Ne znam postoji li igdje podatak koliko knjiga svakoga dana izađe iz tiska na globalnom planu, ali znam da će svijet naslova od utorka, 19. rujna, biti bogatiji za barem jedan novi. U pitanju je roman koji je po žanru svrstan u spekulativnu književnost, njegova je autorica Jelena Dunato, koja će za sebe sama reći da je Riječanka na privremenom radu na Cresu, a izdavač je Ghost Orchid Press iz Cambridgea. Roman Dark Woods, Deep Water Jelenin je prvijenac napisan na engleskom jeziku, a sudeći prema prvim recenzijama ljubitelji ovog žanra mogli bi biti prilično zadovoljni.
„Dark Woods, Deep Water me povukao u čaroliju i zapleo svoje prekrasne konce oko mene, kada sam odvratila pogled od knjige shvatila sam da je davno prošlo vrijeme za otići na počinak. Od prve stranice znala sam da ću pratiti ove likove kroz sve opasnosti koje ih čekaju. Prekrasna, slojevita i neodoljiva priča u svijetu koji je u isto vrijeme i poznat i čudnovat“, recenzija je Kate Heartfield, autorice bestselera The Embroidered Book.
Dark Woods, Deep Water može se naručiti na linku https://books2read.com/u/mVD7Mr. Kada je digitalno naručivanje u pitanju važno je samo pripaziti na odgovarajući format, kada je papirnato izdanje u pitanju trenutačno najpovoljniji je Blackwell’s
A što o svojoj prvoj knjizi na engleskom jeziku kaže Jelena Dunato?
– Dark Woods, Deep Water po žanru se može smjestiti u spekulativnu književnost, dark fantasy i horror. Roman je djelomično baziran na slavenskoj mitologiji, odnosno mitologiji ovog dijela istočno-jadranske obale, iako niti sama ne znam koliko bi netko tko nije jako upućen u to uspio povezati. No, stavila sam to zbog specifičnosti jer se danas u književnosti traži da pišeš o onome što znaš. Bilo bi suludo da ja pišem o keltskoj i nordijskoj mitologiji kada dolazim iz ovog područja. Recimo da je knjiga, dakle, bazirana na slavenskoj mitologiji, ona je kombinacija klasične fantasy avanture i tipične gotičke priče. Događa se nešto mračno, imamo troje glavnih protagonista koji se nađu u jednoj bezizlaznoj situaciji iz koje se ne mogu izvući. Ne bih prepričavala sadržaj, to puštam recenzentima, reklamama i blogovima za knjige, ali mogu samo reći da u osnovi knjige kuca to gotičko srce, tamno, mračno i opasno.
Na području spekulativne fikcije okušali ste se u kratkim pričama, kada je roman u pitanju ipak je ovo odmak od prvijenca izdanog na hrvatskom jeziku, Šikara je bila klasična detektivska priča?
– Ne znam kako to zapravo objasniti, ali u različitim jezicima funkcioniram kao potpuno različiti pisac. U hrvatskom mi puno bolje leži ovakav žanr, krimi i detektivski, u engleskom jeziku fantasy se nametnuo sam od sebe jer s onim što se događa na anglo-američkom tržištu krimi romana i trilera nisam bliska. To mi ne leži. Ovo što se događa sa spekulativnom fikcijom meni je puno bliže, to su bile teme, romani i autori među kojima sam se ja pronašla. Naročito kada je horor grana u pitanju, ona raste, raznolika je, odnosno pušta puno ljudi unutra i postoji način da se probiješ kao netko tko je potpuni outsider.
Zašto ste se odmaknuli od hrvatskog i prešli na engleski jezik?
– Kratko i brutalno. U hrvatskoj nema tržišta. Pisati romane za zemlju od četiri milijuna ljudi, od kojih možda deset posto čita, nema nekakve naročite svrhe. Nipošto ne podcjenjujem hrvatsku književnost i hrvatske čitatelje, ali s obzirom na to da imam taj alat, znam engleski jezik, njime se služim i godinama na njemu pišem, zapravo mi je bilo puno jednostavnije i lakše napisati nešto na engleskom jeziku i pokušati to objaviti.
Dakle, kada pište na engleskom jeziku to kao da piše vaš alter ego?
