Svojom gestikularno-nenarativnom komunikacijom plesna umjetnica Kristina Paunovski svojim je tijelom sve okupljene povela ka Galeriji O.K. i praktički najavila otvaranje izložbe „Crta za beskraj: Ritual“, kojom je ujedno obilježena i prva godina portala u kulturi ArtKvart, medija koji iz dana u dan okuplja sve veći broj čitatelja željnih štiva kojega je na hrvatskoj medijskoj sceni posljednjih godina nasušno nedostajalo.
Izložba „Crta za beskraj: Ritual“ nije slučajno odabrana za obilježavanje prvog rođendana ArtKvarta, ova je izložba i svojevrsni homage životu i djelovanju Marijana Crtalića, multimedijalnog umjetnika koji je svoj život smatrao kvazispontanim performansom, a svoju umjetnost analitičkom simulacijom svega proživljenog, jedan od najistaknutijih hrvatskih umjetnika novije generacije preispitivao je vlastiti identitet i poziciju kroz interakciju s okolinom, što je jedan od temeljnih postulata portala ArtKvart, koji se u ovih godinu dana etablirao kao mediji kojemu je najveći forte preispitivanje svega što se na kulturnoj sceni zbiva čineći to pritom kroz interakciju s čitateljima.
Projekt „Crta za beskraj“ odvija se u organizaciji Centra KNAP, a riječka edicija nazvana „Crta za beskraj: Ritual“, spaja međugeneracijski vizualni i izvedbeni umjetnički jezik odgovarajući na središnju temu „rituala“ u umjetnosti i koja je postavljena na premisama feminističkog performansa, imala je svoju vizualno-izvedbenu komponentu, osim vodstva tijelom Kristine Paunovski, u izvedbenom dijelu još su Dora Pocedić i Linda Tarnovski jednu svoju prošlu predstavu reinterpretirale sa svim elementima koje ne izvode, ali kojima se referiraju na svoju izvedbu. Vizualni dio izložbe činit će i performans „Buđenje“ Kate Mijatović, koji će biti izveden na Korzu 28. lipnja. S druge strane, postav izložbe, koja će biti otvorena do 2. srpnja, okuplja performativne umjetničke instalacije triju vizualnih suvremenih umjetnica: Ivane Butković, Andreje Knezović i Ivori Stošić.
– Ivana Butković svojom serijom performativnih fotografija nazvanih „Spomenik vječnom sukobu“ razvija jedinstvo, prelama ga na više slojeva, kao arhetip žene, a na fotografijama se to vidi postepenim razodijevanjem, izlaženjem iz okvira i simbolikom crvene boje, koja u različitim tradicijama ima posve različita značenja. Ono što je najviše ritualna gesta, jest njezino premazivanje bijelom glinom, što se veže uz plemena, ali i japanski butoh ples, koji spaja tradicionalni japanski ples sa zapadnim elementima. Tu je i umjetnički objekt harfe, niti koje su satkane od njezine kose. Andrea Knezović izlaže svoja tri koncepta. Prvi koncept je iz 2016. godine, fotografirala je svoj čin uriniranja na različitim mjestima, što se može gledati kao simbol pročišćavanja ili zauzimanja teritorija. Na tom tragu je i njezina serija performativnih videa „Liquid Gold“ u kojima ona zauzima muškarčevu pozu urinirajući stojeći, čime simbolizira pobjedu nad opresijom. Treći Andrein video „Story of the I“ gdje ona u kadar opet stavlja svoje nago tijelo, ali razbijajući pritom tradicionalni način prikazivanja žene što je prisutan od 19 stoljeća i stavlja u centar jaje koje ima ulogu glavnog motiva i podastire fetišizam i subverziju. Treća je umjetnica Ivori Stošić, koja je široj publici poznata po svom radu „Članak 16.1.“, odnosno članku Konvencije o suzbijanju svih oblika diskriminacije nad ženama koji govori o tome da je žensko tijelo jedino isključivo njezino pravo, a koja se referira na „klečavce“ koji se ritualnim gestama bore protiv reproduktivnog prava žene. Ona ponavlja istu stvar s njihovim transparentima u javnom sakralnom prostoru. Drugi rad joj je eksperimentalni video „Rođenje savršenog čovjeka“ u kojemu je montažom stvorila ideju Adama ujedinjenog u kaosu, a koji završava činom jedenja jabuke kao iskaza ženskog bunta i tako razbija muški povijesni narativ, što je ujedno kritika i rata i fašizma. Medij je ili fotografija ili video ili tijelo, ali sve umjetnice povezuje performativni čin iskazivanja, koji je uvijek ritualan. U prvom planu je žensko pismo, a ono gotovo uvijek razbija patrijarhalni sustav. Jako sam zadovoljna odazivom publike, nisam sigurna koliko je publika naučena na ovakav način naracije, performans kao sam čin često nije razumljiv, ovakvim načinima izvedbi treba se više baviti kako bi ušle u razumijevanje, rekla je Katarina Podobnik, autorica izložbe i kustosica Galerije O.K., ali i prva glavna urednica portala ArtKvart.
