U Rijeci je, u 67. godini života, preminuo Damir Badurina, autor stihova i glazbe pjesme Najdraža Rijeko.
O njemu se u javnosti uvijek znalo manje nego o njegovoj pjesmi. Nije pripadao onoj vrsti autora koji oko sebe gradi mit, biografiju ili legendu. Bio je, prije svega, čovjek grada – iz ulica u kojima se odrastalo zajedno, iz vremena u kojima Rijeku nije trebalo objašnjavati – nego živjeti.
Najdraža Rijeko nastala je tiho 1985. godine, gotovo nenametljivo, i upravo je takva i ostala. Bez velikih riječi, ali s osjećajem koji svi razumijemo. U njoj je stalo ono što se inače teško izgovara: pripadnost. I zato je postala pjesma svih nas.
No Damira Badurinu pamtit ćemo i po nečem drugom, možda jednako važnom: po načinu na koji je živio glazbu. Bio je glazbenik koji je znao da pjesma nije samo pozornica i reflektor, nego i kava, terasa, rođendan, ples, slavlje, humanitarni koncert. Svirao je da bi ljudima bilo lijepo. I to nije mala ambicija – to je životni izbor.
Bio je jedan od onih ljudi čija je prisutnost donosila mir, nikada se nije gurao u prvi plan. Njegova pjesma postala je simbol, ali on je ostao – čovjek. Dostupan, empatičan, nenametljiv. Netko tko je znao da uspjeh ne mora promijeniti putanju, nego je može samo potvrditi.
Zato danas, kada se opraštamo od Damira Badurine, ne opraštamo se samo od autora jedne važne pjesme. Opraštamo se od tihe konstante grada, opraštamo se od glazbenika koji je bio prisutan u mnogim našim važnim trenucima, Najdraža Rijeko i danas se vrti u pozadini mnogih naših lijepih i manje lijepih sjećanja.
Njegovi stihovi ostat će s nama. Ali ostat će i osjećaj da je moguće živjeti skromno, raditi pošteno, darovati drugima radost – i ostaviti trag koji traje. U srcu Rijeke i svih Riječanki i Riječana.
Počivao u miru.
Iskrena sućut obitelji.
#Damir Badurina #Najdraža Rijeko