– Možda je to zapravo moj primarni ego, a ovo što sam ovdje je alter ego. Tko zna?
U jednoj od kratkih priča, odnosno u jednom od objavljenih eseja, pokušali ste pojasniti „Slavic fantasy“ kao književni pravac pa ste tada napisali da ste pomalo slavenska osoba iz male zemlje opterećene velikom poviješću?
– Današnje tržište knjiga, kao i sve ostalo u ovom društvu kakvom živimo, traži brendiranje. Da biste vi neki proizvod prodali, on po nečemu mora biti prepoznatljiv. Svaki izdavač od vas traži da kažete na kojoj će polici stajati vaša knjiga ako dođe u knjižaru. Onda ti kažeš da će ona biti u sekciji spekulativne književnosti, da će je staviti na policu sa fantasyjem i hororom, među pisce slavenske tematike. Zašto? Zato što je to meni prednost koju mogu koristiti jer sam pritom autentična. Jako puno pisaca je pokušalo pisati nekakve slavenske teme, netko to radi izuzetno dobro, netko izuzetno loše. I onda dolazi do ružnih stvari kao što je kulturna aproprijacija, krivo tumačenje nečije povijesti. Tada se čovjek zapravo zapita, ako je to već moje i ako dolazim iz tog područja, onda bi bilo u redu da sam nešto kažem o tome, da interpretiram na svoj način. Druga strana je ta što mi Hrvati nismo baš jako na ti sa svojom mitologijom. Ljubitelji fantastike i fantastične književnosti taj žanr pokušavaju oživjeti preko raznih konvencija, priča, zbirki priča, ali je činjenica da kao dijete koje je odraslo u Rijeci, u industrijskom gradu devedesetih godina, nisam imala nikakvog kontakta s mitologijom, fantastikom, slavenske religije nisu žive religije, nema više živih vjernika slavenskih religija, ono zbog čega mi imamo veze s našim mitovima je Ivana Brlić Mažuranić. I tu sve završava. To je realni problem, ali je s druge strane to ogromna mogućnost jer ti pušta brisano područje u kojem možeš manevrirati i nisi vezan za kanon poput, primjerice, Grka. Oni ne mogu puno vrdati oko svojih bogova i junaka, jer je o njima manje-više sve rečeno. No, tko kod nas zna tko je zapravo bio Perun, Mokoš ili Baba Jaga. To daje jednu širinu i to sam iskoristila. U mojoj knjizi postoje elementi, ne samo slavenskih mitova, nego nekakvog slavenskog razmišljanja, geografije, povijesti. Svega toga ima u tragovima, ali treba ipak uzeti u obzir da je prilagođeno anglo-američkom tržištu, prosječnom čitatelju koji želi saznati nešto novo, ali moram računati na to da nikakvog predznanja nema. Nije mi cilj instruirati i docirati, cilj mi je dio sebe, onoga što je moje i autentično, unijeti u priču, dati tome boju, okus, miris, teksturu. No, ne pišem povijest slavenske mitologije, pišem roman u kojem postoje elementi. Osim toga, jako sam pazila, a to vidim po reakcijama čitatelja, da se može čitati na više razina. Dakle, onaj tko zna će prepoznati detalje, a onaj tko ne zna vidjet će ih samo kao nekakve zanimljive ukrase, koji obogaćuju sam tekst.
Kako je tekao taj proces izlaska na anglo-američko tržište?
– To je jako zeznuto. Postoje tri osnovna načina na koja možete izbiti na anglo-američko tržište. Dakle, možete potpisati ugovor s nekim od velikih izdavača, njih je trenutačno pet i u žargonu ih se naziva The Big Five. Možete izabrati neku manju izdavačku kuću, odnosno ona mora izabrati vas, i možete sami objaviti. Što se tiče velikih izdavača na početku sam imala čak i agenta, ali smo se razišli, ta suradnja nije meni odgovarala, nismo se uspjeli naći, a u međuvremenu se dogodila korona i shvatila sam da bi meni više odgovaralo da si pronađem manjeg izdavača, jer ću tada imati više mogućnosti kreativnog odlučivanja, moći ću birati kako će izgledati knjiga, kad će izaći, imat ću veću slobodu. Kada se odlučite za taj put, onda samo morate pratiti kada se raspisuju natječaji za rukopise i javljati se. Morate pronaći nekoga s kim ćete se poklopiti, tko će vam dati neku ponudu, pa onda potpisati ugovor. Slično kao i u svakom drugom poslu.
