Jeste li se ikada zapitali kako zvuči tišina? Ili imali strpljenja sjesti uz rijeku, u šumu, kraj mora, pa slušati ono što obično samo prolazi pokraj nas: vodu, vjetar, kamen, metal, ptice, šumove grada i prirode? Ivo Vičić Arex upravo u takvim zvukovima živi i stvara. On je riječki autor, glazbenik i istraživač zvuka, jedan od onih umjetnika koji prostor ne promatra samo očima, nego ga prije svega sluša.
Njegov rad godinama se kreće između glazbe, terenskog snimanja, zvučne umjetnosti, ekologije i istraživanja skrivenih slojeva krajolika, bilo da je riječ o Rječini, riječkom podmorju, luci, industrijskoj baštini, Harteri, Žaklju ili zvukovima prirode. Umjesto da zvuk koristi kao pozadinu, Vičić ga postavlja u središte pažnje: kao trag, dokument, atmosferu i način razumijevanja mjesta. Njegove terenske snimke prirode uvrštene su i u katalog British Libraryja, a kroz projekte poput Riječke vodne simfonije i Riječke podvodne simfonije gradi zvučne priče u kojima Rijeka i njezina okolica postaju zvučni arhiv.
Povod za razgovor njegovo je sudjelovanje na izložbi „Uzburkane vode – zaboravljene i potisnute riječne priče” u Grazu, u kojoj je Rječina stavljena uz bok Dunavu, Drini, Savi i drugim europskim rijekama. U kustoskom timu izložbe bila je i Tea Perinčić, a uz Vičića je iz Hrvatske sudjelovala i Iva Korbar, izvedbena umjetnica iz Zagreba koja se bavi temama vezanima uz Rječinu. Upravo je Rječina, rijeka koju svakodnevno gledamo, a možda nedovoljno pažljivo slušamo, jedno od važnih središta Vičićeva umjetničkog rada.
Rječina je u ovoj izložbi stavljena uz Dunav, Drinu, Savu i druge europske rijeke. Što vam znači taj trenutak – da jedna naša, lokalna rijeka postane dio šire europske riječne priče?
– Meni je to super. Bilo je i vrijeme. Nakon svih godina rada na popularizaciji i zaštiti Rječine, na čemu su radili mnogi, pojedinačno, organizirano, svakako. Rječina to zaslužuje zbog mnogo čega. Ima tu svega za istaknuti iz povijesnog aspekta, biološkog, ekološkog itd. Osobno sam zaronio u zvukovni, djelomično i vizualni, dio priče, artistički. Lamentiram s Rječinom dugi niz godina i radio sam i glazbu inspiriranu Rječinom, koristeći snimke Rječine u produkciji, pa sve do isključivo zvukovnih priča o Rječini kao što su Riječka vodna simfonija i Riječka podvodna simfonija. Na kraju krajeva, Rijeka i Rječina su neraskidivi pojam i naš grad, koji se i zove imenom rijeke, zaslužuje biti istaknut kao posebnost u europskim okvirima.
Kad ste snimali Rječinu za Riječku vodnu simfoniju, jeste li je doživljavali više kao prirodni fenomen, kao dio riječkog identiteta ili kao neku vrstu živog arhiva grada?
– Na sve navedene načine pomalo. To je neraskidivo, te spone. Meni je to dio cjeline: Rječina i jest Rijeka i cijeli taj prirodni krajobraz je riječki identitet pa i šire, naš identitet i dio nas samih. To se stalno isprepliće, bili mi svjesni toga ili ne, Grad koji teče i sl.
Rijeka i Rječina su neraskidivi pojam i naš grad, koji se i zove imenom rijeke, zaslužuje biti istaknut kao posebnost u europskim okvirima
Izložba govori o „zaboravljenim i potisnutim riječnim pričama”. Koje su, po vašem osjećaju, potisnute priče Rječine? Što o njoj ne čujemo, iako nam je stalno blizu?
– Prirodne posebnosti svakako. Primjerice, Rječina je mjesto na kojem bukve rastu na najnižoj nadmorskoj visini u Europi. Tu su i očuvana staništa, primjerice bjelonogog raka. Ispada da je najočuvaniji baš na Rječini i, po znanstvenim istraživanjima, čak i najizvorniji, kako sam ja shvatio. Toga baš i nema u Europi, koja je valjda sve uništila, gotovo sve rijeke, i sad su se sjetili vraćati ih u prirodno, prvobitno stanje, barem je takva agenda.
Tu su i „ljudske” priče, tj. priče o suživotu i(li) životu na Rječini. Priče prohujalih vremena. Jako zanimljivo područje, i sam sam radio na nekim dokumentarno-arhivskim filmskim zapisima na tu temu. Posebno su zanimljive veze Grobničana, Grobnika i Rječine.
