Mjesto radnje: Botel Marina. Panelisti: Loredana Varljen, predstavnica Građanske inicijative „Kantrida“, Marin Nižić, predstavnik udruge Urbani separe i strateški dizajner, Mauro Sirotnjak, arhitekt i član Skupštine Grada Zagreba, predsjednik Odbora za prostorno uređenje i član Odbora za kontrolu, Lucia Majica, arhitektica iz Splita, te Nebojša Zelić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, vijećnik platforme „Možemo!“ u Gradskom vijeću Grada Rijeke. Tema: Dječja bolnica na Kantridi, odnosno budućnost prostora kojega su Riječanke i Riječani u minulih stotinu godina smatrali prostorom Dječje bolnice na Kantridi.
Dakle, u organizaciji političke platforme „Možemo!“ na Botelu Marina riječ je bila o iznimno važnoj temi za budućnost Rijeke i Kantride, prevažnoj uzme li se u obzir urbanističko i strateško promišljanje Rijeke i atraktivnih prostora koji su do sada bili dostupni svima, pa možda malo čudi da odaziv i nije bio u skladu s važnošću teme koja možda još uvijek nije u potpunosti dospjela u fokus javnosti, ali će u narednim mjesecima o njoj zasigurno biti puno govora.
Javna tribina kojom je vješto upravljala Hana Paleka, nudila je mogućnost rasprave o viziji, planovima i potencijalima prenamjene ovog iznimno atraktivnog prostora, ali je ipak najviše govora bilo o metodama participativnog i inkluzivnog urbanog planiranja, koje bi trebale osigurati da projekt doprinese poboljšanju kvalitete života, kako lokalne zajednice, tako i Rijeke i šireg riječkog prstena u cjelini, odnosno da odgovori na pitanje, kako je to Hana Paleka naglasila u uvodnom slovu, koje su to stvarne potrebe građanki i građana Rijeke i kako usuglasiti vizije, mišljenja i ideje da se dođe do rješenja koje će biti prihvatljivo svima, a da pritom prostor ostane dostupan javnosti.
– Kada sam ušao u politiku u kampanji se je spominjala Dječja bolnica Kantrida, odnosno njezina prodaja u svrhu zdravstvenog turizma. Od prodaje Žabice do odluke u Gradskom vijeću prošlo je dva, tri mjeseca, nije bilo javne rasprave, održana je samo jedna tribina. Kada imaš vrijedno zemljište, kao što je to prostor bivše Dječje bolnice Kantrida, izgleda neozbiljno izlaziti s idejama što bi tamo trebalo biti, možemo mi predložiti i ovo i ono, ali nismo mi stručni. I baš zbog toga se višekružno savjetovanje nameće kao jedini logičan izbor. Moram naglasiti da postoji suradnja gradske uprave oko višekružnog savjetovanja. Višekružno savjetovanje je bilo prisutno kada je u pitanju bila bolnica u Lopači, mnogi koji su sudjelovali u tom procesu na kraju su bili zadovoljni, višekružno savjetovanje uključuje razne grupe stručnjaka, ali i participaciju javnosti. U Rijeci postoji nekritičan odnos kada je u pitanju davanje javnog prostora u privatne ruke, Grad Rijeka se mora boriti da dođe do što više javnih prostora, a ne da se ti javni prostori daju na upravljanje koncesionarima. Riječankama i Riječanima nedostaje osjetljivosti na urbanističke intervencije. Mi nemamo puno prostora sa zelenilom oko mora, svi zamišljaju što bi se tamo moglo izgraditi, idemo malo za promjenu razmišljati što bi se moglo napraviti, a da se ne izgradi. I tu je ključno pitanje kako zamišljamo razvoj grada. Nama se često govori da smo protiv razvoja, ali što je to razvoj? Spada li izgradnja tornjeva u kojem će biti prazni stanovi u definiciju razvoja, koji je to razvoj kojega donosi koncesioniranje za mega-jahte. Zbog toga se građani moraju uključiti u ovaj proces, rekao je Nebojša Zelić.
O tome što bi deliberacija kao metoda kojom istraživanje javnog mnijenja i rasprave u kojima sudjeluju građani mogla donijeti široj javnosti, naročito u onim trenucima kada su u pitanju političke odluke oko kojih vlada velika razjedinjenost donositelja i onih koje se te odluke direktno tiču, bilo je dosta riječi na Botelu Marina. Loredana Varljen tako je podsjetila na koje sve prepreke nailaze u Građanskoj inicijativi „Kantrida“, naglasivši da participacije građana u donošenju odluka ne može biti ako ne postoji politička volja druge strane. „Naš cilj je da građani osjete da svojim kapacitetima mogu utjecati na društvo. Danas je to pitanje stadiona Kantrida, sutra će to biti pitanje Dječje bolnice na Kantridi, a nakon toga će na red doći i maleno privatno brodogradilište“, naglasila je Loredana Varljen, dok je Marin Nižić ustvrdio da „o javnim prostorima treba razmišljati trideset koraka unaprijed“.
– Možda je prostor dječje bolnice super prilika, jer imamo nekoliko koraka prednosti. Najvažnije je saznanje da je to šuma uz more, a takvih prostora u Rijeci imamo jako malo. Imali smo šetnju tim prostorom, na kojoj je sudjelovalo dvjestotinjak ljudi, koji su prepoznali i pozdravili ideju da to postane novi javni prostor ovoga grada. Može li taj prostor revitalizirati kvart?, zapitao se Marin Nižić, dodavši da Kantridu čekaju velike promjene, odnosno da su zapadna obala Rijeke i Dječja bolnica Kantrida iznimno važna pitanja.
O tome da se vrlo malo toga može učiniti na pitanju participacije građana u urbanističkom planiranju, ako pritom ne postoji politička volja onoga tko donosi odluke govorila je i Lucia Majica, splitska arhitektica koja na tom planu iza sebe ima veći broj održanih edukacija. Zakon u Hrvatskoj definira određene minimume građana u participiranju, naglasila je Majica, ali u isto vrijeme ne priječi više razine uključivanja. Također, Lucia Majica je naglasila da je vrlo potentno da urbanisti i planeri gube alate koje su imali prije, odnosno da participacija građanki i građana može dovesti do kvalitetnijih i prihvatljivijih planova.
– Svi vidimo što se dogodilo s Costabellom i Hiltonom. Postojale su javne akcije, postojale su akcije i umjetničkih kolektiva, ali je izostala reakcija struke, arhitekata i prostornih planera. Koji je to društveno-koristan hotel izgrađen u Hrvatskoj? Koji je to hotel pridonio lokalnoj zajednici? Govore nam da imamo komunalni doprinos, ali zar su naši gradovi tako siromašni da se na komunalni doprinos moraju vaditi? Krajnje je vrijeme da svi shvatimo da komunalni doprinos jednostavno nije vidljiv u javnosti i da se mora dogoditi proces razgovora s građanima da bi se planirao prostor, dodao je Mauro Sirotnjak, uz dodatak da građanska inicijativa mora nadoknaditi taj deficit u izostanku komunikacije, odnosno da je nužno otvoriti dijalog da bi se propitao niz vezanih pitanja.
U zanimljivu panel raspravu uključili su se i gledatelji, moglo se tako čuti da je nepostojanje strategijskog okvira razvoja utjecalo na to da se svime onime što se događa na Kantridi, Žabici, Rujevici samo gase „požari“, odnosno da su sve te investicije samo reakcija na ideju da bi se nešto moralo napraviti, a niti jedan investitor nema točno zadane okvire što bi mogao napraviti, te da javne uprave kapituliraju pred stihijom kapitala, bez pravog odgovora je prošla tvrdnja da je na jednom dijelu terena što je bio u okviru Dječje bolnice na Kantridi privatni investitor već započeo stambenu gradnju, a koliko je dramatična situacija kada je u pitanju dostupnost javnih površina Riječankama i Riječanima postalo je jasno nakon pitanja kojega je okupljenima postavila Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu riječkog KBC-a.
– Učili su nas da je Rijeka jedan od najlošijih gradova kada je u pitanju veličina zelene površine po glavi stanovnika. Zna li netko kako stojimo s dužinom obale po glavi stanovnika. I to one slobodne obale, zapitala je liječnica zahvaljujući kojoj je Rijeka postala prvi grad koji je sustavno pristupio problematici palijativne skrbi.
Odgovor će sigurno sve rastužiti, Rijeka dakle ima nešto manje od 13 centimetara obale po glavi stanovnika, ali cjelokupne obale. Kada je u pitanju onaj dio obale javno dostupan svima ta brojka je kud i kamo niža. Dopadne li privatnim investitorima i koncesionarima i ovo malo javno dostupnih prostora i zelenih oaza uz samo more, lako bi se moglo dogoditi da pogled na more postane dostupan svima, a izlaz na more samo njima.
I zbog toga su ovakve tribine i panel rasprave od iznimne važnosti.
Fotografije snimio Kristian Sirotich
#dječja bolnica Kantrida #Građanska inicijativa Kantrida #Hana Paleka #Nebojša Zelić #Urbani separe #urbanizam