Pročitao sam tekst u kojem objašnjavate da je razlike između malog izdavača i onih iz skupine The Big Five, da autora tretiraju kao ljude, a ne kao proizvod?
– Po prirodi sam malo control freak, imam problema s time što volim nadzirati procese. Naravno da u jednu ruku čovjek misli da bi bilo krasno biti glavni naslov te sezone velikom izdavaču pa se onda tvoja knjiga nalazi u izlozima svih velikih knjižara, u svim velikim gradovima, što je super, ali na taj dio ne možeš utjecati, to je pitanje sreće, nešto što se dogodi zato što si u pravom trenutku na pravom mjestu. Jednostavno sam procijenila da mi je bolje biti mali pisac kod malog izdavača, nego mali pisac kod velikog izdavača. Dobijem veću pažnju urednika, imam pravo birati kako će mi izgledati naslovnica, imam pravo birati kome će se poslati moja knjiga, s kim ću razgovarati na intervjuima, to mi daje jednu veću količinu slobode.
Koliko je vaš kulturni identitet utjecao na vaš način pisanja, odnosno ulazak u svijet književnosti, odnosno koliko vam pomaže to što ste povjesničarka umjetnosti i kustos?
– Teško je raščlaniti što je nečiji kulturni identitet. Muvala sam se dosta okolo, živjela sam u Rijeci, živjela sam u Sloveniji, Velikoj Britaniji, trenutačno sam Riječanka na privremenom radu u Cresu. Teško je reći što sve oblikuje tebe i tvoj vlastiti identitet. Mi smo svi nekakav kolaž različitih utjecaja pokupljenih usput. Ne spadam u one pisce koji pišu o sebi, ali pisanje je uvijek donekle autobiografsko. Ne spadam u one koji istražuju nekakve vlastite traume, prošlost, ali mislim da sve ono što proživiš utječe i na tebe i na tvoje pisanje. Ljudi me ponekad pitaju mogu li prepoznati nekog od mojih likova, ne mogu jer su oni zapravo kolaž ljudi koje ja poznajem, ali nisu jedna osoba, nikada nisu jedna osoba. Tako i moje djelo nije odraz samo jednog aspekta mene, to je kolaž iskustava koje sam pretočila u tekst. U mojim kratkim pričama ima strašno puno povijesti umjetnosti, zadnja je bila priča koja mi je izašla u antologiji Artifice and Craft, kada su tražili priče o umjetničkim djelima. Odlučila sam ići sto posto na svoju opsesiju, pisati o nečemu o čemu sam pisala sa stanovišta čiste povijesti umjetnosti, pisala sam o portretima i suradnji koju su Habsburgovci imali s različitim slikarima, odnosno portretistima. Naime, Habsburgovci su imali krasnu dugu povijest podupiranja umjetnosti, gdje su radili s nekim od najvećih slikara u povijesti. Onda sam se odlučila pisati o jednom portretu koji meni već dugo vremena zaokuplja pažnju, to je Tizianov portret za Karla V, gdje sam iskoristila sve svoje znanje o povijesti umjetnosti, istraživanja o tome gdje je tko bio u kojem trenutku, koje je boje naručivao, s čime i s kime je radio, pretočila u priču koja je spekulativna. Naravno da mi to jako puno pomaže i naravno da je to prednost jer krećeš s pozicije ogromnog predznanja. No, da sam inženjer vjerojatno bih pisala SF koji ima podlogu u inženjerskom zvanju, ovako pišem fantasy koji ima podlogu u umjetnosti, povijesti, legendama, koje su jako zanimljive i odgovaraju tom žanru.
Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskoj književnosti i svijetu hrvatskog izdavaštva?
