PoeTris: Tri pjesme po izboru autorice.
IN MUSIC (IZGUBLJENO - NAĐENO) I i neka Vas nervira moja tišina i ne bi podnijeli da prestanem lagati ili prešućivati i neka Vas, i za sve Vas invalide iznutra i za sve Vas koji se čedno opominjete dok se jebete i za sve Vas koji uopće nemate mašte i za sve Vas koji obožavate statuse i za sve Vas koji ne poznajete prijateljstva bez interesa i za sve Vas koji se radujete obdukciji slobode i za sve Vas politički korektne što ne prigovarate i za sve Vas - sanjala sam da ne znam napisati pjesmu i sada sjedim na klupi i mokra mi je odjeća i poderane starke i neka i Vas, ali neka i mene i festival je tek počeo i iza mojih leđa čujem životinjice i prekidam tišinu Ii i gledala sam opijena lica i tijela u pokretu i lovila sam komade neba vrhovima trepavica i nije me smetala gužva i kiša samo što nije, samo što nije pala i ruke drveća su hipnotski plesale i treba skakati na ritam sa vlastitim korijenjem u utrobi i vibracije struje od tjemena do nožnih prstiju i moje tijelo postaje frekvencija rasplesanih udara i počinje kiša koja se ne zaustavlja na koži i prodire negdje dublje kao histerija ljepote i bend odlazi sa široke pozornice i odbijam tražiti kabanicu u laganom ruksaku i vatromet je u meni i širi se prema tebi i uši mi zuje od glazbe, i moje oči te traže i moj živi smijeh, i tvoj živi smijeh i trenutak na travi prepunoj smeća i kiše i sekunde u kojima je sve stopljeno i ne postoji ništa drugo osim slobode i mučne spoznaje da sam te izgubila prijateljico Iii I prigovarao si niz puteljke i prigovarao si uz jezero i prigovarao si na travi Iii rekao si da je to tvoje prirodno stanje stvari i držao si mi ruku dok sam se raspadala iznutra i nisi mi dozvolio da se raspadnem izvana i nisam ti rekla mnogo toga, ali nije bilo ni potrebno i umjesto toga smo počeli kovati imaginarne scenarije i kupovali smo jedan drugom skupe majice sa štanda i razvili smo strategiju kako ćemo ljudima krasti pivo i u mašti smo isprobali razne menije i kada je glazba počela, stajali smo jedan uz drugog i onda si morao ići pišati i to je značilo da ćeš opet nestati u gužvi, ali i da ćeš se opet vratiti, baš kao što to prijatelji rade i da ćeš nastaviti prigovarati (redu za WC-e) i da ćeš nastaviti prigovarati i zabavljati me prigovaranjem i da ćemo prigovaranjem šamanski otjerati sve samo ne i kišu i da ćemo prigovarati probijajući se kroz gužvu, niz puteljke, uz jezero i da ćemo se držati za ruke da se ne izgubimo i kada smo se probili kroz gužvu nismo prestali pričati i pričali smo sve dok nam usta nisu bila puna i onaj kukuruz kupljen usput tako je odgovarao i bio topao na jeziku i dlanovima i žvakali smo sve do parkirališta i znali smo da smo taj put našli više auta i sjeli smo unutra i gorio je studentski radio i vozio si me kući kao i mnogo puta do tada i na izlazu iz auta sam ti rekla neku glupost i nisam ti rekla ono što sam ti htjela reći i nisam ti rekla kako mi je jebeno drago što si živ prijatelju I i neka mene sada I neka sada sjedim sam na klupi Iii neka mi ježevi pušu iza leđa i neka sam mokre odjeće i neka su mi starke poderane I neka kiša opet počne padati i neka ekran mobitela pokazuje da je sutra iii neka nemam zaključka o ničemu i neka nabrajam i neka se događa ono što cijelo vrijeme čekam pukla je neka ljuska u meni i nešto je spremno izaći van i zato neka Vas, ali neka i mene i meni sličnih
FOTOGRAFIJA BEZ BLICA (MOMENTALNA LUTANJA) Jedni drugima smo bogovi i vragovi ničija stvar, ali mijenjam posteljinu. Jučer sam psovala groblja i javni prijevoz. danas sam psovala nešto drugo, ali vrane u magli i polja neću. Još ne znam kako ću doslovno ući u drvo. Ciganka mi je na raskrižju vikala kako smo danju uvijek isti, jedino se noću mijenjamo dok sanjamo, mi starimo. Jedni drugima smo bogovi i vragovi! ničija stvar, ali mijenjam posteljinu i previše razmišljam. u svakom trenutku izgubimo nešto, bilo to i malo neposlušno pero iz jastučnice. Sutra ću psovati nešto, možda nestanak struje. Još ne znam kako ću se pažljivo ušuljati u utrobu drveta, izgubit ću osmijeh između krošnje i korijenja, na fotografiji bez blica i bit će to dobar gubitak u prolazu. slaveći s prijateljicom dendrofilična gluparanja, neću misliti o slavenskim mitovima i dušama zatočenim u drveću. tu istu noć izgubit ću i sjećanje na san, ali ne i čuđenje pred prolaznosti trenutaka. prekosutra ću i dalje psovati nešto, ali vrane u magli i polja, pa i cigane koji me svukuda prate neću.
