U Rijeci je 9. kolovoza zauvijek stalo kucati srce Saše Saleta Dmitrovića.
Poznati riječki antikvar, povjesničar, publicist, panker i zaljubljenik u prirodu, preminuo je iznenada u 57. godini.
Vijest se u nedjelju brzinom munje proširila društvenim mrežama. Malo prije toga osvanula je i na zaslonu mobitela. Poruka iz kategorije onih koje nikada ne želite primiti. Poruka iza koje ostaju samo upitnici, nevjerica, tuga i – praznina.
Velika praznina.
O Saši Dmitroviću, našem Saletu, u nedjelju je već puno napisano. Sve je to istina, ali nisam siguran da je dovoljno da bi dočaralo njegovu veličinu i važnost za ovaj grad i ovaj kraj. Za Rijeku.
A otišao je čovjek koji je volio Rijeku. Otišao je čovjek koji ju je poznavao. Otišao je netko koga ne može nadomjestiti novi antikvar, publicist ili povjesničar. Možda će se jednom pojaviti netko novi, uvijek se pojavi, ali više nikada to neće biti Sale. Naš Sale.
Vjerojatno sam posljednji riječki novinar koji je sa Sašom Dmitrovićem napravio razgovor. Tog našeg razgovora sjetio sam se istog trenutka kada sam pročitao poruku na mobitelu. I jedna mi je njegova rečenica poput eha odjednom počela odzvanjati u glavi: „Znaš, gdje mi je bilo srce, tu mi je bio i posao.“. Tako jednostavno. I tako istinito. Saletov epitaf života.
Razgovarali smo u antikvarijatu Mali neboder. Točno trideset godina to je bio njegov drugi dom, njegov ured, njegova ordinacija. Tu je doktor Sale primao “pacijente” svih profila i statusa. Tu se miris starih knjiga miješao s pričama iz zaboravljenih vremena. Tu se učilo, otkrivalo, prisjećalo.
Sve je imalo svoju priču – knjige, fotografije, razglednice… ali i ljudi koji su kroz ta vrata ulazili. I oni koji su Saleta dobro poznavali i oni koji su s njime drugovali, ali i neki novi klinci željni znanja. „Ljepota rada u antikvarijatu je selekcija ljudi s kojima se susrećeš… stalno si na izvoru podataka“, znao je reći. A oči bi mu zaiskrile kad bi netko spomenuo povijest Rijeke. Posebno onu svakodnevnu – male priče koje ne pišu udžbenici, ali čuvaju dušu grada.
Sale nije bio čovjek službene povijesti, iako ju je znao u detalje. Bio je čovjek skrivenih kutaka, tihih priča koje se ne prepričavaju na pozornicama, nego šapuću među policama i prašnjavim koricama. Povijest prostitucije, duhana, šverca… veliki dani i obični ljudi. To je bio njegov svijet. To su bile njegove priče. Neke od njih ispričao je i za naš portal. I Karneval. I riječke ulice. I D’Annunzio, nacionalizam i patnja malog čovjeka. Tisuće podataka, hodajuća enciklopedija Rijeke, ljudi i običaja – to je bio Sale.
A bio je i planinar. Čuvar Snježnika. Zaljubljenik u prirodu. U tišini planine, jednako kao u šuštanju stranica, pronalazio je mir. Sve što ga je veselilo pretvarao je u posao – i zato nikada nije prestao raditi srcem.
Otišao je prerano, ostavivši prazninu koju knjige ne mogu popuniti. Ali ostavio je i trag. Ne samo na policama Malog nebodera, nego i u svima nama koji smo ga poznavali. U svakom tko je s njim izmijenio priču, tko mu je pronašao knjigu, otkrio zaboravljeni dokument. Ili samo sjeo na kavu – ispred antikvarijata, na Korzu, na Brajdi, tko se s njime družio na Kantridi, u Kružnoj ulici, Palachu. Na njegovoj Vežici.
Sale je znao da svaka priča ima svoj kraj. I nisam siguran da je baš sretan ako negdje sada čita sve ove retke o njemu ispisane. Vjerojatno bi samo odmahnuo rukom ili ispalio neku anegdotu iz riječke povijesti kao poveznicu: “Znaš, bio ti je jednom u Starom gradu…”. Sale ne bi pričao. Ali mi ćemo pričati.
Možda će ga netko od nas pogledom tražiti na nekom mjestu zajedničkog susreta, možda ćemo ga pogledom tražiti kada budemo prolazili pored Malog nebodera. Knjige će se tamo i dalje prodavati, miris požutjelog papira ostat će isti. Ali ništa više neće biti kao prije.
Doviđenja, prijatelju… Drago mi je da sam te posljednjih dana često viđao. Svaki od tih naših posljednjih susreta nosit ću u srcu kao jedan mali oproštaj.
Iskrena sućut obitelji i prijateljima!
Istankuta fotografija privatni arhiv/Facebook
#Mali neboder #Rijeka #Saša Dmitrović
