KAKO JE RAZOTKRIVENA NAJVEĆA TAJNA AMERIČKE DIPLOMACIJE NA BALKANU
Možda za početak odmah da kažem, jasno i glasno, da se zna: Valter je prvi „nanjušio“ i razotkrio mjesto gdje se skrivao Radovan Karadžić.
I onda je bilo važno, a i danas je važno da se to zna, jer je u pitanju golema novčana nagrada.
Mnogi su već i zaboravili da je Washington svojevremeno raspisao nagradu od 5 miliona dolara za informacije koje će dovesti do hapšenja R. Karadžića.
Evo tih šokantnih saznanja. Od ovog momenta, tajne više neće biti tajne:
Radovan Karadžić se skrivao, vjerovali ili ne, u vili čiji je vlasnik Niko Spajić, a ista se nalazi u sarajevskom naselju Gornji Pofalići. U tom istom naselju živim, a pomenuta vila (rezidencija) se nalazi nedaleko od moje porodične kuće.
Otkrit ću vam još jednu zanimljivost. Radovan Karadžić nije provodio vrijeme samo u ovoj rezidenciji. Nakon što mu je udovoljeno da u par navrata „obiđe“ svoj nekadašnji sarajevski stan, pojavila se ideja da bi mu se možda moglo dozvoliti da jedan dio vremena provodi u svom stanu uz stroge mjere zabrane. Zanimljivo je i to kazati da su on i Alija Izetbegović bili prije rata prve komšije, stanovali su u istoj ulici.
Radovanu Karadžiću će taj „ponovni povratak Sarajevo“ bez ikakve sumnje ostati u lijepom sjećanju. Kasnije, tokom suđenja u haškom tribunalu, je pored ostalog izjavio: „ja sam volio Sarajevo i još i danas volim taj grad“. Nakon što ga je iz te silne ljubavi skoro sravnio sa zemljom ponovo se spletom „sretnih okolnosti“ našao u svom sarajevskom stanu (što nije mogao ni usnu usnit da će se desiti), a društvo mu je pravila jedna mlada i zgodna medicinska sestra. Nakon njegovog hapšenja pripadnici raznoraznih agencija (uz nadzor CIA-e) su čoporativno upali u Karadžičev stan i tamo su, pored ostalog, pronašli pomenutu medicinsku sestru. Uslijedilo je, što je i razumljivo, temeljito „brisanje tragova“. Što se poslije zbilo i kakva je sudbina pomenute medicinske sestre, sam Bog zna.
Ubrzo nakon što je sarajevski Valter (moj otac) prvi puta obznanio Karadžićevo skrovište, uslijedilo je ono spektakularno hapšenje sa nekakvim „dr Draganom Dabićem“ u glavnoj ulozi. Amerikanci su Amerikanci, nije to nikakvo čudo. Sjetite se Osame bin Ladena. Cijeli ga je svijet tražio, a za njim su Ameri raspisali „tjeralicu uz novčanu nagradu“. Na koncu se ispostavilo da je taj gospodin provodio vrijeme u nekoj dobro čuvanoj vili u Pakistanu u društvu neke mlade i lijepe „medicinske sestre“ koja ga je mazila i pazila.
„Holivud“ tamo, „Holivud“ vamo.
Pomenuto tajno skrovište Radovana Karadžića, o kojem pišem, je ostalo uprkos svemu još i danas dobro čuvana tajna.
Zašto?
Pa zbog tih famoznih 5 milijuna dolara obećane nagrade onom tko pomogne pri „Rašinom“ hapšenju. Ono što je ovdje bitno ustvrditi je to da nitko još nije demantovao ovo moje „otkrivenje“. Nije ni mogao, jer je živa istina.
DAKLE, STRPLJIVO ČEKAMO NA ISPLATU
Na potezu je gosp. Biden, ajde brzo s „lovom“ na sunce. Tih tričavih 5 miliončića Ameri duguju mome ocu i morat će ih kad-tad isplatiti. Imaju naravno i drugu kudikamo „jeftiniju“ opciju. Mogu moju cijelu familiju poubijati i tako ušparati pet miliona. Na tome očigledno i rade punom parom.
