Proteklih dana, od 24. do 26. siječnja, u Ljubljani se održao internacionalni festival performansa i performativnih praksi naziva Beskonačna sadašnjost (eng. Infinite Present), koji je izveden u organizaciji kazališta Glej. Kao ideja i rezultat šireg projekta Time for live art, čiji je glavni fokus usmjeren prema umjetničkom iskazu koji je povezan s performativnim praksama – onima koje karakterizira odstupanje od definiranih normi, pomak prema eksperimentalnosti, interdisciplinarnost, kao i spoj različitih žanrova. Uz sve dosadašnje realizirane programe, Kazalište Glej je pokrenulo novi festival zbog uviđanja potrebe za kontinuiranom prezentacijom nacionalne i internacionalne produkcije performansa, inače, dosta heterogene umjetničke „niše“. U koprodukciji s Galerijom Cukrarna, festival se održavao na dvije lokacije u kojima se tijekom tri dana moglo vidjeti deset performansa, slušati predavanje te prisustvovati na radionicama. Paralelno, u Cukrarni, galeriji za suvremenu umjetnost, započeo je novi programski ciklus PERFORMATIVA, koji je posvećen performansu i srodnim izvedbenim praksama. Ciklus je podijeljen u tri etape, s time da je prva izveden u suradnji s Kazalištem Glej, kao dio festivalskog programa Beskonačne sadašnjosti. Glavna i odgovorna idejna kustosica festivala je Mara Vujić Anjoli.
Kada spomenemo riječ performans, prvo što nam pada na pamet jest ljudsko tijelo. Tijekom samoga čina, tijelo postaje umjetničkim medijem koje stvara živu umjetnost. Ali, osim glavnoga subjekta, tu je i neizbježan faktor vremena. Vremenski tijek, trajanja performansa, može varirati, od 20 minuta pa sve do par dana – tema koju je razradila američka povjesničarka umjetnosti Jennie Klein u gostujućem predavanju Trajanje izdržljivosti (eng. The duration of endurance), koje je održano zadnjeg dana festivala. Kako navodi u svom izlaganju: „… termin izdržljivost, sugerira da ljudsko tijelo ima sposobnost izvedbe kroz duži period, međutim, tome nije uvijek tako…“, te dalje u nastavku: „…Ovisno o težini izvedbe performansa i sigurnosti izvođača, 20 minuta nam može izgledati jako dugo, dok ponekad, izvedbe koje uključuju samoranjavanje budu prekinute nakon kratkog vremena, a planirane su da traju i po pet sati…“[1]
U ovome kontekstu, nema samoranjavanja, već je fokus stavljen upravo na odmak od ubrzanog načina života, koji nam je nametnut suvremenom potrebom za hiperproduktivnim društvom koje je postalo ovisno o vremenu. Umjetnice i umjetnici koriste različite strategije i narative kako bi manifestirali pojmove poput izdržljivosti, kontinuiteta, „rastezanja sadašnjosti“, repetitivnosti te oživjeli crtice iz sjećanja koje su još uvijek prisutne. Propitujući egzistencijalne i socijalne teme, osobne i društvene traume, na festivalu su se mogli pogledati radovi koji prezentiraju trenutak/trenutke unutar određenog vremenskog kontinuuma, a koji su obuhvaćeni u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
U trodnevnom programu mogao se popratiti performans slovenskih umjetnica Neje Tomšič, Lučke Centa, Urške Preis i Tery Žeželj, kao i site-specific performanse Gaȅtan Rusquet (BE), Guadalupe Aldrete (MEX/AUT), VestAndPage (GER/ITA), Martin3 Viale (CAN/FRA), Tajči Čekade i Ivane Kalc, Slavena Tolja i Tomislava Brajnovića (CRO). Što se tiče radionica, prva se bavila uvjetima rada na polju umjetničkog stvaralaštva, koristeći se odmorom kao sredstvom otpora. Radionica je zamišljena za radnike u kulturi, te je nastala kroz suradnju kustosa i dvije kustosice: Christiana Galanopoulou (GR), Leena Kela (FI) i Antoine Pickels (BE). Druga radionica, koju je vodio vizualni umjetnik i koreograf Gaȅtan Rusquet (BE), bila je namijenjena široj publici te fokusirana oko istraživanja višeslojnih odnosa između rada, ugode i brige. Uz spomenuto predavanje Jennie Klein, festival je pružao za svakog po nešto iz sfere suvremene, ili bolje rečeno, recentne performativne prakse.
Iz programa koji je održan prvoga dana, izdvojit ćemo performans triju slovenskih umjetnica Lučke Centa, Urške Preis i Tery Žeželj, koje su se predstavile radom Područje tkanog prostora (eng. Area of weaved space). Tri umjetnice kruže u repetitivnom ciklusu, referirajući se na ciklički posao kolektivnog rada – rada koji je zasnovan na brizi, a koji je kroz stoljeća patrijarhata povezivan sa ženama kao nešto inferiorno. Svaka od njih ima svoj konop, kojim zajedno stvaraju novi ambijent. Naizmjenično, u strogo definiranim ulogama, dvije umjetnice „pletu“ novi svijet, dok treća, kao mantru, čita imena poznatih žena iz povijesti i mitologije. Umjetnice preispituju patrijarhalna načela kapitalističkog društva, koje smatraju odgovornim za linearni pogled na razvoj društva unutar kojega se mora stvoriti destruktivni krug akcije. S vremenom, pozornica postaje ispunjena „paukovom mrežom“, koja reprezentira novi pogled prema kapitalističkom sistemu. U jednom trenutku, umjetnice odlaze s pozornice te ostavljaju publiku unutar novostvorenog sistema, dok se i dalje vrti snimka čitanja imena. U ovome radu, bitan je kolektivni aspekt rada i samoodržavanja, kao i činjenica da ostajanje u „petlji vremena“ dovodi do postepenog zaborava i prilagođavanja povijesnog narativa.
Izvedbeni program drugoga dana odvijao se u prostoru nedavno obnovljene Galerije Cukrarne. Svojim impozantnim dimenzijama i briljantnim arhitektonskim rješenjima prenamjene prostora, Ljubljana je dobila, u regionalnom kontekstu, neviđeni galerijski prostor. U predvorju zgrade, izveden je performansa Bez naslova (Lutanja) (eng.Untitled, Wanderings) kanadsko-francuske umjetnice Martine Viale. U izložbenom prostoru galerije Parter, koja se nalazi u prizemlju Cukrarne, održana su dva performansa hrvatskih predstavnika na festivalu. Prvi je na repertoaru bio performans hrvatskih umjetnica Ivane Kalc i Tajči Čekade, koje su izvele svoj rad Radilište 101/3 (eng. Worksite 101/3). Prvotno izveden u logoru na Golom otoku 2019., u sklopu projekta Goli Otok – Novi hrvatski turizam, umjetnice interpretiraju jedan od najbrutalnijih načina na koji su se kažnjavali zatvorenici, a sve s ciljem promjene njihova iskaza i apsolutne političke poslušnosti. Zatvorenici/kažnjenici bili su prisiljeni prenositi teško kamenje s jedne hrpe na drugu. Ovakav oblik kazne, kao simbol besmislenog i besciljnog rada, ukazuje na Sizifov posao konstantnog mučenja, bez ikakvih naznaka prestanka. Svaka umjetnica započinje rad pokraj svoje hrpe kamena, od kojih kreću u mukotrpan proces repetitivnog rada njihova prenošenja. Na sam rad utječe i kontekst njegove izvedbe. Izveden u galerijskom prostoru, stavlja se u poziciju razmatranja i kritičkog osvrta na radne odnose unutar svijeta kulture, njegovu evaluaciju, kao i na (ne)vidljivost pojedinih aktera. Sama ideja ovakve kazne stvara osjećaj neprestanog trajanja sadašnjosti, loop-a iz kojega je nemoguće pobjeći – kazna je zamišljena da polako slama ljudski duh. Kako vrijeme odmiče, umjetnicama postaje sve teže prenositi kamenje, što je glavni razlog ograničavanja performansa na maksimalnih 45 minuta.