Može li se iz zvuka rijeke čuti i njezino stanje, njezina snaga, ugroženost, sezona, ljudski pritisak, promjene u okolišu?
– Pa donekle i može. Snaga svakako. Kao kraška gorska rijeka, snaga joj je ogromna, često zastrašujuća.
Impresivno, zvučno dakako. S druge strane je i delikatna, pogotovo pri nižem vodostaju, u ljetnim mjesecima…
Međutim, Rječina je živa, uglavnom nije kanalizirana, zvučna je i raznolika, raznolikog toka i zvuka…
Kako je nastajala Riječka vodna simfonija, jeste li unaprijed imali kompoziciju u glavi ili ste najprije pustili rijeci da sama „predloži” strukturu?
– Nastala je spontano, kao rezultat materijala snimljenih tijekom dugog niza godina. Zaista dugog. Sve se nekako samo posložilo i u suradnji s Matejom Sinčić, u to vrijeme zaposlenicom riječkog komunalnog društva ViK, dogovorili smo format predstavljanja zvučnih zapisa i zapravo je naziv Riječka vodna simfonija njezina zamisao. Strukturu je diktirala Rječina: snimke od izvora prema ušću kroz godišnja doba…
Koliko je u takvom radu dokumenta, a koliko autorske kompozicije? Gdje prestaje snimka prirode, a počinje umjetničko oblikovanje?
– Sve je dokument. Art forma je u tome što je to zvučna kompozicija – format koji predstavlja te dokumentarne snimke u narativnom obliku kao cjelinu. Tako dobijemo zvučnu priču o Rječini, tu je umjetničko oblikovanje. Jako puno posla. Složeno za miksanje jer morate zadržati „flow” priče i rijeke, jer tu ima i glasnih i mirnih dijelova priče, i smrznuta Rječina, i punoglavci koji se migolje, i ribe itd. Sve treba biti što prirodnije moguće posloženo, predstavljeno. Priča počinje grmljavinom, kišom, prirodnim kruženjem vode, koja zatim dolazi u podzemlje i izvire svom silinom. Najbolje je da poslušate:
Kad slušatelj čuje vašu vodnu simfoniju u galerijskom prostoru, što biste voljeli da mu se dogodi: da se informira, smiri, uznemiri, sjeti, zabrine, približi rijeci?
– Približi rijeci i opusti. Voda ima smirujući učinak, meditativna je ako si to dopustite.
Vi ste čovjek koji zvukove ne uzima iz studija, nego izlazi po njih na teren. Što terensko snimanje traži od čovjeka, tehnički, fizički, ali i psihološki?
– Vlastiti senzibilitet za zvukove okruženja, što bolju opremu, najbolje vrhunsku. Prirodne zvukove često je najzahtjevnije snimiti pa su tu nijanse bitne. Pogotovo ako su to tihi zvukovi ili udaljeni.
Fizički je zahtjevno, ipak ste na terenu. Često i zahtjevnom. Međutim, povuče vas samo snimanje, a i u prirodnom okruženju je super energija pa te nekako puni.
Psihološki!? Ne znam, meni je to prirodno, normalno mi je biti uronjen u okruženje.
Što se dogodi s čovjekom kad počne svjesno slušati prirodu? Mijenja li se s vremenom način na koji hodate šumom, uz rijeku ili uz more?
– Pa možda više obraćaš pažnju na detalje, ovu ili onu pticu koju poznaješ ili neki zvuk koji iskače iz slike, nov ti je.
Teško mi je o tome jer sam cijeli život puno u prirodi pa mi je normalno slušati. Zapravo tako i pamtiš, mapiraš teren, ne znajući da će ti to puno kasnije pomoći prisjetiti se gdje što ići snimati. Imaš katalog gdje pronaći koji zvuk u glavi 🙂
Isto je i sa slušanjem glazbe, ako si stvarno u produkciji, a ne konzument, odmah uočiš lošu produkciju ili nešto što „zvoni” u miksu, pjesmi… Ako je loš soundtrack, iritira…
Međutim, Rječina je živa, uglavnom nije kanalizirana, zvučna je i raznolika, raznolikog toka i zvuka…
Koji su vam zvukovi najteži za snimiti, jesu li to voda, vjetar, životinje, podmorje, tišina?
– „Tišina” je svakako teška za snimiti, delikatni zvukovi ili tiha mjesta. Zatim, elementi su zahtjevni, da. Vjetar često. U slučaju životinja, buka je često problem. Pozadinska buka prometa, čak i jako udaljena, avionski promet itd. Vrlo je teško dobiti čistu snimku životinje. Da i ne spominjem koliko je teško i divlje životinje same po sebi snimiti.