Kada su Richarda Holbrookea pitali (u to vrijeme je Holbruk još uvijek bio živ) „zašto je prekršen dogovor pa je R. Karadžić uhapšen“, on je odgovorio: „Mi smo bili spremni ispoštovali sporazum da smo mogli“.
Da skratim, tajni dogovor (Holbrooke – S. Milošević) nije ispoštovan, jer je sarajevski Valter sasvim slučajno razotkrio skrovište R. Karadžića.
Nekom drugom prigodom ću opisati do „u detalje“, kako je toga došlo. Vjerujte mi, taj „štof“ je i filmske priče vrijedan, zbog svoje zanimljivosti.
HAPŠENJE RADOVANA KARADŽIČA (2. DIO)
VALTER U AKCIJI – KAKO JE RAZOTKRIVENA NAJVEĆA TAJNA AMERIČKE DIPLOMACIJE NA BALKANU
Kao što se iz prve epizode da primjetiti, glavni junak ove ekstremno uzbudljive storije ustvari i nije R. Karadžić, nego sarajevski Valter.
Znam da ste nestrpljivi pa odmah idemo sa 2. Epizodom:
Dakle, kad smo i definitivno bili sigurni da je Valter razotkrio skrovište R. Karadžića preostalo nam je da informaciju javimo policiji.
Kome javiti, sad više ni to nije lako i jednostavno?
Kome vjerovati, i mala greška može dodatno iskomplicirati situaciju. „Obruč se steže. No, ne brini i pod ledom rijeka teče“, reče Valter pa nastavi: „Sarajevo je i danas okupirani grad, možda čak više nego ikad prije“…
Zatim nervozno sjeda za kompjuter i baca pogled po naslovima dnevnih novina. „Pronađeno mrtvo tijelo u koritu rijeke Miljacke“, negdje pročita. Na žalost, sve je više N.N. osoba u koritama rijeka i polako nas iz dana u dan uvjeravaju da ove dosadašnje strahote nisu ništa u poređenju sa onim koje slijede. Više se ne objavljuju ni imena nesretnih ljudi, mrtvi su tek puka statistika.
Već smo skoro zaboravili da je posljednje „mrtvo tijelo u koritu Miljacke“ kojem su mediji objavili ime bio akademik Sulejman Redžić. „Pustili ga niz vodu“, što bi se reklo.
U zadnje vrijeme su učestali ovakvi „odlasci“. Ono što posebno zabrinjava je to što se u medijima više ne obznanjuju imena stradalih. Nekako tiho i na mala vrata je uvedena ta zastrašujuća formulacija „pronađeno N.N. mrtvo tijelo u koritu rijeke Miljacke“.
A šta ako Miljacka ponovo nabuja?
Treba li podsjećati da su i nacisti ovako počeli, a završili sa gasnim komorama i konc. logorima…
ODLUKA JE PALA (ENTSCHEIDUNG IST GEFALLEN)
Valter, vidno potišten sumornim vijestima, naiskap sasu u grlo čašicu travarice te pripali novu cigaretu. Aha, prostrijeli mu kroz glavu misao koja bi možda mogla biti ključna na putu ka „pobjedi“. To je to, veli, odluka je pala. Valter saopći odluku, (govorio je svečano i pobjedonosno kao da je otkrio neki novi kontinent):
„Javit ćemo policiji kantona Sarajevo, u njih imam najviše povjerenja“, prozbori Valter šapatom.
Nakon toga iskrsava novi problem i nove glavobolje. Kako i odakle javiti, ni to više nije lako jer opasnost vreba sa raznih strana. Kurirom ili uz pomoć „goluba pismonoše? Mobitel ili fiksni telefon? Iz svog stana ili iz pošte? Poslati i-mejl, ili možda napisati pismo i kovertu ozpremiti „brzom poštom“ koja je kako nam rekoše „beskonačno pouzdana“?