Sljedeći je na rasporedu bio performans Ljubljana, 25.1.2024., Slavena Tolja. Ispred posjetitelja su bile postavljene dvije stolice i postament na kojemu se nalazi laptop. Umjetnik se pojavljuje, sjeda na stolicu i stavlja na pod određene papire. Nakon nekoliko trenutaka umjetnik kreće u skidanje odjeće; cipele, čarape, majice, hlače itd. Razgolićen pred publikom, umjetnik počinje slušati i povremeno gledati, razne video isječke: snimke iz mladosti, socijalističke govore s radija, snimke razaranja Dubrovnika tijekom Domovinskog rata, trenutak proglašenja Rijeke Europskom prijestolnicom kulture 2016.. Nakon odgledanog video rada, umjetnik se počinje oblačiti i odlazi sa scene. U ovom radikalno minimalističkom radu, Tolj unosi osobni aspekt borbe nakon dva moždana udara i ponovnog prolaska kroz proces učenja pisanja i govora. S pomoću dokumentiranih video i fotografskih materijala, koji su vezanih za njegov privatni život, umjetnik rekonstruira svoj put, koristeći dokumentirana sjećanja za lakše snalaženje kroz sadašnjost. Referirajući se na svoje zdravstveno stanje, Tolj ukazuje na konstantni proces učenja i razvijanja. Ogoljen pred publikom, skinuo je sa sebe barijere te predstavio publici „trenutnog Tolja“, koji se upustio u reminiscenciju kroz prošlost, a sve kako bi opet pronašao „starog Tolja“, koji je ipak, kao i svi, suočen s prolaznošću. Sam čin skidanja i nagog iskaza jest posveta slavnom hrvatskom performeru Tomislavu Gotovcu.
Treći dan festivala ugostio je još jednog hrvatskog predstavnika. Riječ je o Tomislavu Brajnoviću, koji je u suradnji s Igorom Anjolijem i Svenom Morom, organizirao participativne performans Večera s umjetnikom (eng. Supper with the artist). Na pozornici kazališta Glej postavljen je dugačak stol sa stolicama i svim potrebnim priborom za jednu svečanu večeru. Ideja stola, kao mjesta na kojemu se okupljaju prijatelji i razni prolaznici nastala je u Zagrebu 2000., prilikom projekta Urbani piknik. Tijekom vremena, karakter Večere s umjetnikom se promijenio – postao je suptilan čin, u kojemu je singularnost scenografije postignuta kroz uredno postavljen stol koji predstavlja scenu na kojoj se očekuje „umjetnički trenutak“. Sven Moro, arhitekt, predstavio je okupljenima novi model razumijevanja klimatskih promjena, u kojemu tvrdi, pojednostavljeno, da u klimatske promjene ne treba vjerovati, već da ih treba pretpostaviti. Kao povod razgovoru bio je i koncept Armagedona. Inače, Armagedon 5 je naziv crvenog vina koje je Brajnović sam napravio, posebnim prirodnim putem, dok je Reset ime bijele Malvazije, također napravljene od strane umjetnika. Kako je večer odmicala, na stolu su počele pristizati kulinarske majstorije Igora Anjolija, koji je bio zadužen za gastronomski aspekt performansa. Umjetnik koristi jednostavan, elementarni objekt poput stola, oko kojeg gradi narativ društvenog karaktera i biblijskog narativa.
Nakon tri dana konstantnog „trčanja“ po Ljubljani, praćenja festivalskog programa i povremenog turističkog razgledavanja, možemo zaključiti da je festival Beskonačna sadašnjost uspješno preživio svoju prvu ediciju. Pri izradi programa pazilo se na konzistentnost prema ovogodišnjoj zajedničkoj temi svih sudionika, ali isto tako, svaki od performansa možemo gledati kao zasebnu cjelinu koja postavlja još dodatnih pitanja. Organizacija je izvedena prema pravilima struke, dok je tehnička služba pokazala zavidnu razinu pri produkciji svakog posebnog performansa. Ne preostaje nam ništa drugo, nego pričekati dogodine na drugo izdanje festivala performativnih praksi.
Fotografije: Zlatko Tot
[1] Klein Jennie, The duration of endurance, predavanje, 26.1.2024. Kazalište Glej
