Glazbenici ponekad emitiraju uznemirujuće, sublimirane i mračne slike svijeta, iako, slično je i sa slikarskim opusima.

Govorim u svoje ime, pogotovo što se tiče slikanja, što izađe iz mene, izađe. Ne morate forsirati ako ste dovoljno otvoreni za stvari koje se događaju. Sve se, kao rezultat toga, prožima i izranja na neki neobičan iskrivljen način. Često je vrijedno pronaći vlastiti smisao kada je umjetničko djelo gotovo ili barem tada prepoznati zašto ste to učinili ili što vam je trebalo da uđete u taj proces. To je nešto što sjedi negdje u pozadini uma. Morate se osloboditi da dopustite svojevrsnoj poeziji slučajnosti, to je ono što trebate usmjeriti prema gotovom umjetničkom djelu. Poezija slučajnosti je ono čemu se nadam svaki dan kada uđem u studio, nešto što ne izgleda kao tvoj opus, ali zapravo jest, to je ono što smatram jako uzbudljivim. (James F. Johnston)

Engleskog glazbenika i slikara James F. Johnstona, poznajemo uglavnom kao jednog od glazbenika Nick Cave and the Bad Seeds-a, multi instrumentaliste, jednog od glazbenika benda Gallon Drunk, Lydia Lunch and Big Sexy Noise, a dakle i po svom radu na turnejama i snimanjima s engleskom glazbenicom i kantautoricom PJ Harvey. Njegov poslednji projekt s Daveom Gahanom iz Depeche Mode-a, a u kojem Johnston svira violinu – The Jeffrey Lee Pierce Sessions Project – izašao je tek prije mjesec dana. Dave Gahan ‘Mother of Earth’ pjesma je koja uz Daveov moćni glas, kao da stvara prostore u glavi, a koji se osjećaju orkestralno u svojoj dubini i promjenjivoj suptilnosti, s akordima i zvučnim slojevima. Njegov sljedeći projekt, turneja je s PJ Harvey koja kreće u rujnu 2023.:

„Sve su stvari važne i rad s drugim ljudima definitivno može imati vrlo pozitivan utjecaj na glazbu, individualni rad, kao i način na koji to radite. Na primjer, radna etika pjevačice Polly (PJ Harvey) u posljednje je vrijeme imala veliki utjecaj na mene. Većinom sam otkrio da guranje naprijed i razvijanje vlastitog stila znači da s vremenom obično završiš u projektu s ljudima istomišljenika koji smatraju da će ono što možeš unijeti u svoj rad odgovarati glazbenikovom jedinstvenom glasu (način sviranja) i da na neki način stvorite nešto svježe ili da će to biti podržano, a da se u potpunosti uklopi u vlastite umjetničke ideje i vizije. Naravno, bilo je vrlo uzbudljivo igrati s Nickom Caveom i Bad Seedsima. Poznavao sam ih osobno od ranije, preko brata, pa mi je rad s njima bio lakši. Obišao sam i druge zemlje, svirao sam gitaru s drugim bendom 1994. pa sam prilično dobro znao kako to sve funkcionira i što znači dinamika benda. Bilo je jako zabavno, a sviranje na albumu Abattoir Blues bilo je posebno veliko iskustvo, vrlo dobra ploča. Suradnja s PJ Harvey bila je odlična, kako u radu na albumima, tako i na soundtrack-u. Potpuno vjerujem i poštujem Polly, nakon dvije godine turneje ostali smo veliki prijatelji, što je vjerojatno najbolji rezultat od svih. Polly je izuzetno pedantna kada je u pitanju njezin glazbeni opus, vrlo je fokusirana na svoj rad, kao i na stvaranje glazbe i umjetnosti koja joj je sve, i strast i srce,“ objasnio mi je James.

Bez sumnje, umjetniku i glazbeniku Jamesu F. Johnstonu „mračniji narativ“ u glazbi ili na slikarskom platnu nije stran. Njegove slike kao da „zvuče“ kao njegova glazba, to su svaki put za nijasnu „mračnije naracije“. Najnovija samostalna izložba Jamesa F. Johnstona The Human Menagerie u galeriji Fitzrovia u Londonu, predstavila je upečatljivu kolekciju novih i nedavnih radova na platnu, papiru i drvetu. Ulja na platnu pohođena su životinjama i ukletim likovima, djela koja odražavaju ekspresionističku teatralnost i ljubav prema simbolističkom pejzažnom slikarstvu. To je čudan prirodni svijet učinjen neprirodnim.

U posljednjoj izložbi bile su također uključene skulpture engleske kiparice Corinom Johnson. Sablasno s vremena na vrijeme, sirov ili ne, mračan ili mračniji, Jamesov stil uvijek pod kontrolom, pažljivo variran, živopisan i ujedinjen u sebi. Uzbudljiv je to slikar, baš kao i glazbenik, sa snažnim identitetom, s bujnim prikazima, možda čak pomalo jezivim, donekle uznemirujućim: umjetnost za čudo i osobnost o kojoj treba razmišljati. Johnstonova samostalna izložba izvrsna je kolekcija slika i također prilično moćna izvedba, produhovljena, snažna potvrda pregleda umjetnika, koji vole umjetnost, a diče se punk rock etikom i snažnom željom da ponudi nešto u malo mračnijem modu. „To ti je jedan jak komad“, prokomentirala je jedna moja prijateljica iz Londona, mada, nisam bila sigurna je li mislila na slikara ili njegova djela.