Vagamo šta bi bilo ponajbolje i brzo donosimo odluku – informaciju ćemo javiti policiji sa obližnje javne telefonske govornice koja je u tom periodu još uvijek visila na zidu čuvenog „plavog granapa“ koji je od naše kuće udaljen jedva pedesetak metara.
Valter šnjira cipele i sam odlazi do govornice. „Nigdje nije bilo žive duše“, kazuje nakon povratka, „na obližnjem autobuskom stajalištu nije bilo putnika, vladala je grobna tišina“. Kao što i sami možete primjetiti sa Valterom nikad nije dosadno, ili kao što kaza gradonačelnica Sarajeva (prilikom svečanog otvaranja renovirane bistričke željezničke stanice): „Valter, to je priča koja traje“. U sklopu tog objekta je otvorena i minijaturna muzejska postavka posvećena Valteru iz kultnog filma Hajrudina Krvavca.
Vratimo se pravom Valteru koji konačno okreće telefonski broj kantonalne policije. Nije se predstavio iz predostrožnosti da ga momci iz Karadžičevog obezbjeđenja ne upucaju jer se barem njih dvadesetak (po nalogu CIA-e) svakodnevno vrtilo oko Rašinog skrovišta. Okreće telefonski broj i jasno, glasno i razgovjetno javlja policiji informaciju. Nakon obavljenog razgovora spušta slušalicu i kreće natrag kući. Jedva da se odmakao i napravio pet-šest koraka kad zazvoni telefon sa javne govornice. Ne njegov mobitel, nego baš telefon sa javne govornice. Ne sjeća se, veli u čudu Valter, da je itko ikad koristio ovu mogućnost u Sarajevu. Skoro da je bio zaboravio da postoje tel. brojevi javnih govornica i da su se mogli nazvati, komentira Valter još uvijek zadihan od uzbuđenja. Zvonjava s javne govornice je bila toliko jaka da se mogla čuti do u Pazarić. Nekako se pribrao nakon iznenadnog šoka i dojurio nazad kući.
Ova naša informacija saopćena policiji nije ostala dugo skrivena. Brzo je kroz eter prostrujala cijelim gradom, sve do Pala. Naravno, šapat koji se širio od usta do usta ubrzo je došao i do familije Radovana Karadžića.
U jedno smo bili sigurni i željeni efekat je postignut. Tajna više nije tajna, te sa velikim nestrpljenjem osluškujemo dalji razvoj situacije. Uskoro će da negdje „očepi“ i prokine led, u to smo bili sigurni.
Tako i bi, nismo dugo čekali potvrdu ovih naših pretpostavki.
Svega nekoliko dana poslije ove drame koju sam vam prepričao na paljanskoj tv se pojavljuje uspaničena Ljiljana Zelen Karadžić (Rašina supruga) sa dramatičnim apelom: „Radovane, Radovane, javi se familji gdje si dasi“.
Zašto vam ovo pričam?
Pa stoga što želim da otklonim svaku sumnju – je li ili nije – baš moj otac bio taj koji je razotkrio skrovište Radovana Karadžića koje je kao što vidite iz ove priče bilo tolika tajna da ni njegova supruga, niti mu bliža familija nisu znali gdje se nalazi.
Eto sad više nema nikakve dileme. Kao što je poznato, dojave građana policiji kantona Sarajevo se snimaju i sve ove tvrdnje se mogu lako provjeriti.
Šta je još ostalo sporno u ovoj priči, ah ja to je onih sitničavih pet miliona dolara nagrade.
Red je da se dato obećanje ispuni, Amerikanci su uvijek držali do svoje riječi.
Gospodine predsjedniče Biden, s lovom na sunce…
Istaknuta fotografija: Valter ispod Rimskog mosta, snimio Marko Raguž
#Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva
