Na stranicama dičnog riječkog i hrvatskog „Novog lista“ , eto, stjecajem nesretnih okolnosti, niti dan po smrti jednog od najznačajnijih i najznakovitijih i – čak! – nagrađenih (Nagradom Ivo Kalina) riječkih i hrvatskih i europskih, dakle i svjetskih suvremenih akademskih slikara, neakademskih performera i akcionista (vidi: katalog Retrospektive ZK iz 2006., Kronotop hrvatskog performansa itd.) nema niti slova niti fotografije – Zlatka Kutnjaka. Niti u rubrikama „Rijeka“ niti u „Kulturi“, a niti među brojnim „Osmrtnicama“ za ove tragične dane (nevrijeme – zbog kojeg je odgođen koncert „kultnog Laibach-a“, a nije sigurno ni hoće li „Fit“ nastupiti na Delti, riječkoj!). Ukratko, stvarno su, izgleda, nastupila „zadnja vremena“. Usprkos tome (glede & unatoč!) na „društvenim mrežama“ (net) i na portalu ArtKvart-a (www.artkvart.hr) jučer je objavljena ta vijest. Preminuo je umjetnik Zlatko Kutnjak!

„Kastavski krug“ živih utemeljitelja i protagonista sužen je značajno u ciglih nekoliko dana. Butković, Kutnjak … Među živućima ostali su Vejvoda, Dokmanović, Toman … Koji još? Vijest je objavila, jučer, i umjetnica Vlasta Delimar.

Naime, za studija na ALU u Zagrebu, od sredine ’70-ih prošlog stoljeća, Zlatko Kutnjak je svojim markantnim likom i djelom obogaćivao novo-umjetničko-paktičku, postkonceptualističku, likovno – tekstualno – akcionističku, društveno – politički radikalno kritičku Art scenu u našoj Metropoli Kulture, ne zapostavlajući pritom ni umjetnička žarišta diljem Kvarnera (Liburnije): Rijeku, Opatiju, Kastav, Mošćeničku Dragu … i ostala. Budući jednim od najosebujnijih i najzanimljivijih zagrebačkih i riječkih akademskih slikara 2/2 ’70-ih i tijekom ’80-ih, a k tome i aktera domaće postkonceptualne nove umjetničke prakse, s iznimno vlastitim stilskim i karakternim pečatom, „parafom“, „osobnom mitologijom“, poetikom i provokativnom metodologijom „idejno ne-podobnog“, „politički nikad (ne-) korektnog“, vazda – subverzivnog, „underground“, „ neokiničkog“, „neo-post -pompejanskog“ (vidi kasniji, noviji ciklus „Pompejanci“!) i „gerilskog“ javnog nastupa, djelovanja i općeg „habitusa“, stava, garda, ponašanja i društvenog „statusa“ – treba ga percipirati na razini najeminentnijih hrvatskih i „ex-Yu“ odnosno „jugoistočno-europskih“ Contemporary Artista: od fluxusovski kongenijalne skupine „Gorgona“, Dimitrija Bašićevića, preko Toma Gotovca aka Antonija Lauera, Raše Todosijevića („Ex-YU“, Srbija), Ilije Šoškića, zagrebačke „Grupe šestorice autora“ (braća M. i S. Stilinović, B.Demur, Ž. Jerman, V. Martek, F. Vučemilović), Vlaste Delimar, Marijana Molnara, Vlatka Vinceka, Jusufa Hadžifejzovića, Grupe „Zvono“ (Ex-Yu, BH) Josipa Pina Ivančića, skupine „Irwin“ (Ex-Yu, NSK), Bojana Štoklja i inih (da ne nabrajam starije – novije), od kojih je većina sudjelovala na „Jugoslavenskim dokumentima“ u Sarajevu 1989., uoči osamostaljenja Slovenije, Hrvatske, dramatičnog, političkog, ratnog raspada SFR Jugoslavije i ranih „tranzicijskih“ ’90-ih.

Po povratku u Rijeku, nakon diplomiranja na ALU u Zagrebu, i psihološkog dovršetka te herojske faze ’70-ih/’80-ih, Zlatko Kutnjak je, lišen iluzija i „kompleksa provincije“, „centra – periferije“, osjetljiv i za „genius loci“ i za „viša“ kulturno – politička previranja, još više usmjerio svoju pozornost i ljubav prema „zavičajnoj“, „matičnoj“, Riječkoj, Opatijskoj i posebice Kastavskoj „sceni“ – u – formiranju (work-in-progress). Uvijek iznova inzistira na značaju „Kastavskog kruga“, ne obazirući se na efemerne raspre između tobožnjeg „centra“ i tzv. „periferije“, kad je riječ o egzistencijalnom, kulturnom i estetskom iskustvu društva, povijesti, svijeta.

U ovoj tužnoj prilici i na ovom posebnom „mjestu“ (ArtKvart.hr) uzimam sebi za subjektivno pravo akcentuirati važnost obnovljenog, preporođenog elana i entuzijazma u suradnji Kutnjaka s riječkim Multimedijalnim Centrom (MMC d.o.o. Rijeka) – Galerijom O.K. – osnovanim potkraj poratnih ’90-ih, čiji sljednici su aktivni i aktualni, evo – i dan danas (nakon Kluba „Palach“ (1998. – 2008.) i „Kluba umjetnika na Sušaku“ – KUNS-a (do 2013.) , na drugim lokacijama, na Brajdi – Galerija O.K., te na/-u „Boćariji“ – u novije vrijeme, od jeseni 2023.) Kutnjak je ostavio značajnog traga u nizu izložbi, performansa, akcija i festivala (Goli otok – Novi hrvatski turizam,FONA, Bale-fest Bale=Valle, Dani performansa, Art Camp Empeduja) u organizaciji i suorganizaciji MMC-a („10 godina MMC – Galerie OK“ u MMSU, Rijeka, 2007.). Nezaboravne su umjetničke prigode u kojima su se u već poodmaklim godinama družili i zajednički umjetnički izražavali bardovi naše suvremene umjetnosti kakvi su bili i jesu Ivan Kožarić, Tom Gotovac aka Antonio Lauer, Vladimir Dodig Trokut, Jusuf Hadžifejzović, Josip Pino Ivančić, Zlatan Dumanić, Vlasta Delimar, Marko Brecelj, Franci Blašković i brojna artistička „mladež“, umjetnice i umjetnici: od Kreše Kovačićeka, Kreše Mustaća, do Damira Stojnića, Tajči Čekada i inih!

Temom Smrti, Memento mori, Natura morta, Requiem (za Balkan), i relacija Umjetnost – Smrt bavio se Zlatko Kutnjak kontinuirano desetljećima. Umjetnikov utjecaj i živa prisutnost njegova duha i djela nipošto neće prestati niti nestati njegovim „odlaskom“ iz ove skučene 3-D kutije zvane „Novi Svjetski Poredak“ u jesen 2023. godine.

Popise umjetnikovih djela, performansa, akcija, izložbi, samostalnih i skupnih od ranih ’70-ih prošlog stoljeća do 2006. godine možete naći u katalogu retrospektivne izložbe:

„Zlatko Kutnjak: Umjetnost je – umjetnost nije : odabrani radovi 1970 – 2006“; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2006.; broj kataloga: 235; ISBN 953 – 6501 – 45 – 7