Na današnji dan 1910. u Ogulinu je izdana putovnica na ime Janko Polić. Riječ je o putovnici koju je Janko Polić nosio na svoje posljednje putovanje s kojeg se nikad nije vratio. Ona je po njegovoj smrti vraćena Kotarskom sudu u Sušaku preko austrougarskoga Generalnog konzulata iz Barcelone i Zemaljske vlade iz Zagreba.
Janko Polić Kamov, rođen 17. studenoga 1886. u Sušaku (danas dio Rijeke), bio je hrvatski književnik poznat po svom radikalnom pristupu književnosti. Pseudonim „Kamov” odabrao je prema biblijskom Kamu. Njegova buntovna narav brzo se očitovala; izbačen je iz sušačke gimnazije zbog sukoba s profesorom, a potom i iz senjske gimnazije i konvikta. Nakon što se obitelj 1902. preselila u Zagreb, Kamov je prekinuo gimnazijsko obrazovanje.
Godine 1903. proveo je tri mjeseca u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom. Razočaran u Zagreb i Hrvatsku, ubrzo je počeo sanjati o odlasku. Godine 1904. putovao je s glumačkom družinom po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje je nastupio kao šaptač u Ibsenovim „Sablastima” pred knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem. Od 1907. putovao je po Italiji, a 1910. stigao je u Španjolsku, gdje se kretao u avangardnim krugovima s umjetnicima poput Joana Miróa i Pabla Picassa. Umro je iznenada u Barceloni 8. kolovoza 1910. godine, te je pokopan u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena.
Kamov je bio prvi pjesnički buntovnik hrvatske književnosti, osporavatelj tradicije i inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, čime je postavio temelje hrvatske književne avangarde. Iako je djelovao u razdoblju hrvatske moderne, nije pripadao nijednoj književnoj grupaciji. Njegovi tekstovi objavljivani su u novinama poput Pokreta, Riječkog novog lista, Zvona i Bosanske vile.
Kamov je 1907. godine objavio zbirke pjesama „Psovka” i „Ištipana hartija” te dramske studije „Tragedija mozgova” i „Na rođenoj grudi”. Ove knjige, koje su izazvale šok u zagrebačkoj javnosti, progovarale su protiv lažnog morala, otvoreno uobličavale erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Njegovo najpoznatije djelo, roman „Isušena kaljuža”, napisan između 1906. i 1909., objavljen je tek pola stoljeća nakon nastanka. Roman tematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića u svijetu koji se otuđuje, nudeći kaotičnu sliku osobnosti.
Kamovljeve drame, kao i njegova poezija i proza, izazivale su kontroverzije zbog prikazivanja „sumraka, patologije, tjeskobe, bezizlaznosti, očaja, apsurda, anarhije i groteske”. Među njegovim najzrelijim novelama izdvajaju se „Žalost”, „Bitanga” i „Sloboda”. Njegova novelistika kombinira feljtonske elemente i analitičke komentare, često prelazeći u grotesku.
Kamov je svojim djelovanjem anticipirao mnoge književne trendove koji će se tek kasnije pojaviti u europskoj književnosti. Njegov posljednji tekst, članak „Klin se klinom nabija” za zagrebački list Pokret, objavljen je na dan njegove smrti.
