Sjedimo u vrtu na Kozali, u noći, nakon književne tribine. Laura donosi čaj, predstavlja mačke, pokazuje mi stabla kakija, bogatu vegetaciju. Grmovi ribiza, jabuka, velika magnolija. Promatram vrh crkve, sjetim se odmah groblja na Kozali kojeg Laura spominje u svojoj knjizi Schmarrn. Tu je i motiv edena, izgubljenog raja. Ako uberemo kaki, hoće li se pojaviti priče iz prošlosti?
U Laurinim fantazmagoričkim pjesmama pojavljuju se prizori iz vrta, mitovi, kombinacija lubenice s votkom, snoviđenja, oniričko, sepolkrističko, strast, nestaju kauzaliteti, vrtlog emocija i slika. Drvo se grana, puno je plodova, kao genealoško stablo jedne obitelji, prave mitteleuropske. Zamršeni korijeni: talijanski, hrvatski, istarski, furlanski, lošinjski… Njeni članovi, kako ih naziva Laura Marchig, muzikanti i meštri ceremonije, pobornici su slobode pojedinca, instinktivni sljedbenici animizma. Laura je kćer oca Talijana-Istranina rasutih korijena od Furlanije do Labina i Malog Lošinja, i majke istarskog prezimena Faiman, rođene u malom istarskom selu Letaju. Ondje ljudi govore čakavicom, ali žive i „ćiribirci”, odnosno Istrorumunji, koji govore rumunjski, a kojima pripada i majčina obitelj. Fascinantan dio knjige je u kojem Laura piše o svom identitetu: Laura se još od djetinjstva osjećala Talijankom, nije bila vezana za majčinu miješanu krv. I pritom, nimalo ne mistificira svoj izbor, ona je kao djevojčica odabrala, jer su je fascinirale dječje emisije na talijanskoj televiziji, izobilje slatkiša, lakirane cipelice, stripovi koje se tada moglo, u vrijeme odrastanja, nabaviti samo u Italiji. Sve to ju je odredilo, sela i gradovi, a život u pograničju motivirao ju pak na pisanje knjiga i projekata koji su vezani uz kulture u doticaju, te na međunarodne suradnje.
Priča o povijesti obitelji ujedno zrcali i sve društvene promjene. U Rijeci tog vremena govorilo se četiri jezika, hrvatski, talijanski, njemački i mađarski, te još bar dva dijalekta, kao i jidiš, upozorava Milan Rakovac, jedan od autora pogovora.
Godine 1934. Laurina se obitelj iz malog istarskog mjesta Koromačno preselila u Rijeku, u grad, kako piše, koji još uživa povlastice kao i negdašnja Slobodna Luka, gdje je carina manja, a život jeftiniji. Djed, građanski socijalist, nakon otkaza zbog političkih ideja, tu nalazi svoj dom. Laura mi priča o ocu eruditu, o drilu, radionicama pisanja s njim, o ulaženju u svijet umjetnosti, učenju jezika, sinkretizmu glazbe, teatra, poezije, filma. Tog popodneva sam bila i u stanu Laurina oca na Kozali, i s malog balkona promatrala more, iza nebodera. Soba netaknuta, duh prošlog vremena, knjige, mnoštvo knjiga, požutjelih, precrtanih, više puta čitanih.
No otac je Lauru učio i kako uzgojiti vrtnice, obrađivati zemlju, povezati Zemlju i Nebo. Zato je oko nas toliko biljaka. Hrana, recepti, obiteljska kuharica kao povod za priču o ratu, povijesti, mirisi, okusi, boje. Crna tjestenina s tvrdom marmeladom-džemom u bolnici na Kraljevici, u poraću, s pojavom gladi. Ili međunarodni recept „španske ptice” koji se može naći u Furlaniji-Julijskoj Veneciji, Mitteleuropi, na Balkanu. Zamotuljci od goveđeg mesa, tvrdog poput potplate. Maneštra od trukinje, famozni schmarrn, rakovice, hlapovi u uvali Voščice, šato nakon sprovoda.
Laura piše o ženama s Kozale, o baki Mariji Triscoli udatoj Marchig, koja je bila „mit s knjigom u jednoj ruci i krpom za brisanje u drugoj ruci”, ostala je do kraja vjerna svom istro-venetskom dijalektu, ali znala je razgovarati s mljekaricama koje su mlijeko nosile a Grobnika, skroz gore na Kozalu. O slučajno nalaženju njena groba. Piše o stricu Dagobertu, tetama, rođaku Lucianu, koji ostaje u neuhvatljivim, tragičnim sjećanjima obitelji, o prijateljicama.
