HDLUR 2023: Riječka likovna scena ima puno toga za ponuditi

Ispraćena je još jedna godina, ali još ima prošlogodišnjih izložbi koje treba pogledati do sredine siječnja. Jedna od njih je svakako i 77. godišnja izložba članova HDLU Rijeka koja se održava na dvije lokacije, u Galeriji Garbas i Galeriji Juraj Klović. Publici su predstavljena recentna likovna ostvarenja umjetnika i umjetnica koji dolaze iz lokalnog/regionalnog prostornog konteksta. Da riječka umjetnička scena ima što za ponuditi, potvrdilo se izlaganjem 64 umjetnika i umjetnica koji su izabrani putem natječaja. Dijapazon zastupljenih medija je onakav kakav i treba biti – raznovrstan i brojan – kako se i očekuje od jedne godišnje smotre. Kako smo već prije pisali, prošle godine Godišnja nagrada HDLU Rijeka za najbolji rad na izložbi je pripala Nini Lekić i Celestini Vičević, a pohvalu za rad dobili su Borislav Božić i Silvan Konjevoda.

U ovom osvrtu fokus je stavljen na četvero predstavljnih autorica i autora.

Prvi rad koji ćemo spomenuti je Nelinearno vrijeme 5 Dubravke Kanjski. Monokromna apstrakcija perpetuira tok vremena koja svoju vizualnu manifestaciju dobiva u postignutoj relaciji između više vremenskih linija. Je li vrijeme linearno (horizontalno) ili nelinearno (vertikalno), postoje li paralelni vremenski tokovi koji se događaju upravo sada, ali su izvan dosega našega znanja i spoznaje? Gledajući u spomenuti rad, ovo su samo neka od pitanja koja se postavljaju sama po sebi. Linije nisu crtane u prekidima, fraktalno, već je sve podređeno fluidnom slijedu uzročno posljedičnih događaja. Iako zasebni, tokovi vremena se u određenim točkama počinju spajati, što je vidljivo u povezivanju linija s „mrljama“ i obrnuto. Kao i u nekim prijašnjim ciklusima, Vibracija etera, Dekonstrukcija iluzije, Selfies, umjetnica ostaje vjerna monkromnom iskazu. Vremenske linije smještene su u neutralni „bezvremenski“, prazni/bijeli prostor, prezentirajući onostrano mjesto gdje one jedino i mogu postojati – izvan prolaznosti vremena. Filozofski akcent u umjetnosti nije strano tijelo, već dio propitivanja zajedničkih veza umjetnosti i znanosti.

Iz domene prostornih instalacija treba spomenuti Anu Grubić i njezin rad Otpornost, energija. Ispred posjetitelja je postavljen zeleni snop vegetabilnog karaktera koji izlazi iz otvora gradskog vodovoda (šahte) i sudara se s tlom. Sama šahta postavljena je inverzno s obzirom na njenu standardnu lokaciju na površini ceste, čime se postiže efekt s pomoću kojega metalni otvor slobodno „lebdi“ u prostoru. Iako je vegetacija prikazana donekle statično, ona se nizvodno spušta poput obrnutog gejzira, što je dovoljan indikator količine i snage energije koja je otpuštena iz gradskog vodovoda, odnosno umjetne tvorevine napravljene zbog ljudskih potreba. Unutar zadnjih sto godina svjedoci smo neprestanog širenja gradova, divlje urbanizacije te uništavanja prirodnih staništa i bioraznolikosti. Ali koliko god se trudili promijeniti stanište, možemo zaključiti da je priroda puno starija od ljudi i da ona uvijek pronađe svoj put. Spomenuti rad nije izoliran, već pripada ciklusu kojim se umjetnica odmiče od svojega dosadašnjeg modus operandi – akvarel, digitalni print, akvatinta. Odmak nije do kraja izveden, jer u određenoj mjeri, umjetnica kombinira digitalni print s drugim tehnikama i materijalima (tkanina, drvo,) u prostorne instalacije.

Nastavljajući u maniri kombiniranih tehnika, dolazimo do rada Zaboravljene umjetnice Luise Ritoše. Scena interijera ispunjava platno; namještaj, wide screen tv, tri psa, cvijeće i dvije ženske figure koje su smještene na dvosjedu. Ništa neobično, osim što umjetnica za prikaz ljudskih figura kolažiranjem kombinira razne fotografije sudionika NOB pokreta s materijalom pronađenim u  raznim novinama i časopisima. Suvremene, moderne žene prikazane su u sigurnom i ugodnom ambijentu u kojemu su im dostupne sve blagodati ugodnog života, dok su one same formirane od sjećanja. Ta sjećanja prikazuju razne anonimne žene borkinje koje su definirale svoju poziciju u društvu ravnopravno se boreći sa svojim muškim kolegama protiv zajedničkog neprijatelja. Pri formiranju ženskih figura korišten je crno bijeli materijal, dok je ostatak scene izveden u boji – potez kojim se naglašava kontrast između naracija. Primjetan je utjecaj Richarda Hamiltona i njegovih kolaža iz 1960-ih, koji umjetnica nadopunjuje motivima iz lokalnog konteksta.

Vedran Bišić je izložio rad Zalazak sunca. Rad je rezultat životnog ambijenta, odnosno prirodne scenografije otoka Raba, koja okružuje umjetnika i njegove kohabitacije s njom. U jednom segmentu kompozicije se stvara dojam kao da je boja otpala s površine zbog protoka vremena, ali ona je „izgrebana“ zbog formiranja oblaka/neba. Umjetnik objedinjuje bijelu i crvenu boju s nijansama koje pronalazimo unutar samoga materijala tvoreći scenu koja podsjeća na impresionističke pejzaže. Prizor je kontemplativan, dok sunce u formi crvenoga kruga, zalazi okruženo oblacima.

Kao što je spomenuto, riječka likovna scena ima štošta za ponuditi ljubiteljima umjetnosti. Godišnja izložba HDLU Rijeka svojim kontinuiranim radom i ove nam je godine predstavila neka nova imena, ali nas je isto tako podsjetila na umjetnike i umjetnice koji neprestano djeluju već dugi niz godina. Na nama, kulturnim djelatnicima Rijeke, ostaje zadatak da izlagačku scenu grada, podignemo na novu, dostojanstveniju razinu.

Fotografije: Klara Stilinović

Naslovna fotografija: Ana Grubić, Otpornost, Energija, detalj, foto: Klara Stilinović

#77. godišnja izložba članova HDLU Rijeka #Galerija Garbas #Galerija Juraj Klović #HDLU Rijeka