A što bi na sve ovo što se zbivalo u Galeriji O.K. rekao Crta, pitanje je koje se samo po sebi nameće.
– Crti bi ovo bilo super, bio bi užasno sretan, bilo bi mu genijalno jer ima predivne mlade autorice koje su napravile dramatično dobre ženske stvari i potežu tako dobra pitanja. Crta bi bio presretan. Kada je Marijan Crtalić dolazio kod nas i radio svoje izložbe, uvijek je govorio da napravimo nešto da bi se mladi i stari performeri družili, vidjeli, širili tu neku liniju. Tako smo čekali, čekali i čekali s tim projektom, a kada nas je Crta prerano napustio odlučili smo pokrenuti večeri izvedbenih i vizualnih događanja nazvanih „Crta za beskraj“, a koje su posvećene njegovoj ideji i njemu samome. U Zagrebu imamo jedan dio izložbe što je posvećen radovima koje izlažu njegovi prijatelji, a okupljamo i izvedbene umjetnike raznih generacija. Prošle godine smo rekli da idemo i negdje drugdje, nekako je logičan izbor bio Rijeka i Galerija O.K. i tako smo otvorili još jednu pulsaciju. Ovo je jedan fantastičan novi Crta i želimo da se čitava stvar širi i dalje, Crta je bio vezan uz Rijeku, ali bio je vezan i uz Split, uz druge gradove, uz čitavu Hrvatsku, zaključila je Morana Foretić iz Centra KNAP.
U izložbu „Crta za beskraj: Ritual“ savršeno se uklopila i izvedba „Vokalnog studija Rijeka“ pod dirigentskom palicom Ana Marije Ilić, magistrice glazbe, glazbene urednice i novinarke, upečatljive izvedbe „Dodolaske“ u obradi Hede Gospodnetić, „Rodila Loza“ Ivana Matetića Ronjgova, „Gajardo“ Josipa Kaplana, „Naranče“ u obradi Olje Dešića i skladbe „Žažara“ u obradi Saše Matovine samo su se nastavile na zbivanja u Galeriji O.K. budući da su naši skladatelji, kako je to naglasila Ana Marija Ilić, veliku ulogu posvećivali upravo ženama i pazili na ravnopravnost spolova, a u narodnim glazbama vodeći su ženski glasovi. Večer je završila glazbenim repertoarom u selekciji veterana riječke techno scene, Dražena Štimca a.k.a dirty4mata, aktivnog na nacionalnoj i međunarodnoj sceni od 1993. godine.
– Sjajan program u Galeriji O.K. uz prvu godinu portala ArtKvart, koji prati kulturna događanja u Rijeci. Konstruktivna kritika je uvijek dobrodošla, portal promovira sjajne stvari i drago mi je da se profesionalno prati sve ono što se zbiva na riječkoj kulturnoj sceni. I ovaj portal dokaz je da u Rijeci ne nedostaje kulturnih zbivanja, rekao je Marko Filipović, riječki gradonačelnik imao prebukiran program tijekom Dana sv. Vida, događaja ne nedostaje na mnogim lokacijama, ali je pronašao vremena i za „Crtu za beskraj: Ritual“, odnosno obilježavanje prvog rođendana ArtKvarta.
Naslovnu fotografiju i fotogaleriju snimio Aleš Suk
