Zanimljivo je gledati Sarajevo očima Darije Žilić! Grad u ‘Sarajevskim fragmentima’ je zbir vrlo ličnih toponima, onih s kojima se pjesnikinja identificirala. Zbog toga, ali i zbog forme mikroeseja i povezanih fragmenata, rukopis me je podsjetio na ‘Jednosmjernu ulicu’ Waltera Benjamina. Boravak u novome gradu, ma koliko kratko trajao, predstavlja proces pretvaranja u stanovnika, osobu koja se u novom prostoru odomaćuje. Nakon ove knjige, Darija Žilić je Sarajka, zauvijek. – Semezdin Mehmedinović, Najbolja knjiga

Facebook me kroz uspomene podsjetio na prošlogodišnji prosvjed slobodnih umjetnika. Na Markovom trgu 22. ožujka 2023., tražili smo povećanje koeficijenta za mirovine. Prije toga, potpisivala se i peticija. Sjećam se sunčanog dana, Sare Renar koja je sjajno izvela obradu pjesme grupe Šarlo Akrobata, „Ona je sama”… Do novog povećanja nije došlo, ali je barem koeficijent vraćen na postotak prije snižavanja u 2009. godini. No, sve je to sramotno malo za umjetnike, pogotovo zato što se načelno svi zaklinju u kulturu i jezik, proglašavaju pisce i ostale umjetnike ambasadorima hrvatske kulture.

Nakon godinu dana ponovo potpisujem peticiju, ovog puta nevezano za mirovine i prava umjetnika.

Riječ je o nedavnoj peticiji koju sam potpisala osjećajući da kao članica PEN BiH, moram braniti slobodu govora i pravo na život, a povodom napada na publicista i docenta na PMF-u Sarajevu, Franju Šarčevića. Šarčević je inače i urednik portala Prometej.ba na kojem se okupljaju mlađi intelektualci i kritički pišu o svim oblicima nacionalizama. I zbog tog su im stizale prijetnje na Twitteru, odnosno x mreži gdje se okupljaju razni botovi i testiraju prijetnje. Upravo zbog svog kritičkog mišljenja, Šarčević je i doživio prijetnje smrću. Dok je kritizirao hrvatski nacionalizam bio je poželjan, no onda kada kreće s kritikom Željka Komšića, te sarajevske gradonačelnice koja se fotografira s djetetom u uniformi Armije BiH, tada se na njega obrušavaju i žele ga prognati. Optužuju ga da mrzi BiH, da je Čovićev plaćenik, prijete i obitelji, navode adresu stanovanja. Otkud ta hajka? Pisac i novinar, ujedno i potpisnik peticije, Selvedin Avdić piše da je hajka krenula baš zato što Šarčević nije ni otvoreni ni skriveni nacionalist, te zato što iza njega ne stoji politička stranka, samo obitelj i prijatelji koji također nemaju nikakav politički utjecaj. Inače, Avdićev tekst o djelovanju Franje Šarčevića može se pronaći na portalu Žurnal info.

Peticiju koja poziva na slobodu govora potpisalo je tridesetak članova i članica iz BiH i Hrvatske. Bio je to mali doprinos protiv insinuacija i prakse da samo „svoj” može kritizirati „svoga”. Kao potpisnica peticije doživjela sam kritike oponenata koji se odnose na neozbiljnost, jer kako netko „tko je bio tri dana u Sarajevu” može išta uopće znati. Nisu se te objede odnosile samo na mene, nego na sve one koji nisu iz BiH. Mene su ta omalovažavanja razočarala jer nisam jednom bila u Sarajevu, odlazila sam tijekom zadnjih dvadesetak godina na aktivističke radionice, učila o BIH, na kraju po struci sam i profesorica povijesti. Nakon rezidencijalnog boravka u Sarajevu 2018., kada sam bila gošća PEN-a kao književnica, napisala sam i knjigu o Sarajevu, „Sarajevski fragmenti” u izdanju Buybooka. U knjizi govorim o tom prekrasnom gradu, doživljaju i ljudima. Stalo mi je da voljeni grad bude otvoren i da u njemu pojedinci mogu otvoreno izražavati vlastite stavove. Peticiju za Franju Šarčevića potpisale su još neke novinarske udruge, politička stranka Naša stranka.

Treba napomenuti kako je uz ovaj protest Pen BiH reagirao i zbog ritualnog spaljivanja lutke Andreja Nikolaidisa u Crnoj Gori. Svi ti tekstovi, potpisi ne mijenjaju stanje stvari, na žalost, ali ono što je bitno je to da se pruži barem mala kap.

Više o knjizi „Sarajevski fragmenti”, pročitajte u osvrtu Strahimira Primorca objavljenom na stranicama Matice hrvatske (Vijenac)