Pojava zastava HOS-a s pozdravom “Za dom spremni” i drugih spornih simbola na procesiji svetoga Vida nije bila tek protokolarni propust ni neugodna epizoda koju se može prešutjeti do iduće godine. Bila je to javna poruka, unesena u prostor koji po svojoj naravi nije zamišljen kao politička pozornica, nego kao povorka molitve i zajedništva.
Zato je priopćenje Riječke nadbiskupije važno. Ne samo zbog onoga što je rečeno, nego i zbog činjenice da je rečeno jasno.
Nadbiskupija se ogradila od ustaških natpisa i nacističkih simbola, procesiju nazvala onim što ona jest, vjerskim, a ne političkim činom. I najavila da barjacima i zastavama udruga i vojnih postrojbi ubuduće neće biti mjesto u protokolu procesije svetoga Vida. Drugim riječima, povučena je granica. Bez relativizacije, bez skrivanja iza konteksta, bez uobičajenog “ali”.
U ovom slučaju Riječka nadbiskupija, predvođena nadbiskupom Matom Uzinićem, preuzela je ulogu glasa razuma. I to nije prvi put. Uzinićev javni govor već je dulje vrijeme obilježen nastojanjem da se Crkva ne zatvara u komotnu šutnju, nego da progovara ondje gdje su ugroženi dostojanstvo, istina, odgovornost i mir među ljudima.
Zato je dodatno simptomatično ono što se nije čulo.
Iz gradskih struktura, barem zasad ili barem dovoljno glasno, nije došla jednako jasna i snažna poruka. A riječ je o procesiji zaštitnika grada Rijeke, o javnom prostoru Rijeke, o simbolima koji ne uznemiruju samo dio javnosti nego otvaraju pitanje kakav se vrijednosni okvir tolerira u gradu koji se voli pozivati na antifašističku tradiciju, građansku kulturu i otvorenost.
Poštovanje prema Domovinskom ratu i ljudima koji su branili Hrvatsku ne smije biti paravan za rehabilitaciju simbola totalitarnih ideologija. Branitelji ne trebaju ustašku ikonografiju da bi njihova žrtva bila časna, baš kao što ni antifašizam ne treba jugoslavensku zastavu da bi njegova povijesna vrijednost bila neupitna. Hrvatska obrana ne postaje veća time što se vezuje uz pozdrav koji nosi teško povijesno breme.
Problem nastaje kada se šutnjom dopušta da se takvi simboli normaliziraju. Najprije kao incident. Zatim kao folklor. Potom kao “stvar konteksta”. I na kraju kao nešto oko čega se, navodno, više ne treba uzbuđivati. Treba se uzbuđivati.
Ne zato da bismo živjeli u prošlosti, nego zato da se prošlost ne bi vraćala kroz stražnja vrata, pod barjacima, u procesijama, na stadionima, trgovima i obljetnicama. Javne institucije postoje i zato da u takvim trenucima ne ostavljaju građane same s nelagodom.
Upravo zato priopćenje Riječke nadbiskupije prelazi granice jedne crkvene reakcije. Ono govori i o stanju društva u kojem se ponekad jasnije čuje glas iz Crkve nego iz političkih ureda. To nije mala stvar. To je pokazatelj trenda. A taj trend nije dobar ako je Riječka nadbiskupija ostala posljednja linija obrane građanskog minimuma.
Istaknutu fotografiju snimila Marta Ožanić
#Mate Uzinić #Procesija svetog Vida #Riječka nadbiskupija
