Koji su glazbeni i kreativni korijeni JMZM? S obzirom na duo postavu i činjenicu da dugo radite zajedno, od čega ste kretali kao početne niti vodilje i inspiracije kroz sve te ambijente, eksperimentale, soundscapeove i zvučne igre kojima se zapravo ne definirate niti stavljate u stilske kalupe?
ZM: Od najmanjih nogu mi je muzika bila važna, iako nitko u familiji nije bio ni školovan ni posebno zainteresiran za muziku. Korijeni su se vjerojatno primili kad sam si 11 ili 12 godina čuo Ummagumma ploču, a najviše Careful with that axe Eugene. Učio sam solfeggio i klasičnu gitaru u osnovnoj školi i kasnije klarinet u limenoj glazbi Trsat. Počeo sam svirati kao srednjoškolac u bendovima Pohane dlake, Plod Mirže, The Stoned Cows. Prvi kompjuter s kojim sam radio muziku sam nabavio negdje 1993. U međuvremenu manje sviram s bendovima i više radim kao producent i mikser.
JM: Ako misliš na školu, ja jako malo… upisali su me na tečaj harmonike jer u Opatiji nije bilo dovoljno polaznika za druge instrumente. Išla mi je na živce, ne znam zašto, i razbio sam je propisno. Majstor je rekao da to Geppetto više ne složi nazad. Nakon toga kratko tečaj gitare i onda DIY… puno slušanja glazbe, puno prostorija za vježbanje, koncerti. Vremenski dolazimo nakon „prvog” riječkog punka i novog vala, ali „osviješteni” freak opcijama tih pokreta. No rules. Znamo se dugo, dijelimo sličan neukus za glazbu i iz nekog razloga počeli smo raditi zajedno, vjerojatno neke kazališne predstave (ZM: prva predstava na kojoj smo zajeno radili je bila Pir malograđana, Berthold Brecht, HKD Teatar Rijeka 1993.), a i obojica smo se profi bavili zvukom (razglasi, studio i sl.). Jednog dana je netko poželio da to što radimo izvedemo uživo, smislili smo ime JMZM, vježbali i odsvirali. Ispalo je dobro, mislim publici je ispalo dobro i sad smo tu. A format i kreativnost? Nekako smo osjetili što ne želimo raditi, a iskreno i što ne znamo raditi. Home studio soundscaping i sound shaping recimo da ne podnosi neku vrste glazbenog rada, nema benda, drukčije su dinamike, odabir instrumenata… uglavnom mijenja se onaj zašto nešto u kako nešto napraviti, a da zadrži muzikalnost i čak nekakvu melankoliju i da sve ne preraste u samo dosadno iživljavanje s ili nad opremom. Nismo electro/dance/producers so to speak provinijencije, ali nismo ni anything goes. Snimanja su prilično picky i preaky. A za live nastupe nam je bitno da sve zvuči „organski” iako često koristimo svašta osim organskog. Bitna je „slika” koja je u našem slučaju zvuk.
Tridesetak albuma, Opera Industriale pri otvorenu RI EPK 2020 projekta, a/v set „Being positive is not a good thing“, što su još centarpointovi dosadašnje glazbene suradnje iz autorske pozicije? Koje vam je bilo najdraže ili najuzbudljivije, ako može neki autorski osvrt?
JM: Svaki rad ili projekt je poseban i nama pamtljiv jer je u svaki uključena prilična doza fokusiranosti i nečega novog… Nešto što nam prije ne bi palo napamet, u jednom momentu je tu. Naravno uključeno je i učenje kako nešto čim bolje komponirati / složiti s obzirom na „no school” situaciju. Opera Industriale je zapravo bila dosta easy za složiti jednom kad smo dobili sve suradnike i uvjete za probu uz puno entuzijazma od svih uključenih. Naravno sam event je donio i druge levele.
