Krajem prošle godine pjesnik koji živi u Rijeci i u Delnicama, Davor Grgurić poslao mi je rukopis na čitanje. Naslov je bio intrigantan “Kamov bi nam štošta zamjerio”. Riječ je o pjesmama koje su pisane kao hommage gradu Rijeci, a sve to kroz obraćanje Janku Poliću Kamovu, čiji avangardizam pjesnik priziva, na njega se nadovezuje u svojoj zbirci poemi koja se može čitati u dahu, može se zamisliti njeno čitanje na balkonu, na Korzu. Poezija u kojoj se povezuju prošlost i sadašnjost Rijeke, njenih kvartova, nižu se ejdetske slike toponimi, Korzo, Conto, Campetto, Sušak, Kamovljeve Pećine, pjesme o odrastanju i suočenju sa svijetom, pjesme koje emaniraju oslobođenje. Prva pjesma u zbirci i jest vezana za Kamova, za kip njegov na Kontu, pjesnik nam govori da taj duh bunta, grif rocka i pobune treba obnoviti, jer “bolje nam biti neće/budemo li trajno šutjeli”.
Prije pola godine boravila sam u Varaždinu i ondje jutro nakon književnog predstavljanja, moj me dragi prijatelj pjesnik Ernest Fišer upoznaje s Robertinom Bartolcem koji u središtu grada drži malu knjižaru, a bavi se izdavaštvom, ima malu izdavačku kuću Modernist. Robertino mi je poklonio nekoliko knjiga varaždinskih autora, prijevod Joyceove knjige i na kraju malu malu prijevodnu knjižicu pod naslovom Curse u izdanju njegova Modernista. U knjižici se nalaze prevedene neke pjesme Janka Polića Kamova, neki njegovi članci i aforizmi. Prevoditelj Martin Mayhew je, saznajem u bilješci, fasciniran životom i djelom Kamova, odlučio prevesti bar dio iz opusa. Riječ je u ovom slučaju o pjesmama koje je Kamov napisao 1905. kada je imao samo osamanest godina, a koje su publicirane 1907. pod imenom Psovka (The Curse).
Prevoditelj je koristio pritom prva izdanja jer mu se činilo da s vremenom su različiti urednici i izdavači mijenjali ili čak krivo interpretirali dijelove. Mayhew je također pokušao koristiti British English tog perioda (rano dvadeseto stoljeće) u kojem je Kamov djelovao, kako bi prijevod bio autentičniji. Zadržao je također njegovo punktuaciju jer piščevi tekstovi pisani su ručno, frenetično i strastveno.
Svoju bilješku o završetku prijevoda, prevoditelj završava u Rijeci u svibnju 2019. godine. Tražeći podatke o još nekim djelima prevedenim, nalazim podatak kako je Mayhew, inače Englez od 2003. stanovnik Rijeke i upravo nakon prijevoda Kamovljevih novela priznat mu je u Hrvatskoj status prevoditelja. Riječ je o knjizi “Farces & novellas”, izboru iz proze Janka Polića Kamova u izdanju Modernista iz Varaždina. I sam prevoditelj i urednik ističu kako većina Kamovljevog rada tek treba biti prevedena na engleski jezik.
Upravo na Artkvartu nalazim informaciju kako je Klub Sušačana pokrenuo lijepu inicijativu u ulici Drage Gervaisa. Riječ je o umjetničkoj instalaciji kojom se stihovi probližavaju djeci, mladima posebno. Projekt nosi naziv “Ulica Drage Gervaisa kao knjiga stihova”. To je tek početak umjetničkih instalacija kojima će se u formi skulptura (autorica je riječka akademska kiparica Vesna Rožman) aplicirati stihovi poznatog čakavskog pjesnika. Spomenuti Klub Sušačana iznimno je važan i za pokretanje postavljanja skulpture Janka Polića Kamova kod Konta, na mostu na Rječini 2000. godine. Replika te skulpture svečano je predstavljena 2016. u Barceloni u kojoj je Kamov završio svoj tegobni život. Predstavljeni su tih godina i filmovi, predstave, izložbe na katalonskom jeziku, prevode se knjige, a sve te akcije je podržao Grad Rijeka.
Janko Polić Kamov pokopan je bez imena na jednom groblju za nepoznate u Barceloni. Njegova djela se danas prevode, rezidencije, nagrade, restorani nose ime po Kamovu, a posebno je za promociju njegova djela učinio riječki književni kritičar i urednik Mladen Urem, autor brojnih eseja objavljenih u američkoj i hrvatskoj periodici. Urem je i autor knjiga o Kamovu, koji zadnjih godina postaje važno ime avangarde u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Što bi ipak danas rekao Kamov o piscima, intelektualcima? Dok njegov brončani kip, rad Zvonimira Kamenara, stoji kraj Rječine, gdje prolaze ljudi, iste one Rječine u koju je s istog tog mosta bačen Simke, dobrodušni mladić s mentalnim poteškoćama, da se utopi. Pred sve to očima brojnih mladih ljudi, koji se ondje okupljaju. A Kamov je sve to gledao. Možda se, premda kip, imaginarno rasplakao nad tim prizorom, zaustavljen u pokretu. “Kad li su te i na koju foru/u toj pozi uspjeli uloviti” stihovi su iz Grgurićeve pjesme u kojoj upravo suprostavlja krutost bronačnog kipa u kontrastu s Kamovljevim prezirom prema ustaljenoj formi i zadatosti.