BURN OUT Riječi kao i drugi. Osmijesi kao i drugi. Pogledi kao i drugi. Dodiri kao i drugi. Pušten glas kao i drugi. Rengenska snimka kao i drugi. Ono što drugi ne vide, ono što ni stroj ne može snimiti i ono što snovi ne daju zapamtiti - prostranstvo je spaljene nepomične zemlje s koje su pobjegle sve životinje toliko je pusto i bez lokve vode da su i ptice odletjele. U stvarnosti koja te obavija, ali ne dotiče, oko tvoje kože čuješ lepet gegavog galeba, prenu te razdragani glasovi susjednog stola i podsjete te na nešto daleko, na nešto što ti je nekada bilo poznato a sada psi laju na tebe jer ti oči zrcale spaljenu zemlju izgorjela je mogućnost razuvjeravanja. Dotaknula si veliku Prazninu. Možda je to kao promijeniti žarulju koja pregori. Sakrivena si ispod suncobrana koji pucketa od žege. Pokušat ćeš sve. Odlučna si. Tvrdoglava si. Dat ćeš samoj sebi još jednu priliku. Pozvat ćeš imaginarni kanader ako treba, neka polijeva po toj zemlji hektolitre vode sve dok se ne vrate ptice, cvijeće i ostale životinjice. Konobarica me pita treba li još nešto, ne hvala, ne treba, imam i više nego što mi treba prstima lupkam po kartonskoj kutiji štedne žarulje i vraćam se na početne retke Biblije sjećam ih se na hebrejskom. Ne znam kako sam dospjela ovamo. Grafit na ulazu u Zadar govori: Ne brini se mi te volimo! (Ali ja sam jako skeptična prema ljubavi.) Kaos u kolovozu: službenik na autobusnom kolodvoru čim sam izašla iz autobusa ničim izazvan i zašto baš mene, grli me kao da me poznaje i poklanja mi bananu, službenici kojoj ostavljam prtljagu na čuvanje moram ispuniti kratki formular i ona viče kako imam anđeoski datum rođenja, prema numerologiji ja sam jako posebna osoba. Ja sam spaljena zemlja, ali ne želim ih ubiti u pojam. Onako prazna, kao i drugi, poklanjam im riječi, dodire, poglede i osmijehe, kao i drugi. Samo želim pod suncobran. Samo se želim sama zavući pod suncobran, samo se želim pod suncobranom sjetiti zašto sam ikada zavoljela sunce. I tada mi konobarica nježno na staklo stola spušta dugačak cvijet suncokreta i nježnije od upitnog boga udalji se sa bljeskom modrih očiju. Ošamario me vjetar mirisom soli i alarm na mobitelu je zazvonio. Nisam ga prekinula. Zurila sam u te brojeve. Predugo sam čekala ovaj trenutak. Shvaćajući kako ne moram na posao osjetila sam travu kako niče u sebi, dodirnula suncokret na stolu, ogulila i zagrizla u meso banane, pogladila tuđeg psa, namignula gegavom galebu i samo tako, počela postojati, ponovo, ali ne kao drugi i nikako ne posebno, jer puno je ljudi rođeno 22.2.1982.
Josipa Marenić, rođena 22.2.1982. u Zagrebu završava fakultet, živi i radi. Poeziju je dosada objavljivala u časopisima poput Zareza, Republike, Riječi, raznim portalima i zbornicima. Ima samostalne dvije zbirke poezije Let ruku(vlastita naklada) i Pjesme koje ti pripadaju (Jutro poezije). Pjesme su joj uvrštene u Antologiju Jutra poezije. Nedavno je objavljena zbirka Nemoj svoju tugu vezati uz mene, zbirka četvero autora, među kojima su i njezine pjesme. Povremeno piše za portale filmske i književne osvrte i intervjue po potrebi.
#Josipa Marenić #poetris #poezija
