Hrvatska glazbena baština bogata je velikim skladateljima čiji su radovi oblikovali kulturni identitet zemlje, ali unatoč tome, mnogi od njih danas su nepravedno zaboravljeni. Vatroslav Lisinski i Josip Mandić, kao ključne figure hrvatske glazbe, svjedoče o bogatstvu i dubini hrvatske glazbene tradicije. Iako su njihova djela bila priznata i izvođena u svojoj vremenskoj eri, današnja izvedba i popularnost njihovih skladbi ne odražavaju njihov pravi značaj. Izuzetno je šteta što se glazba ovih velikih skladatelja danas rijetko izvodi, jer bi njihov opus trebao biti neizostavan dio hrvatske kulturne scene. Sinoćnji simfonijski koncert „Lisinski, Mandić“ privukao je tek nekolicinu znatiželjnih pojedinaca koji su slušali izvedbu koja se snimala za njemačku diskografsku kuću CPO.
Vatroslav Lisinski (rođen kao Ignacije Fuchs, 8. srpnja 1819. – 31. svibnja 1854.) bio je ključna figura hrvatskog glazbenog romantizma i nacionalnog preporoda. Rođen u obitelji njemačko-židovskog podrijetla, rano je pokazao talent za glazbu te ga je podučavao Juraj Karl Wisner von Morgenstern. Pod utjecajem ilirskog pokreta promijenio je ime u Vatroslav Lisinski, simbolizirajući nacionalni identitet. Njegovo najpoznatije djelo, opera Ljubav i zloba (1846.), prva je hrvatska opera, nastala na libreto Dimitrija Demetra, a praizvedba u Zagrebu postala je simbol kulturnog buđenja. Zahvaljujući potpori iliraca, Lisinski je studirao u Pragu (1847.–1849.), gdje je produbio svoje znanje i usvojio europske romantične elemente. Po povratku u Zagreb suočio se s financijskim poteškoćama i nedostatkom podrške, što je ugrozilo njegovo zdravlje i kreativnost. Preminuo je 1854. godine u siromaštvu, no njegovo nasljeđe ostalo je neizmjerno važno. Njegova druga opera, Porin, premijerno je izvedena posthumno, dok su solo pjesme i zborska djela poput Pozdrav domovini i Miruj, miruj srce moje zadržale trajnu popularnost. Povjesničar glazbe Josip Andreis ističe Lisinskog kao začetnika hrvatske umjetničke glazbe i simbol nade u borbi za očuvanje nacionalnog identiteta. Od njegovih djela, na sinoćnjem koncertu izvedena je uvertira br. 4 za orkestar („Jugoslavenka“), uvertira br. 1, uvertira br. 2, uvertira br. 3, grande polonaise, velika koncertna uvertira br.7 te tonska slika za orkestar „Večer“. Najistaknutija među njima je uvertira „Jugoslavenska“ br. 4, skladana 1848. godine koja je praizvedena u Zagrebu 1850. godine. Posvećena „gospojam dobrovoljkinjam narodnih kazališnih predstava u Zagrebu“, riječ je o „reformatorskom djelu“ koje je nastojalo graditi na klasičnoj formi uvertire, ugledajući se na talijanske uvertire. Veliku važnost u opusu Lisinskog zauzimaju tonska slika za orkestar „Večer“ te velika poloneza u C-duru. Njegova glazba obilježena je narodnim duhom, s melodijama i ritmovima koji evociraju hrvatsku folklornu tradiciju, prilagođenu normama tadašnje europske umjetničke prakse. Posebno se ističe njegova izražajna emocionalnost, prisutna u djelima poput Miruj, miruj srce moje, gdje dolazi do izražaja utjecaj romantičara poput Schuberta i Mendelssohna, ali s prepoznatljivim hrvatskim tonom. Harmonijski je bio suvremen i prilagodljiv, koristeći inovativne postupke kako bi istaknuo dramatičnost i emociju, što je posebno vidljivo u operi Ljubav i zloba. Njegove zborske skladbe, poput Pozdrav domovini, snažno odražavaju domoljubni duh ilirskog pokreta, a njihov homofoni karakter naglašava jasnoću teksta i kolektivni učinak. Lisinski je pokazao i izvanredan osjećaj za dramatiku u svojim operama, stvarajući napetost i emotivnu dubinu, unatoč ograničenim resursima. Jednostavnost i melodioznost njegova stila činile su njegova djela razumljivima široj publici, dok je njegov rad, premda ne tehnički kompleksan, simbolizirao kulturni identitet Hrvatske i postavio temelje za daljnji razvoj nacionalne glazbe.
Unatoč značajnom doprinosu hrvatskoj glazbenoj baštini, Mandićeva djela danas su uglavnom zaboravljena dok su je izvodili neki od najvećih dirigenata njegovog doba. Mandić je skladatelj dotadašnje najveće i najmodernije simfonije, no najveći dio njegovih partitura netragom je nestao. Potom su neke partiture nađene u Beču gdje su čekale na pronalazak čak četrdeset godina. Rođen u Trstu, Mandić je gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je započeo svoje glazbeno obrazovanje pod mentorstvom Franje Vilhara Kalskoga. Već s četrnaest godina skladao je svoju prvu skladbu, Hrvatsku misu za mješoviti zbor. Nakon preseljenja u Beč, nastavio je glazbeno obrazovanje na Bečkom konzervatoriju, gdje su mu profesori bili renomirani glazbenici Robert Fuchs i Hermann Grädener. U Trstu je Mandić bio izuzetno aktivan i kao političar koji se borio za prava slovenskih i hrvatskih radnika zbog čeka je početkom Prvom svjetskog rata morao emigrirati u Švicarsku. Potom je otišao u Prag gdje je ostao do kraja života. Sinoć su izvedene tri balade na stihove Antonina Sove za sopran i orkestar. Zbog bolesti Kristine Kolar, solistica je bila Gabrijela Deglin. Tri balade prvi put su izvedene u Pragu 1932. godine. Tekst Sovinih balada Mandić uglazbljuje gotovo asketski; stihove često deklamira i oni se rijetko uistinu pjevaju. Deklamacijski karakter se odražava i u činjenici da gotovo u pravilu jedan slog dolazi na jednu notu. Melodijski intervalski pomaci pri tome su uglavnom vrlo mali, a ponegdje se čak reduciraju na čistu deklamaciju na jednom te istom tonu, pri čemu se govorni akcenti češkog jezika prenose u glazbeni ritam. Mandić je u svojim baladama usredotočen na poetiku stihova koja se gradi u formu kroz multipliciranje i grupiranje motivske cjeline.
Generalni dojam koncerta je suzdržana izvedba uz poneke tehničke poteškoće poput neujednačenosti u brzim ritmičkim figurama. Skladbe Lisinskog i Mandića itekako zaslužuju pozornost i redovitu izvedbu jer predstavljaju temelj na kojem se dalje gradio razvoj hrvatske glazbe.
Istaknuta fotografija: Gabrijela Deglin, fotografirao: Dražen Šokčević, HNK Ivan pl Zajc
#HNK Ivan pl Zajc #Josip Mandić #koncert #Lisinski Mandić #Vatroslav Lisinski