ZM: U biti smo skoro deset godina live setove radili tako da smo za svaku novu live priliku, radili i pripremili novi komad muzike. Iz te pozicije je teško izdvojiti nešto kao najdraži ili najuzbudljiviji. Ti epiteti su uvijek rezervirani za ono što smo zadnje napravili. Npr. live pratnja genijalnog nijemog filma Buster Keatona „Sherlock Jr.” iz 1924. godine. To smo izveli na zatvaranju Tobogan festivala u Rijeci ove godine. Uzbudljivo je bilo i u veljači kad smo, radi kompletno popunjene dvorane u MMSU Rijeka, u jednu večer dva puta izveli „Being pozitive is not a good thing”. To možda ponovimo u listopadu u dvorani Gorgona u zagrebačkom MSU. Pregovori su u tijeku…
Je li samizdat i DIY taktika nešto što je nužda zbog samostalnosti ili isto dio indie koncepta? Da imate mogućnost raditi nesmetano pod kakti major labelom i većom etiketom u kontekstu regionalne ili nacional lokalne scene biste li?
JM: Ako bi major label i mi imali kakve „logične” koristi iz suradnje onda zašto ne… anonimnost nije neka jako željena situacija u svijetu kreativnosti. Ali postoje uvjeti i uvjeti tako da smo do daljnjega proudly DIY.
ZM: Nema tu nikakvog indie koncepta i taktike. Slažem se s Josipom u smislu da znaš što znaš i znaš što ne znaš. Tako da anonimnost nije samo plod zavjere nego i zasluge. Ali sve je to relativno. Prije par godina je Wire pisao o nama, stavio jednu kompoziciju na njihovu CD kompilaciju koja se distribuirala po cijelom svijetu i svejedno nas nitko nakon toga nije zvao da dođemo svirati u Kopenhagen ili Singapur. Kako se mijenjala glazbena industrija u smislu izdavanja i distribucije zadnjih 20 godina, samizdat je kao koncept zatvorio puni krug od underground & indie do pop & trendy. Klikovi i views su novi totemi uspješnosti, a mi smo tu uvijek bili loši. Hoću reći, ne fali nama nove publike u desecima i stotinama tisuća, nama je dosta i njih par stotina samo da su tu i tamo s nekih drugih zemalja i kontinenata.
Koliko ste otvoreni/zatvoreni pop formama i klasičnim glazbenim obrascima strofa/break/bridge/refren i vokalnim stvarima u smislu klasičnih pop albuma? Je li to nešto što vas intrigira na bilo koji način?
JM: Tko ne bi htio napraviti projekt s ABBA-om?
ZM: Hihihihi
Koje je vaša pozicija na domaćoj glazbenoj sceni? Porijeklom ste iz riječke alternative i dojam je kako se držite iste, ali ne na način margina kao stav već fokusiranost da pokušavate kroz sadržaj i glazbu skrenuti pažnju od forme…
JM: Upoznali smo par ljudi koji misle da je cool to što radimo. Upoznali smo i neke koje nismo impresionirali. Npr., nakon nastupa na lanjskom ZEZ festivalu (festival experimentalne/impro/electro glazbe Zagreb) djevojka koja je recenzirala festival je spomenula svih osim nas… nije nas ni popljuvala.
ZM: „Domaća glazbena scena” i „riječka alternativa” su dva vanjska identifikacijska obilježja koje nismo nikad koristili u svojem društvenom životu. Uostalom ja jako slabo izlazim i općenito se malo družim s ljudima, a Josip je iz Opatije.
Koliko vam je strano ili mrsko bilo kakvo medijsko predstavljanje i marketing obzirom da Medo potiče i profesionalno djeluje i u tom segmentu pop i showbizz industrije?
JM: Nije nam strano ni mrsko samo je nespretno i nama i medijima. S obzirom na format, žanr, količinu glazbe… znaš i sam.
ZM: Medo već dugo ne radi „marketing”. Zgadio mi se, a za samopromociju nikad nisam imao nekog osobitog talenta.
JMZM kao namjenski glazbenici i skladatelji glazbe po narudžbi – za filmove, teatar, reklame, plesne predstave, radio drame, bilo koje vrste soundtracka. Razlikuje li se taj rad od vašeg slobodnog i standardnog rada?
JM:…I kao JMZM i kao JMZM / namjenski, najbitnije nam je da aranžman koji nudimo ima smisla i glazbene logike… bio piece od 50 minuta ili 5 sekundi, važna je atmosfera i flux. Jednom nam je netko rekao da za predstavu „Vježbanje života – drugi put” (režija Marin Blažević), kada god krene glazba kao da vrijeme u predstavi staje. A to je i bila namjera. Zanimljivo je raditi glazbu za nekog drugog. Prvo jer se želja da se razumijemo može pretvoriti u disaster (što srećom nije čest slučaj), a drugo jer je glazba za drugog neka vrsta „poklona” (tom drugom) i promatrati kako se taj „poklon” transformira u nešto drugo… dobija druge konotacije pod tuđom kreativnom odgovornošću je uvijek iskustvo. Bude i direktnih želja i „narudžbi” što je i logično, ali mislim da uvijek uspijevamo naći „boju” koja zadovolji želju, a nas ne izbacuje iz rukopisa. Tu dolazi ono iz prvog pitanja… neke stvari i ne znamo smisliti, odnosno raditi.