Gdje je danas avangarda i je li moguća uopće u ovom umreženom svijetu podržavanja, spektakla, karijerizma, bez ideala? Kao što su to neki revolucionari učinili, za dobrobit čovječanstva, stvarali nešto što nadilazi naše živote. Kapitalizam je sprešao avangardu, na reveru nosimo subverzivne broševe naših prethodnika, i šutimo. Baš šutimo, mirni, nebitni. Bačeni u projekte koji se gube u vrevi grada, u fluksu novca koji teče i bogu rata koji ne prestaje. A možda još možemo stihovima zapaliti svijet, samo da imamo malo više assangeovske svijesti, kao Kamov, i svi ti veliki avangardisti kojih se rado sjećamo. Možda baš zato treba podsjetiti na kontekst Kamovljeva stvaranja, u doba dualističke politike Khuena Hedervarya kada se postupno ukida politički pluralizam u Hrvatskoj. Kamov tada, zajedno sa sušačkim gimnazijalcima osniva tajni anarhističko-avangardni kružok koji je imao cilj srušiti tadašnji poredak. Tada je u Hrvatskoj dolazilo do velikog iseljavanja mladih ljudi i zbog ekonomskih neprilika, između 1900. i 1910. iselilo je, bilježi publicist Tomislav Sabljak u svom eseju, oko 500 000 Hrvata. O sudbini Kamova koji odlazi sve je rekao A. G. Matoš u članku “Prije koncerta” (1913.): “…pa doživjesmo te neki mlađi kao Polić Kamov i drugi radije podniješe gladnu smrt u tuđini no sit poluglup poluživot kod kuće. Kolike već izjeda pomrčina.”
“Kad li su te i na koju foru/u toj pozi uspjeli uloviti” stihovi su iz Grgurićeve pjesme u kojoj upravo suprostavlja krutost bronačnog kipa u kontrastu s Kamovljevim prezirom prema ustaljenoj formi i zadatosti.
Danas, kada mnogi mladi iseljavaju, kada se evropske i svjetske politike slamaju u Gazi i Ukrajini, možda više no ikad pjesnici trebaju pisati. Iza Kamova ostale su snažne pjesme, drame, novele, eseji, sad lektirni, veliki avangardni roman “Isušena kaljuža” u kojem nalazimo opisan introspektivni svijet, bolest, marginu, svijet ideja i podsvjesni svijet jednog antijunaka, prikazan emotivno i intelektualno. Poezija Kamovljeva puna je i strasti, i bijesa, čežnje i bola, biblijskih slika, i vreline vlastite utrobe. Pisanjem on cjeliva voljenu Kitty, i Ciganku, i dere svojom olovkom hartiju, sve ipak u nadi da jednom: “doći će sunce, ledena dušo, i rasplinut će sablasti mraza”. I zato njegova poezija i jest poezija vjere u “mlađanog boga” koji otklanja turobnost s duše, i donosi nadu koja je “ko sjeme ljudsko”… I neka tim sjemenom nade završi ovaj zapis o Kamovu i nama.
Davor Grgurić Kod kipa na Kontu I tako su te izlili u bronci zamišljenog pred Kontom, leđima okrenutog Rječini što pod nogama ti uspuhana šumi. Kad li su te i na koju foru uspjeli u toj pozi uloviti, mladiću drski probojni, pa baš tebe, koji preziraše ustaljenu formu, poredak i zadatosti! Zastrla se davno tamna šuma kroz koju si Kitty u Lokve dolazio ljubiti. Ciganka je tvoja nogu išaranih ljubila tvoj kaos i lude misli tvoje, i makar u stihu, nezakonsko dijete za te je rodila i dojila ga pjesama mlijekom iz kojih kapala je krv, i s tim se mlijekom miješala. A znaš već, i Gemma ti je oprostila sve, dok sestrice i braća tvoja domovine mir odavna snivaju. Hrvatska se nekako još drži ko što i brončan tvoj lik na ogradu je nad Rječinom naslonjen: Pridržava se, učvršćen. U vodu neće pasti. I Rijeka još donekle solidno diše, taj grad nikako da se prepusti i preda! Svi smo tu još, mada manje nas je. I stih se još poneki dobar provuče, bude mladih glava koje i danas ne spavaju. Budalaštine napretek niču, i nepravde isklijavaju nove ko crvi iz otkopane lubanje, kontra kojih malo tko je glas svoj pripravan podići, a tiču se svih nas jer tu smo, do Pećina tvojih, i bolje nam biti neće budemo li trajno šutjeli. Samo tebe, Janko, sine Kamov biblijski, ovdje više nema da nas stihovima bodriš i našamaraš tupost uzoritu građansku. Životarimo možda bolje ako u poslušnosti nijemimo, i vrijedimo valjda više ako glasno plješćemo. Ti sve si to već probao, vidjeo i ovo doba tragedije mozgova i doba koje tek će za njime došepati kroz patriotski defetizam i isušenu kaljužu. Zato su versi tvoji puni soli i nesamljeveni, teški ko mladost koja zna da mora zgasnuti prije no što proplamsa najjače. Neka su te izlili u bronci da ponekad zastanemo nad Rječinom što odnosi nam misli: Zašto nitko nikad neće hrabrost koju nemamo u upitnik brončan izliti? Iz zbirke poezije "Kamov bi nam zamjerio štošta"
Naslovnica: “Simke – kako je nestao dobri duh Rijeke”, vizual, preuzeto s Moja Rijeka
#Darija Ć #Darija Žilić #Ivan Grgurić #Janko Polić Kamov #Kamov #Simke
