnateljicom, koju je bivša uprava izbacila iz društva dok je bila trudna, nakon čega ih je ona tužila, tužba se razvukla i na mandat nove uprave Zanki – Buntak, oni su tužbu višestruko izgubili – a dug smo plaćali svi mi umjetnici, članovi HDLU-a…“ .
Osvrće se dalje Gojanović u intervjuu vezano za izbacivanje iz HDLU-a: „…U vezi svega toga dvaput sam kao predsjednica HDLU-a Zagreb bila na sastanku s ministricom Obuljen Koržinek, 2017. i 2019. godine, rekla joj što se sve događalo u Meštrovićevom paviljonu i kako su brojni umjetnici bili protjerani iz te udruge, posebno moje kolege samostalni umjetnici iz HZSU-a, kako su nam sve počeli naplaćivati da vrate dug od tužbe, izrabljivali nas i kad smo radili za njih u HDLU-u, nisu nas plaćali ili su nas potplaćivali, zabranjivali su nam da slobodno govorimo o problemima u udruzi, meni su nebrojeno puta prijetili i pokušavali me ušutkati pa kad su vidjeli da ne mogu, počeli su se iživljavati na našim zajedničkim članovima i izbacivati ih iz HDLU-a…“
Prema navedenim iskazima vidimo da je na kulturnoj sceni Hrvatske situacija poprilično ozbiljna. Posebno je zanimljivo što ovdje nije riječ o državnim institucijama koje su u prijeporu, već o neprofitnim udrugama između kojih jedna prednjači ispred drugih. Što se tiče samoga paviljona Gojanović ističe „… Podnijela sam kao predsjednica HDLU-a Zagreb kaznenu prijavu protiv ministrice kulture i medija Obuljen Koržinek i premijera Plenkovića, jer sam krajem prošle godine uz pomoć službenika za informiranje Ministarstva kulture i medija došla do „tajne preporuke“ državnog tajnika Ministarstva kulture i medija koju on piše Ministarstvu državne imovine da se Meštrovićev paviljon opet dodijeli Buntaku i Zankiju na korištenje, bez javnog natječaja i opet iza leđa i bez znanja svih nas drugih HDLU-ova. Tako se već i prije, nekoliko puta, Meštrovićev paviljon dodjeljivao Buntaku „tajnim preporukama“ – i pod Bandićem i pod HDZ-om…“.
Kao kustos i novinar portala o kulturi smatram da treba govoriti o ovakvim stvarima koje se tiču nacionalne razine umjetničkih udruženja i njihovih odnosa, kao i konsolidiranja pri predstavljanju umjetnika; razmjeni, međugradskoj suradnji i sveopćem poboljšanju statusa umjetnika/ca – na kraju krajeva – to im je i cilj i temelj osnutka.
Autor fotografija Meštrovićeva paviljona: Zlatko Tot
Reprodukcija s naslovnice: Dogradnja Meštrovićeva paviljona (arhitekt: Stjepan Planić) 1944. godine, izvor: Andrija Mutnjaković, Meštorivićev dom umjetnosti: građenje, razgrađivanje i obnavljanje; u: Art Buletin 61, HAZU, 2011., Zagreb, str. 83.
Sav korišteni materijal je objavljen uz odobrenje od autorica.
#7.Bijenale slikarstva #HDLU #HDLU Zagreb #Krešimira Gojanović #Sonja Švec Španjol