Koliko pratite i koliko vas (ne) uzbuđuje novi moment pojave umjetne inteligencije u audio dijelu i reizmišljanju novih pravila skladanja ili copy pasteanja i generiranja instrumentala ili glasova u kontekstu globalne glazbene scene? Je li intrigantno ili se čini da je balon koji se ispuhuje nakon početnog oduševljenja?
JM: Čitao sam nešto, ali s obzirom da jedva imam telefon nisam baš fan AI situacije. Ništa protiv tehnologije, ali u ovom slučaju i u ovom trenutku mislim da AI još uvijek nema potrebu kreirati, nema vlastitu potrebu…
ZM: Ja pratim i dosta koristim neke AI alate za mix i postprodukciju. Koristim i chat gpt općenito za neke dosadne administrativne poslove. Naravno, kao amaterski šah entuzijasta, koristim i chess botove da naučim koji novi trik. Interesantno mi je sve to. Živimo u svijetu koji se mijenja toliko brzo da je gotovo nemoguće reći gdje ćemo biti za dvije ili pet godina, a kamoli za deset. Ne spadam ni u „za” ni u „protiv” tabor. Bit će sve okej. Povratka nazad nema.
Ako možete opisati i približiti čitateljima svoj neki radni proces i kako uopće izgledaju vaši jam sessioni i kreiranje glazbe. Iz autorske pozicije obzirom da radite vrlo neklasično i nestandardno i da vam se gro zvuka bazira na razbijanjima i nepraćenjima pop struktura…
JM: Pošto TRENUTNO ne moram raditi ništa drugo osim glazbe, imam privilegiju, vremena i odgovornosti da čim više radim bez obzira je li u tijeku neki projekt ili JMZM situacija, tako da bazično visim doma u malom studiju i pokušavam iznjedriti ideje… Ponekad je to useless blejanje u monitore i instrumente.. ponekad je jako fruitful. I kad nečega ima, odnesem snimke ZM-u u njegov studio koji je opremljeniji etcetc gdje to dorađujemo i dorađujemo. Medo ima jako dobro uho, vješt je s opremom i uvijek čuje nešto što ja nisam. I to onda sve dobija shape kojega „gonimo”. Rekli smo da su nam fokus aranžman, zbivanja i boja. Volimo zvati druge ljude da sudjeluju jer njihovo sviranje i senzibiliteti uvijek oplemene proces. Za live nastup imamo probe kao bend… pripremimo zvukove, loopove, soundscape-ove, texture, layere etcetc… koji su naši produkti bilo koje vrste. Field-recording, found objects, manipulirani instrumenti etcetc. Odaberemo „prave” instrumente za koje mislimo da služe pojedinim sekcijama u aranžmanu i onda sviramo i sviramo dok stvar ne dobije boju, sliku i logiku zbivanja (malo šturo objašnjenje, ali kako drukčije). Nije jam session niti impro već potraga za aranžmanom.
Budućnost i planovi. Kako izgleda glazbena autorska perspektiva iz pozicije JMZM – što radite do kraja godine, a što dalje?
JM: Nešto projekata… Namjenski art nazovimo… Nešto filmova… Nešto predstava… Nekoliko suradnji u smislu remixanja i slično… Vjerojatno jedan JMZM album… Pokoji live nastup.
Možete li živjeti od svoje glazbe i plaća li ona kroz pristunosti na mrežama dovoljno za neko regularno funkcioniranje ili je u financijskom smislu ipak samo hobi zbog malog nacionalnog tržišta?
JM: JMZM je hobi. Namjenski JMZM pomaže hobi JMZM.
ZM: Granica između hobi i profi je dosta propusna. Studio koji smo izgradili je mjesto gdje sve dobiva finalni oblik, a studio se financira uglavnom iz sound design poslova za film na kojima uglavnom ja radim i dijelom projekata koje zajedno radimo.