James je slikar koji je definitivno čekao da se stvari razviju. Zašto slikaš pitala sam ga jednom, rekao mi je „Nemam pojma, ali slika se čini malo instinktivnijom i iskonijom, vjerojatno zbog sirove prirode razmazivanja boje na platnu bez potrebe da se bilo što priključi.“ Malo je glazbenika koji imaju energije nakon koncerata i svirki posvetiti se drugom umjetničkom izričaju. Previše izazova, energija već potrošena u rock and rollu, fanovi, droge itd… sve to oduzima energiju. Njegove su slike jednako hrabre i divlje kao i njegova glazba ili možda ne na prvi pogled. Postoji definitivno osobna dubina, taman dovoljna količina misterije, uz upečatljivu upotrebu boja. Definitivno lijepe i svakako svjetovne, stvarne, ali zamagljene linije, s otvorenim prostorima na platnu, čudnim zvijerima, slavnim životinjama dočaranim negdje tamo. Kao lijepa prirodna pojava, koja svake jeseni ili proljeća preobrazi više geografskih širina, to jest u slikama drveta, ili u životinja, konja ili mački. U povijesti priroda je nadahnula mnoge engleske slikare: promjena boja listopadnog lišća česti su motivi, kao da u povijesti postoji tendenciju sažetih procesa koji mijenja drveće, šume ili šume u bogato užarenim žarovima. Poput drevne driade, duh određenog hrasta, iako se ovaj izraz obično koristi za nimfe, povezane s bilo kojim određenim stablom, bilo koje vrste drveta, poznatom kao šumska nimfa. Inspiracija podzemlja, sva inspiracija nimfama iz bajki Jamesa F. Johnstona, u energiji punk rock stava, nepovratno je vezana za stablo, ili životinju s gotovo djetinjastim, sablasnim likom. To su stabla koja donose drugu vrstu asocijacija (pod)svijesti smrti ili početka života. Riječ je o umjetnosti koja razgovara s prirodom čovječanstva i onim što snažno osjećamo kao duhovni (nefizički) temelj za svijest kao najpoticajniji element umjetnosti.

Njegove slike su odvažne, obilježene bogatom i upečatljivom upotrebom boja. Često totemske i crno humorne, temeljene su između svakodnevice i svijeta mašte, utemeljene na osjećaju za jednostavnost i ljepotu. James je slikar, koji izlaže na skupnim i samostalnim izložbama, njegovi su radovi korišteni na naslovnicama knjiga, kao omotima albuma i predstavljeni u raznim umjetničkim publikacijama, sa slikama u kolekciji Sveučilišta Chicago.

Umjetnici su često koristili simboličke elemente kako bi pojačali dramatične elemente u našim životima, u Johnstonovom slučaju njegova ekspresivna, zasićena i blistava upotreba boje stvara dubine u koje gledatelj može upasti. Ironično, izraz koji se rijetko koristi u umjetničkim krugovima, a ako se i koristi onda je usmjeren omalovažavajuće kao slabašni kompliment, maštovito zar ne? Ali u ovom slučaju to uistinu i iskreno vrijedi. Od primamljivih slika prikazanih uoči izložbe, Johnston je postao sigurniji i profinjeniji u svom pristupu, kao i manje zabrinut zbog potencijalnih odjeka prema ikonoklazmu Blau Reitera ili Van Gogha. Djelo govori samo za sebe, okuplja publiku oko zadivljujućih priča narativne entropije; scene i likovi istrošeni do svojih osnovnih oblika, možda zabačeni, ali nezaboravni. Što je umjetnost za tebe, pitala sam – „Nešto što odražava ljudsku borbu za razumijevanje postojanja i prirodnog svijeta u svoj njegovoj ljepoti i užasu“, odgovorio je Johnston.

Najnovija samostalna izložba Jamesa F. Johnstona The Human Menagerie u galeriji Fitzrovia okuplja upečatljivu kolekciju novih i nedavnih radova na platnu, papiru i drvu. Naseljeno životinjama i ukletim likovima, djelo odražava ekspresionističku teatralnost i ljubav prema simbolističkom sjevernom pejzažnom slikarstvu. Prirodni svijet učinjen neprirodnim.

Johnstonovo okretanje figurativnom slikarstvu ispočetka je počelo radom u malim razmjerima u hotelskim sobama na turneji i kao reakcija na spisateljsku blokadu, što je kasnije postalo njegov primarni fokus kao svakodnevna studijska praksa.

„Izvanredan dar za slobodno, sirovo slikanje… koje se odmah utiskuje u maštu promatrača.“ – The Economist.

„Slike pune mitske snage.“ – Nick Cave

Mada, fascinirao me je još jedan detalj vezan za James F. Johnstona. Iako James nije glumac, glumio je u gotičkoj satiri Kena Russella „Pad kuće Usher: Gotička priča za 21. stoljeće“ (The Fall of the House Usher: Gothic Tale for the 21st Century).

„Ken je bio fantastičan. Zajedno smo radili na vrlo niskobudžetnim projektima. Ken Russell bi mi pokazivao opskurne ekspresionističke filmove, puštao mi klasičnu glazbu na oko 1.000.000 decibela. Pili smo kod njega, a društvo nam je pravio njegov pas. Ken je bio smiješan i potpuno strastven u svemu što je radio. Stvarno sam voljeo Kena i bilo je to tako divno iskustvo. Čak su i lanci koje mi je stavio dok smo snimali u njegovoj garaži bili zabavni“, objasnio je James.