– Teško mi je govoriti o hrvatskoj književnosti jer mi jako malo knjiga izdajemo i malo knjiga se probija. Pogotovo u onome što mene zanima, a to je žanrovska književnost. Kod nas je žanr viđen kao niža vrsta književnosti. Još uvijek se uzima da postoji književnost, ona sveta koja valjda pripada akademicima, i da onda postoji žanrovska književnost kojasluži raji za zabavu. Mislim da je to strašno glupa pretpostavka jer imamo nobelovca Kazua Ishigura koji piše i SF i fantasy, imamo Margaret Atwood koja piše i jedno i drugo, međutim to kod nas još uvijek nekako stoji. Čekam da naša žanrovska književnost uhvati korak s vanjskom, a pritom ne mislim da nema pisaca. Sigurna sam da kada bismo pogledali u ladice mladih ljudi da bismo našli svašta unutra. Ne bih ulazila u priču izdavaštva, financiranja izdavača, ministarstva kulture, knjižara, ali mogu samo reći da pisci u Hrvatskoj ne zarađuju ništa od svog pisanja. I dok se to ne promijeni, dok se ta klima ne promijeni da pisci moraju zarađivati nekakvim drugim stvarima, radionicama, predavanjima, a ne svojim radom, nećemo imati živu književnost i dobru književnost.
U jednoj kolumni kažete da nikada niste imali nikoga tko bi vas gurao u biznisu koji većinom počiva na ortaštvu, nepotizmu i preporukama?
– Da. Ali to nisam pisala o hrvatskom biznisu, to sam pisala općenito o izdavaštvu, naročito američkom. Postoji vjerna klika ljudi koja se vrti oko njujorških agenata, izdavača. To su ljudi koji međusobno ručaju svaki tjedan i ako niste u toj ekipi, niste tamo. Izdavaštvo je umreženo, ne želim zvučati kao ogorčeni outsider, ali činjenica je da ne mogu biti u New Yorku, nemam njujorškog agenta, nemam njujorškog izdavača, nisam u tome. Korona je promijenila puno stvari, danas više ne morate biti na Manhattanu da bi vas netko vidio, druga stvar je da se je u žanrovskoj književnosti dogodili veliki pomaci, naročito horor, a donekle fantasy i SF, zbog malih izdavača proširili su se na neke druge ljude koji nisu nužno Amerikanci i nisu nužno nekakav tipičan profil pisaca kakvi su bili do sada, odnosno bijeli muškarac, srednjih godina, američkog porijekla. To se mijenja i sada neki drugi ljudi dobivaju šansu. Korona je uništila jako puno toga, ali je razbila neke predrasude pa se nadam da se nećemo vratiti natrag da se sve centralizira. Kao i u svakom drugom biznisu, i u književnosti je centralizacija loša. Neki drugi ljudi su se uspjeli probiti i donijeti dašak nekih novih priča. Ako sve priče dolaze iz iste etničke, kulturne, spolne ili neke druge skupine, onda ćeš prije ili kasnije doći do toga da su sve priče iste. Ako ti ne izvučeš autora s drugim iskustvima, onda samom sebi režeš noge i smanjuješ bazen. Sada bi netko mogao reći, ali Jelena, ti pišeš o spekulativnoj književnosti, zar nije to samo mašta. Reći ću da nikako nije, jer maštu moraš nekako hraniti. Da bi mogao kreirati drugačiji svijet ti ga prvo moraš moći zamisliti, a da bi ga zamislio moraš ga negdje vidjeti, doživjeti. Inače ćemo uvijek imati ista društva opisana, imat će rakete i zmajeve, ali će biti ista.
Na koji način Jelena Dunato hrani maštu?
– Jako puno čitam. Svatko tko piše morao bi puno čitati, ne isključivo romane koji su krasna inspiracija, ali u njima nećete pronaći podatke koji vam trebaju. Znači, puno čitam povijest, pogotovo u spekulativnoj književnosti, jedan od najvećih darova i najvećih problema fantasyja je to što najčešće morate izgraditi novo društvo, a da bi to bilo uspješno morate znati nešto o povijesti, politici, geografiji, klimi, kako ljudi putuju, kako žive, čime se hrane, postoji tisuću stvari na koje morate obratiti pažnju da bi svijet kojega ste izgradili postao uvjerljiv. Ako želite uvjerljivo opisati sukob, onda treba čitati o ratovima. To je nešto čime ćete nahraniti svoju maštu.