Laura Marchig knjigu je napisala na talijanskom standardnom jeziku, fjumanskom dijalektu s popratnim prijevodom teksta na talijanski standard te je knjiga prevedena na hrvatski. Prijevod na hrvatski potpisuje Lorena Monica Kmet. Jezik je na neki način i glavni protagonist knjige Schmarrn, jezik napučen pojmovima, rečenice na latinskom, francuskom, talijanskom, koje je na papirićima bilježio njezin otac, učenje jezika, njegovanje jezika, praćenje njegovih preobrazbi. Povezivanje svakodnevnog i povijesnog, poetskog i proznog, mischung žanrova i jezika, eksperiment u književnosti, višestruki identiteti, sve to obilježje je i rada Laure Marchig koja putuje Europom, svijetom, bavi se pravima svoje talijanske manjine u Rijeci, kao samostalna umjetnica, stvara, ali, da se vratimo na početak, brižno radi i u vrtu, ono stvarnom, ali i u hortusu conclususu.
Na kraju, spuštam se s Kozale do grada stepenicama, nisam stigla do groblja, gledam grad iz druge perspektive, i kao da kretanje usporeno vodi me kroz sve slojeve života, razine, promišljanja o svijetu i granicama. Knjigu Schmarrn, hibridnu i neuhvatljivu, lirsku i resku, polifonu, makaronsku, punu refleksija i samopropitivanju, Laura je posvetila sinu Martinu, kao nasljeđe uspomena i zapisa za jednu novu generaciju koja dolazi, milenijalce. I u njih, čini mi se, trebamo imati više povjerenja. Kao i u, da parafraziram naslov Laurine pjesme, u kruh naših mrtvih predaka.
U nastavku, tri pjesme Laure Marchig. S talijanskog prepjevao Milan Rakovac.
AZZURRO PROFONDO Modrina duboka Questo azzurro profondo Ova modrina duboka questa striscia di mare a settentrione ovaj izrezak mora na sjeveru che sigilla come un morbo in espansione što upisuje poput rastuće bolesti la mia terra traviata, traforata moju zemlju zavedenu, izbodenu e tagliente i sijekuću è un lebbrosario segreto jest tajni leprozorij l’onda ch’è tutto un mondo val što k'o cijeli je svijet che mi nasconde e non mi chiede niente koji me skriva i ne pita me ništa in cambio: zauzvrat: termini devastanti da inventare razorne pojmove da ih se izumi incendiarie parole požarne riječi da lasciar andare da se otpuste via con le correnti. daleko niz struju. ORFANI Sirotani Questa mia vita spezzettata Ovaj moj razmrvljeni život questi ricordi spettinati ova sjećanja raskuštrana angioli, orfani alati anđeli, krilati sirotani piccoli gatti abbandonati mačići napušteni questi orfanelli senza città ovi sirotani bez grada e senza mare i bez mora senza più desideri da sognare već bez snatrenih želja orfani sono di memoria. Sirotani su pamćenja. Privati a monte della storia Lišeni historije od samog početka orfani della cultura e della lingua: sirotani kulture i jezika: un’esistenza circoscritta omeđena egzistencija e raminga lutalica li apetta. ih čeka. Orfani di padre e di madre Siročići bez oca i majke s’arrabattano ed attendono trse se i očekuju senza più un codice civile lišeni već građanskog zakonika piccoli, poveri maleni, jadni attendon di morire čekajuć mrijeti. MARE SLAVA Mati slavenska 'Sti coli giali de tera che ciapa Ta brda žuta od ljepljive zemlje piziga i oci štiplju oči come zize gagliarde. kao ponosne dojke. A ti te lo domando mare slava Tebe pitam mati slavenska che ti sburti in alto i sorisi de late što uvis prsiš mliječne smiješke quale xe el mio sguardo originale koji bje moj prvotni pogled varado dal peto col primo respiro? otet iz grudi s prvim dahom? Fra i mii maestri ti la più bestiale: Od mojih učitelja najzvjerskija ti: che dai odori tui te go imparado što te iz mirisa tvojih naučih el naso pien de miel e de cipola. Nosa punog meda i luka. Su la strada de fughe, de le scelte Po stazi bijega, izbora vedo arpioni de lagrime e medaglie vidim harpune suza i odličja tuti che me zuca sviju što me vuku conceti e comozioni. koncepata i ganuća. Ma se straparme provo de 'sta tera Ali istrgnut' se ako bih htjela od te zemlje resta striche de pele e sangue amaro. ostaje iprugana koža i krv gorka. Lechime alora le feride, insegna Tad' oliži mi rane, pouči a rispetar la piera, el oro, el zolfo štovati kamen, zlato i sumpor e la maniera de intuir la quieta i način slućenja smjernih Doglia che scava e che ne fa contente. trudova što nas ruju i čine zadovoljnima.
Korištene reprodukcije: iz knjige Schmarrn Laure Marchig
#Darija Žilić #Julienne #Kozala #Marchig #Žilijen