Koliko je važno ne ometati prostor koji snimate? Postoji li etika terenskog snimanja prirode?
– Otvoreni prostor je javan i nekontroliran, ne možete vi diktirati uvjete. Ionako snimate život kakav jest. Zatečeno stanje. Ako snimate nešto specifično, primjerice neke divlje životinje ili ptice, nastojite otići što dalje od civilizacije. Nekad to nije moguće. Paradoksalno je da je, primjerice, ptičji svijet često najintenzivniji, glasniji, bliže civilizaciji. Evo, sliv Rječine je primjer: ptičji svijet buja, ali je blizina civilizacije pa je buka velika. Onda moraš puno snimati da bi na kraju dobio nešto čisto.
Kad prirodni zvuk iz rijeke, šume ili podmorja preselite u galeriju, slušalice, radio ili album, što se pritom dobiva, a što se neizbježno izgubi?
– Dobiva se puno, doživljaj, fokus. Možete se fokusirati ili ponoviti i otkriti nove detalje naknadno. To je odlično jer često ljudima ostala osjetila skrenu pažnju uživo, na licu mjesta. Kad je posvećeno slušanje, onda ste fokusiraniji. Puno je informacija u zvuku. Ako je dobar, vrlo lako se izgubite, uronite u taj svijet, bez obzira na to što je to snimka, iluzija.
Gubi se, neizbježno, prisutnost u tom okruženju preko ostalih osjetila. Ipak, neke snimke ne možete doživjeti uživo jer, primjerice, ne možete biti uronjeni u slap ili vodopad i slušati, a za mnoge su mjesta kao podmorje nedostupna. Isto je i s divljinom, šumom.
Često radite s nevidljivim: sa zvukom podmorja, vibracijama metala, vjetrom, životinjama koje ne vidimo, rijekom koju ne gledamo dovoljno pažljivo. Je li vaš rad pokušaj da nevidljivo postane prisutno?
– Pa ja istražujem, tražim novo, zanima me. Često tražim prirodne „harmonije” u strukturama, primjerice u metalima. Meni je to sve dio niza beskrajnog titranja našeg univerzuma, stvarnosti. Ako, primjerice, znate da i sami planeti imaju vlastite melodije – zvuk planeta, gdje svaki planet ima svoju vlastitu „pjesmu”, otisak – tada je to jasnije. Melodije ili prirodne rezonancije dio su beskrajnog niza titranja univerzuma. Zato mi je to zanimljivo, često tako nalaziš harmonijske strukture, neobične „melodije” na takav način. To je ponekad i skriveni zvuk koji nije samo ovaj koji čujemo oko nas vlastitim ušima. Da, valjda pokušavam približiti nevidljivo.
„Tišina” je svakako teška za snimiti, delikatni zvukovi ili tiha mjesta. Zatim, elementi su zahtjevni, da. Vjetar često. U slučaju životinja, buka je često problem. Pozadinska buka prometa, čak i jako udaljena, avionski promet itd. Vrlo je teško dobiti čistu snimku životinje. Da i ne spominjem koliko je teško i divlje životinje same po sebi snimiti
U ranijim radovima bavili ste se i riječkom industrijskom baštinom, lukom, podmorjem, Žakljem, Harterom. Koliko je Rijeka za vas zvučni grad?
– Rijeka je vrlo zvučni grad. I cijeli ovaj naš kraj oko Rijeke. Imate svega na malom području. Svašta tu ima za snimati ako ćemo gledati iz tog aspekta. Nekad je bilo još i više tih industrijskih postrojenja koja su sama za sebe glazbeni instrumenti, ako hoćete. Sigurno neke snimke koje imam na tu temu to dokazuju. Iz glazbenog aspekta čini mi se da je slično, mnogi autori inspirirani su tim zvukom Rijeke, svjesno ili ne, i svašta se dobrog producira. Primjerice, riječka art/underground etiketa koja se zove Transponder Records promovira cijele glazbene albume riječkih autora inspirirane baš tim okruženjem, koji često sadrže i originalne zvukove, snimke tih mjesta.
Nakon svih godina slušanja prirode, što mislite da mi ljudi danas najviše ne čujemo?
– Jedni druge, ha ha ha. Svatko je u svojem filmu, čudno je vrijeme. Ipak, čini se da počinjemo shvaćati. Zvukovi okruženja dio su nas samih i našeg identiteta, neodvojivi su od života.
#Ivo Vičić #Rječina #Uzburkane vode - zaboravljene i potisnute riječne priče