JMZM uživo. Tendirate biti spojem A/V performansa i nastupa, koliko je zahtjevno organizirat vaš nastup i postoje li u RH i regiji dovoljno mjesta koji vas mogu financijski priuštiti te koliko je uopće godišnji live obrtaj nastupa benda? Je li to desetak, više, manje…
ZM: Godišnje je to u najboljem slučaju 5,6 nastupa. Nastup nije zahtjevno organizirati niti u financijskom niti u tehničkom smislu. Važno je da imamo dobar razglas i da nismo u kavana ili birc okruženju jer onda mi gnjavimo ljude koji misle da su došli na koncert popiti pivu i malo popričati, a oni gnjave nas koji mislimo da ljubitelju muzike ne bi trebao biti problem 45 minuta sjesti, smiriti se i poslušati što se trenutno nudi u domeni zvučnih podražaja 🙂
JMZM i inozemstvo. Koliko ste prisutni na globalnoj avangardnoj i eksperimentalnoj sceni obzirom na instrumentalizam nemate kočnicu nerazumljvosti i limita hrvatskog jezika?
JM: Javljali smo se nekim labelima i portalima koji nude contact i opciju „send us your music”, ali uglavnom bez konkretnog odgovora. Labeli koji rade s ovom vrstom muzike su uglavnom mali i prebukirani, operiraju u nekom sebi logičnom svijetu distribucije, ekonomije i skromnog PR budžeta tako da su im anonimni newcomeri izvan fokusa. Postoje portali koji recenziraju i prate takvu glazbu kojoj mi pripadamo i tamo se relativno često osvrnu na nas. Uglavnom kad izdamo novi album. Npr. beogradski Popschotch je često pisao o nama. Prije par godina čitam recenzije na jednom od takvih webzine-a (Toneshift, koji nas je btw ranije odjebao) i pronađem text o albumu neke dvojice Talijana. Recenzent hvali neki song s albuma koji je ponuđen i za slušanje. Ja stisnem play i skužim… ili sam poludio ili je to naš piece, malo usporen i dodane su neke nebitne gitare… Pošaljem ZM-u i to je to, naš piece usporen… Ostatak može ZM ispričati.
ZM: Uglavnom imali smo sreće 2016. godine nekako upasti The Wire magazinu u fokus. Dobili smo mali tekstualni prostor, tko smo što smo, ali i mjesto za jednu kompoziciju na Wire tapper kompilacijskom CD-u koji se dijelio uz magazin. Kompozicija koja je tako dobila svjetsku distribuciju je bila „Records”, s našeg albuma FUCK koji smo izdali 2014. Ispada da su ti talijanski lopovčići tamo čuli taj song, maznuli ga, potpisali kao svojeg i bez ikakvog navođenja nas kao autora, 2018. godine izdali za američki label Flag day recordings. Kad sam ih kontaktirao mailom i upozorio da sve što trebaju napraviti jest da ispoštuju CC 3.0 licencu pod kojom smo mi izdali taj song (https://creativecommons.org/licenses/by-nc-sa/3.0/) oni su se i dalje pravili blesavi i ignorirali nas. Nama nije preostalo ništa drugo nego da sastavimo ozbiljno pismo koje smo poslali njihovom izdavaču u Ameriku te proslijedili na znanje Wire magazinu i Toneshift magazinu koji je recenzirao s hvalospjevima upravo taj song. Epilog je bio takav da su nas iz Flag day records konkatirali u roku od par sati, tražili isprike, rekli da prekidaju suradnju s Talijanima i molili da ih ne tužimo. Obzirom da se radi o malom diskografu koji izdaje nekomercijalnu glazbu, nismo ih htjeli tužiti niti uvjetovati da povuku iz distribucije taj CD s pokradenom pjesmom. Oni su se pobrinuli da na svim online mjestima gdje se album distribuirao ili recenzirao bude napisano da je ta pjesma (Talijani su je nazvali Gone tommorrow) bude točno atribuirana, kao npr. na sljedećem linku. Toneshift Magazin je nakon toga, valjda iz nelagode što nas je, kao neke anonimus Hrvate odbio, a kao fol Talijane pisao o nama, napravio prilično pozitivnu recenziju našeg albuma Monkey iz 2019. godine.
JMZM Bandcamp.
Autor fotografija: Aleš Suk
#JMZM #Josip Maršić #Zoran Medved