Osim kratkih priča, detektivskog romana na hrvatskom jeziku, uskoro i fantasy romana na engleskom jeziku, na spisateljskom nebu prisutni ste i s kolumnama koje vam redovito izlaze na portalu Autograf. Kolumne su lucidne, decentne, ne prelaze granicu dobrog ukusa, ali su ipak provokativne?
– Nisam novinar, nemam u sebi žicu da provociram, čak ne znam niti provokativan naslov staviti, to prepuštam urednicima. Puno puta mi dođe da pišem o aktualnoj i zapaljivoj temi, ali onda se nekako pomislim da nije moje da o tome raspravljam. Držim se onoga o čemu znam nešto reći, što mi je blisko, u tom fahu sam puno više pisac, nego kolumnist. Više sam koncentrirana na neka vlastita razmišljanja i probleme, što upravo i čini moju kolumnu umirenom i na neki način decentnom. No, od mene nikad zapaljivog kolumniste.
Za hrvatski turizam današnjice napisali ste da je postapokaliptična distopija neona i smeća. Na sličan način pišete o školstvu, odnosno odnosu prema djeci koja ne dobivaju znanje, nego se traži neznanje, bila je tu i sjajna kolumna o Trstu.
– Te kolumne su osobne. Zaista generalno pokušavam ne donositi sud o stvarima o kojima nemam pojma, mislim da bi više ljudi to trebalo usvojiti u političkom životu i generalno. U mojim kolumnama se može pronaći nešto što se svakako može pronaći u mojoj knjizi, a to je jedna razina ljutnje. Ne znam je li ona odmah primjetna, ali često se ljutim na nelogične, glupe, nefunkcionalne stvari, na stvari koje štete, ali se rade zato što su se oduvijek radile ili zato što netko misli da se moraju raditi. To je riječ o školstvu, masovnom turizmu, o tisuću drugih stvari koje se događaju bez da je netko stao, promislio i rekao to više nije dobro rješenje. Mislim da se to u nekoj mjeri reflektira u mojim knjigama, uvijek ćete pronaći ogromnu dozu ljutnje na glupost i nelogične stvari u životu. Bez obzira pišem li horor ili fantasy ili kolumnu. To je nit vodilja u kojoj će se pronaći mene. Svaki put kada se netko zagleda u neki sistem, kada na nešto obratiš pažnju što te se tiče, kada vidiš stvari koje su realno strašne, mislim da je to crta što nas sve povezuje. Taj osjećaj nemoći, ljutiš se, vidiš probleme, ali sustav je tako velik da ga ne možeš promijeniti. Mislim da je to tema za odličan horor.
Dark Woods, Deep Water izlazi 19. rujna, što je sljedeće u planu?
– Neke stvari su već gotove, imam novelu koju moram prodati, događa se u istom okruženju, ponavljaju se i neki od likova. Imam treći roman kojega pišem, ali zbog ogromne preopterećenosti poslom i ovim romanom nisam ga uspjela dovršiti. No, kako nemam agenta niti stalnog izdavača, nemam niti stalni ugovor. Sa svakom sljedećom knjigom ili novelom sam na tržištu, ništa ne mogu najaviti dok nemam ugovor u ruci. To je problem freelancinga i malih izdavača. Kada ste nepoznato ime i debitant, potpisujete ugovor za jednu knjigu. Da imam jačeg agenta koji to može ispregovarati možda bih dobila ugovor za dvije knjige, ali onda ne bih bila u kontroli procesa, opet bi moja control freak strana bila problematična, ovako sebi određujem tempo, nisam vezana ugovorom, temom pa mi to odgovara u životu.
Upravo ste za sebe rekli da ste debitant, iako baš ne volite kada vas se tako nazove?
– Ne da ne volim, kao netko tko je anglist i dobro poznaje povijest engleskog društva, kada netko kaže debut, odmah pomislim na one cure u haljinama od tila koje idu kod kraljice Viktorije. No, izdavaštvo je opsjednuto debitantima u toj mjeri, da kada bih sutra izdala knjigu u nekom drugom žanru, napisala ljubić, opet bih bila debitant. Oni tu naljepnicu silno vole, valjda zato što prodaje knjige.
Fotografije Jelene Dunato snimio Kristian Sirotich
#Jelena Dunato
